“Nemam šta da kažem, nemam čemu da se smijem. Pokidao sam trnje i počeo sam živjeti… Reci mi, da li je moguće sagorjeti gorivo?”(Maneskin)

Neriješena bol postaje problem. Nisi toga ni svjestan. Odrastaš i udaraš se ili te udara sve što dotičeš ili što te dotakne. Ogrebeš se i kažu ti da će proći. Ustaneš i nastaviš dalje. Uvrijede te. Ošamare. Izruguju. Odbiju ti pomoći. Ugrizu te. Povrijede. Ostave.

Prekinu sa tobom komunikaciju. Odnos. Veze. Ne pruže ti podršku. Ne vjeruju u tebe. Ne podupiru tvoje snove… Kao režu te, režeš se, krvariš, a oni uvijek ponavljaju samo jedno. Isti obrazac koji slušamo od djetinjstva: Vrijeme liječi sve rane. Proći će…

Na koji način rješavaš svoje traume? Čekaš. Kako liječiš svoje rane? Čekaš. Kako pristupaš svojim problemima? Čekaš. Kako se suočavaš sa bolom? Čekaš. I što ti radiš cijelog svog života? Čekaš.

Čekaš da prođe vrijeme. Da ti bude lakše. Da zaboraviš. Da zacijeliš. Da se uzemljiš. Čekaš da ti bude bolje, jer jednom će biti, zar ne? Naučen si da ne radiš ništa osim da čekaš. Naučen si da se ne suočavaš sa ničim, osim da čekaš. Naučen si da ne diraš po bolu, da se ne pitaš zašto je nastao i koji mu je uzrok. Naučen si da liječiš tu posljedicu koja te uništila, devastirala, unakazila, zbog koje patiš i zbog koje se raspadaš.

Umjesto da prevrneš cijeli svoj unutarnji svijet da pronađeš razloge zašto te nešto boli, povređuje, zašto si dopuštaš neke stvari, zašto ljudi odlaze od tebe, zašto te varaju, zašto u neiskreni; ti čekaš. Kažu ti da pustiš rane i da ne kopaš po njima i ti ih puštaš. One zacjeljuju. I ti kao krećeš dalje.

A reci mi, molim te, gdje si ti to zaista pošao sa svim tim teretom? Sa nesigurnostima koje su ostale u tebi. Sa traumama koje neizliječeno i tiho “vrište”. Sa “otkinutim” dijelom sebe kojeg si zakrpao. Gdje si to krenuo sa neriješenim odnosima u sebi i sa samim sobom. Jer, što je to točno vrijeme učinilo? Da prođe? A da li te zaista prošlo?

Jer to što su ti roditelji rastavljeni, što si odrastao u neimaštini ili bogatstvu, to što si izgubio nekoga, što si se suočio sa smrću, to što su te ismijavali, što nisu vjerovali u tebe. To što su te maltretirali i zlostavljali. To što si doživio povrede i bol na bilo koje načine, to su traume. I to ti se “vidi”. Ne na tebi, ali u tebi svakako. Jer svaka neriješena emocija, svaka bol ili frustracija, svaki emotivni čvor koji se nije otpetljao, sve to nekad, negdje, izbije na površinu.

I odlijepi te. Doslovno. Razlije te. Razbije. Otkrije na sekvence. Ogoli te. Sve to što nisi liječio, sa čime se nisi suočio, sve to što su ti rekli da zaboraviš jer proći će. Nije te prošlo… I to znaš. To izađe van u tvojoj svakodnevnici. Mislima. U tvom ophođenju prema drugima.

To se očituje kao tvoje nepovjerenje, ljubomora, strah ili bijes. To izgleda kao nedostatak samopouzdanja, bijeg ili nešto treće. To se pojavi kao košmar tvojih snova. Ili kao blokada u grlenoj čakri. Ili kao tvoje ulaženje u površne veze, jer od nečeg bliskijeg ti bježiš.

To sve što si ti rekli “izliječit će vrijeme”, mnogo puta nije izliječeno. Pospremljeno je duboko u tebi, u nekoj zoni, ispod površine i izbija svaki puta kada nešto “triggera” tu ranu. Tu bol. tu traumu. Koju nisi liječio. Sa kojom se nisi suočio. Na kojoj nisi radio. Kojoj nisi našao uzrok, a imao si posljedicu.

I zato kada odrastemo često susrećemo ljude koji su blokirani, hladni, rezervirani ili pak previše osjetljivi. Susrećemo ljude koji se boje veza i bliskosti i one koji svoje traume liječe na drugima. Susrećemo tisuće prolaznika koje je vrijeme samo učinilo odraslim, bez pravog odrastanja.

Previše strahova, unutarnjih borbi, previše ne suočavanja sa sobom. Previše duhova prošlosti koji ih još drže. Previše potisnute agresije, nezadovoljstva. Ljudi koji su zaista mnogo toga prošli i propatili, ali i ljudi koji su zbog ne razrješavanja svojih trauma, postali “opasni” za druge.

Postali su oni koji mogu povrijediti jer ne znaju drugačije. Postali su oni koji vas mogu ignorirati šutnjom i udaljavati ćutanjem. uskraćivati vam emocije i ljubav, a tražiti vas da im pružite isti. Postali su ljudi koji su postali nečiji partneri očekujući da će vrijeme ili netko drugi riješiti ono što bi oni trebali rješavati.

Mnoge žene sklone su opravdavati loše postupke partnera time što je on imao loše djetinjstvo, loše roditelje ili loša iskustva. Mnoge žene ostaju u odnosima koji su nekvalitetni jer misle da nekoga mogu popraviti. Čine to i mnogi muškarci. Stavljamo sebe u istu ulogu u koju je netko stavio i vrijeme: izliječiti ćemo rane. A nećemo. Mogu je izliječiti samo oni sami.

I tu dolazimo do točke. Do realnosti. Do suočavanja sa svime. I sa sobom. Dolazimo do razočaranja jer dali smo nekome godine, vrijeme, trud i ljubav i nismo vidjeli promjene. Tu pucamo. Raspadamo se. I prekidamo.

Tu počinju svi prekidi, razvodi i sva razilaženja. Tu, paradoksalno, stvaramo bol iz boli, a mislili smo da stvaramo “lječilište”. I vrtimo se u krug, otvaramo nove rane i opet završavamo na početku priče. Kao ranjeni. I opet čekamo vrijeme, umjesto da preuzmemo tu bol u svoje ruke i rješavamo ju sami.

Saturn je surov, realan i objektivan. On je suočavanje koje nas čeka. On je zrelost koju trebamo postići. On je razumijevanje koje trebamo pokazati prema sebi. On je vrijeme, da, ali ono koje ne puštamo da prolazi tek tako, već ga koristimo sa rast i razvoj.

Saturn je sigurnost koju toliko dugo čekamo, a onda shvatimo da ju možemo pronaći samo u sebi. On nas uči, čeliči i upoznaje sa nama. Pomaže nam transformirati negativna iskustva u pozitivna. Tjera nas da učimo o sebi i drugima, da se ogolimo i prihvatimo. kakvi jesmo, u suštini. I da nikad, ni od koga ne očekujemo ono što je naša zadaća: da rastemo i sazrijemo u najbolje verzije sebe.

Hoćete iskreno? Vrijeme ne “liječi” naše rane. Vrijeme ide, i boli ga briga i za nas i za naše rane. Moramo se “liječiti” sami.

 

Sanja Paraminski Aisha