Pitanje koje nam se nameće kroz život, pa i u danima poput ovih, jest kako pobijediti svoju esenciju. Kako pobijediti strah, paniku, ljubomoru, porive koji nas često destruktivno razaraju. I nas i naše međuljudske odnose. Potencijale i mogućnosti. Kako se izboriti sa tim osjećajem koji preuzima kontrolu nad nama i čini nas iracionalnim. Otupljenim na razum. Zapetljanim u svojim čvorovima zbilje koje bezuspješno pokušavamo raspetljati, dok iznova stvaramo nove.

Najčešće se ljudima savjetuje da se izbore sa tim. Da ne dozvole tom osjećaju da preuzme kontrolu. Da jednostavno presjeku misao kada im dođe i pokušaju tu “lošu” emociju prošetati na povocu. Privući sebi. Riješiti to sa sobom. Često kažu da je to najveća bitka, kad čovjek pobjedi sebe trijumfalno. Kao da tek tada čovjek postaje čovjek. Ali, što ako nije tako? Ili što ako to i nije toliko lako?

Što ako je najveći problem upravo to što mi ne razumijemo vlastite emocije. Što ih etiketiramo kao neprijatelje koje treba pobijediti. Što ih guramo od sebe praveći se da one nisu naš problem. Često ih opravdavamo drugim ljudima i situacijama.

“On je to stvorio u meni, ona to od mene pravi, ova situacija me natjerala da se tako ponašam…” Trudimo se racionalizirati i secirati dio koji smo već odvojili od sebe, a on je neodvojiv. Pravimo se da u nama ne “živi”, nešto što je očigledno “živo”. Nešto što ima svoje disanje, ritam svog postojanja, svoje cikluse i svoje kretanje.

Ta ljubomora, posesivnost, strah, nedostatak povjerenja, bliskosti… Sve to etiketiramo kao nešto loše sa čime se trebamo izboriti. “Riješi se toga da bi bio bolji. Vjeruj više da bi ti se vjerovalo. Otvori se nekome da pobijediš strah i stvoriš bliskost. Ne paničari, nije toliko loše. Svijet je možda i bolje mjesto za življenje…” Čuli ste već sve to, zar ne?

Mi se tako sporadično trudimo riješiti nekih “loših” stvari da bismo došli do boljih. Bez da se trudimo razumjeti svoja stanja i trenutke u kojima su oni nastali. Svaka emocija u životu čovjeka ima svoj uzrok. Početak. Nastajanje. Dubinu. I dok ne osvijestimo svoje triggere, nikad ih se nećemo moći u potpunosti riješiti.

Zato i imamo ogroman broj ljudi koji, iz veze i vezu, iz odnosa u odnos, ponavljaju iste cikličke radnje. Mi smo društvo koje očekuje da se preko problema prelazi. Prividno. Na površini. Da se za taj problem optuži netko drugi. Ili da pak osoba sama sebi objavi “rat” dok se istog ne riješi.

Prečesto tako imamo ljude koji se bore sami sa sobom, bez da razumiju da je borba nepotrebna. Potrebno je razumijevanje. Pronalaženje uzroka. Triggera. Okidača. Onoga što vas navodi da reagirate nepovoljno po sebe i druge. Ljubomora, strah, bježanje od bliskosti ili ignoriranje stvarnosti su samo posljedice, a društvo vam uporno nameće da se borite sa time.

Da li je ikoga zaista briga za uzrok? Da li je itko spreman “kopati” po sebi. Raščlaniti se na dijelove. Ogoliti svaki sloj sebe i pronaći onu iskru koja je sposobna napraviti takvu buktinju u vama? Pravo je pitanje da li se ljudi žele baviti sa sobom. I da li se drugi žele baviti sa drugima. Ne kategorički. Ne plošno i površno. Nego gradacijski. Postepeno. U procesu koji može iznjedriti više vrijednosti nego prosti ciljevi kojima težimo. U procesu upoznavanja sebe.

Mi težimo da se oslobodimo svega, vodeći rat sa sobom. Mi težimo da riješimo nešto što često uopće ne razumijemo. Da se otvorimo bez da se dotaknemo. Usredotočeni smo da riješimo posljedicu, a ne uzrok. Jer uzrok često ni ne tražimo. Nagrađujemo sebe konceptima vjerovanja da nas nakon “pobjede” očekuje nagrada. Bolji odnosi. Prijateljstva. Poslovi. Bolji san. Mirniji život. Kvalitetnije vrijeme. A kada se to ne dogodi, pomislimo u čemu smo pogriješili? U tome što nisi dobili ni jednu “bitku”, a mislimo da smo dobili “rat”.

Umjesto da se razumijemo. Shvatimo. Usredotočimo na sebe. Mi smo se zamrzili. Udaljili. Odbacili. Ušli u borbu sa svojim emocijama i reakcijama. Instinktivno i animalno, jer moramo pobijediti. A sve to je nepotrebno. Bez svrhe. Bez rezultata. Osim što nas dovodi do pojačanih frustracija. Nezadovoljstva. Nagomilanih emocija sa kojima više ne znamo gdje ćemo i kako ćemo.

Jer ako pobijediš svoju emociju, da li ona zaista iz tebe ode? Ili neka nova okolnost, osoba i situacija ju ponovnu iznjedre na površinu? Ako ne razumiješ uzrok svojih reakcija, da li zaista vjeruješ da možeš pobijediti posljedicu?

U konačnici, da li je “rat” zaista nešto što bi trebao voditi u sebi i sa sobom? Jer kad pobijediš Sebe, tko zapravo izgubi tada? Mislite o tom…

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)