Zašto li se toliko ljudima diže kosa na glavi od riječi – promjena? Zar stvarno toliko arogantni možemo biti ili smo u djetinjstvu toliko bili povrijeđeni, pa da mislimo da baš ničega nema u nama i na nama, a što bi se moglo i trebalo nadograđivati, razvijati ili mijenjati?

Na samom početku da pojasnim, ne radi se ovdje o promjeni, recimo, iz Anice u Franku ili Branka u Ferdinanda, s kaktusa u suncokret ili ružu. U tom smislu smo savršeni, upravo takvi kakvi jesmo, odnosno rođeni smo baš takvi, baš pravi Anica, i Branko, i kaktus. Inzistiranje na takvoj promjeni bilo bi, u najmanju ruku, glupo. Kretenski čak. I u ovom kontekstu se o tome uopće i ne radi. Nimalo.

Ali razumijem, djelomično, zašto ljudi mogu izražavati averziju prema promjeni, a to je ako su od djetinjstva bili uspoređivani s drugima, na jedan grubi način tipa “Vidi kako je Bane uredan, pristojan i poslušan. Zašto nisi kao Bane?”

I tu se javlja bunt, revolt i averzija “Ja nisam Bane! Nikad kao Bane!” (Balašević je to savršeno opjevao u istoimenoj pjesmi). U redu, razumljivo, ali sada smo malo narasli i znamo se sami nositi s demonima djetinjstva (ako ne znamo, trebamo to poglavlje otvoriti, pod hitno!) i shvatiti da zapravo nema nikakvog čudovišta u ormaru. Čudovište smo mi sami.

Poanta življenja je razvoj i nadogradnja, da jedna Anica bude najbolja verzija sebe kao Anice, a kaktus najbolja verzija kaktusa. O tome se radi. Sve ostalo je vrlo površno razmišljanje, odnosno odbijanje razmišljanja o toj temi uopće. Dijete se razvija do svoje pune zrelosti, ali taj proces ne prestaje s 18 ili 21 godinom. Porazno je pri tome misliti uglavnom na fizički razvoj. Ili ponekada, još i na, eventualno, intelektualni. A gdje je emocionalni aspekt razvoja? A tek duhovni?

Vratimo se gore spomenutom kaktusu, jer baš mi se nešto sviđa. On nikada neće biti suncokret ili ruža. I to i ne treba biti, jer to i nije poanta. Da li se može reći da se kaktus, koji godinama nije cvjetao, ali se u promijenjenim uvjetima postepeno razvijao i na kraju procvjetao, promijenio?

Jest, naravno, ali promjena nije prioritetna, prioritet je razvoj. A razvoj se dešava promjenom uvjeta u kojima živimo, događa se i unutar nas samih i s fizičkog aspekta. Ona se prenosi na intelektualni, emocionalni i na duhovni nivo, pritom stalno stremeći prema gore, prema višoj razini. I tako sve dok ne dosegnemo svoj puni kapacitet, dok ne postanemo najbolja verzija sebe samih.

I kada netko kaže da se ne može mijenjati, što zapravo govori? Pa to, da nije niti pokušao, te da traži izgovore jer je lijen ili jednostavno ne želi. Što je isto u redu, svatko neka bira sam za sebe. Ali onda taj strah od izlaska iz zone komfora neka ne predbacuje na nikog drugog, neka se ne žali na vjetrometinu i propuh po “zadnjem dijelu”, dok mu je glava zaronjena duboko u pijesku. Neka ne krivi nikoga što mu zona udobnosti, sudeći po nesretnom i nezadovoljnom licu, i nije baš udobna.

Svi donosimo svoje vlastite izbore, svakodnevno. Samo poneki nisu svjesni da svaki izbor nosi svoju posljedicu. Odgovornost je, svjesno prihvatiti posljedice svojih odabira. Dakle, i dalje se ne želite mijenjati? A želite li se razvijati? I cvjetati?

 

Žaklina Ivana