“Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne,

pa svaka sumnja ima pravo na život.

I moja i tvoja. Jer ti možda misliš o meni što je

samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica,

jer te niko ne razuvjerava, a ja mogu da ti pripišem

zlu namjeru, a to nije dobro (…).”

(Magla i mjesečina) Mehmed Meša Selimović

Često se iznenadimo reakcijama osoba sa kojim dolazimo u kontakt, znamo da ih ničim nismo izazvali, a oni u nama vide neku pretnju, izbegavaju nas ili, na primer, napadaju bez razloga ili optužuju za nešto. Možda i mi sami vidimo druge osobe kao agresivne, neprijateljski raspoložene, preteće.

Nevolja je kada je to samo naše viđenje bez potvrde u realnosti. Kada je naša percepcija pogrešna, te bez potvrde sudimo o drugima. Možemo da ćutimo o tome, ali da ipak u sebi jako osećamo da drugi imaju neprijateljske namere prema nama. Dešava se da i nas neko idealizuje pa nas vidi samo kao dobre, i time nam ne dozvoljava da pogrešimo, i čak daje zabranu na grešku.

Zašto nas drugi ne vide onakve kakvi smo zapravo?

Projekcija je mehanizam odbrane koji ljudi najčešće koriste. Kada nisu u stanju da podnesu neku svoju osobinu, neku težnju ili sklonost, kada je ona neprihvatljiva za njihov ego, oni je pripišu drugoj osobi.

U blažoj formi ona ne mora da dovede do značajnog izobličavanja realnosti. Ali kada su porivi jaki, a mi ih doživljavamo kao pretnju našoj psihi, moramo ih izbaciti napolje. “Oni mene mrze”, “Svi hoće samo da me odvedu u krevet”, “Kakvi su zelenaši, samo na novac misle…”.

Projekcija zapošljava nesvesni deo ega, pripisuje naše težnje koje ne možemo da prihvatimo drugoj osobi, i tako ulazi u svest kao iskrivljena percepcija spoljašnjeg sveta. Osnovni cilj projekcije je narcistička zaštita, odnosno zaštita naše slike o sebi.

Može se javiti kod psihotičnih stanja ali i kod svakodnevnih neuroza. Kada nešto što je u nama doživljavamo kao ugrožavajuće i preteće, lakše nam je ako to isto izbacimo napolje i prilepimo drugima, jer nam je tako lakše da ga kontrolišemo, izvan nas je i već se smanjuje opasnost.

Čak i kada sebe vide kao manje vrednog, kao lošeg, ljudi prave grešku izbacujući dobro iz sebe i prilepljujući ga drugim ljudima, jer i drugi tako postaju parcijalni i ne celoviti objekti, idealizovane figure. Time oduzimaju i sebi i drugima razna prava, ali i ono najvažnije “biti čovek”!

Kada se projekcija javlja?

Ako osobu opsedaju razni strahovi, ako ima paranoidnu strukturu ličnosti, ona koristi projekciju kao mehanizam odbrane da bi se zaštitila. Strahovi u njoj su previše jaki da bi ih mogla izdržati, zato prebacuje na druge ljude, veruje da oni hoće da je napadnu, da imaju nešto protiv nje, da joj  smeštaju “radnje”.

Kada je opasnost u drugoj osobi, može se i kontrolisati! Tako što se beži od drugih osoba, sklanja se iz javnosti, ne izlazi iz kuće, ne šeta ulicama, smanjuje mogućnost da će se “to nešto loše” desiti.

Ako dolazimo u kontakt sa paranoidnom osobom može se desiti da ona od nas počne da zazire, iako mi nismo svesni zbog čega. Ne vidi nas, već vidi projekciju svog straha! Ako sruši granice između sebe i druge osobe, ona ima utisak da može da “uđe u glavu” druge osobe, pročita joj misli i time se zaštiti unapred!

Ipak, tada može i da se plaši da će njoj druga osoba “upasti u glavu” i pročitati njene namere. Zato i mora da se krije i da se sklanja. Kada dva čoveka, sa paranoidnom strukturom, silom prilika moraju da sarađuju, oni u svojim glavama imaju različite nerealne priče o zaverama koje druga osoba sprema.

O tim zaverama oni mogu pričati ostalim saradnicima, ali se ta dva paranoičara međusobno nikada neće sukobiti u stvarnosti i raspravljati o svojim strahovima otvoreno. Zbog velikog, izmišljenog, straha trudiće se da smanje komunikaciju na minimum, da ne bi došlo do suočavanja.

Osobe koje ne doživljavaju svet celovito i vide ga samo belo ili samo crno, neće tolerisati  suprotna osećanja i isprojektovaće ih “napolje”, na drugoga.

Ako je svet i život u njihovoj idealnoj zamišljenoj predstavi dobar, bez tenzija, bez trzavica, bez sukoba, miran, spokojan, bez nesreća, bolesti, straha, neuspeha, kao “raj na zemlji”, tada će svaki nagoveštaj talasanja, suprotstavljenih mišljenja, poremećene ravnoteže u njihovoj bližoj okolini biti simbol rušenja njihove slike o životu.

Kada se slika raspada, ostaju komadići koji se nemaju čime zalepiti. Ružni i lepi događaji koji sačinjavaju život svakog čoveka, za njih ne mogu stajati zajedno, niti se mogu prožimati! Tako zbog narušene slike narasta anksioznost!

“Lepak psihe” ili sposobnost koju nazivamo celovitost objekta je ono što pomaže da se i u nesrećama vidi smisao, da se shvati čovek koji ima slabu kontrolu svojih impulsa ili da se posao prihvati i radi sa ljubavlju, iako je ponekada teško i iako zahteva odlaganje zadovoljavanja našeg hedonizma. Ako smo svesni da smo svi i dobri i loši istovremeno i da niko nije ni samo dobar ni samo loš, da svi imamo i vrline i mane, naš “lepak psihe radi svoj posao” .

Međutim, što je veći stepen cepanja i fragmentisanja, osoba će osećati više pretnje na sam nagoveštaj “lošeg” u svojoj okolini.

Tako će učitelj, kao autoritativna figura, malom đaku biti simbol strogog ograničavajućeg oca. Koliko god se učitelj trudio i bio saosećajan, dete kreće iz svoje pozicije i može dugo da oseća strah, ima tremu, i plaši se bez potrebe.

Ako neko cepa sliku o realnosti, u trenutku kada doživljava sebe kao samo dobrog, a njegove agresivne i nedozvoljene energije moraju negde da se ispolje, neko u njegovoj okolini će sigurno dobiti etiketu lošeg, najgoreg i najcrnjeg: bilo političari, vlast, komšija, kolega ili drug.

Osoba koja ima homoseksualne sklonosti koje sebi ne sme da prizna, snažno će mrzeti one koji se tako opredeljuju, i videće homoseksualne težnje i tamo gde ih realno baš i nema. Na svaku naznaku ženskih osobina u muškoj osobi pripisivaće joj da “voli dečake”, “šminka se”, “licka se” i slično.

Na našem području naročito, jer “takav nije pravi Balkanac”. Ako ima promiskuitetne želje i potrebe koje ne sme sebi da dozvoli, sve druge žene će biti “kurve”, zavodnice, njihov način oblačenja će ih iritirati, iako te osobe na koje je isprojektovan ovakav sadržaj mogu biti potpuno moralne i pristojne.

Projektovanje “Narcisa”

Osobe narcističkih osobina ličnosti, popularni “narcisi”, nude drugima divljenje na početku veze ili prilikom uspostavljanja kontakta, a pri tom očekuju istu količinu divljenja i obožavanja za uzvrat: “Ovo što ti ja radim i dajem sada, očekujem da ti meni radiš istom merom, a i trostruko!”

Ako se desi da osoba sa kojom stupaju u kontakt ne želi da se ogleda u njihovim narcističkim potrebama, ne nudi im salve oduševljenja njihovom pojavom i ličnošću, oni neće dobiti neophodnu dozu podrške kojom održavaju idealizovanu sliku o sebi.

Tada će morati da se suoče sa negativnim osobinama svoje ličnosti, manama i nedostacima. Oni su se žestoko potrudili da izgrade tu grandioznu predstavu o sebi kao najvažnijoj, neponovljivoj, najpametnijoj, najlepšoj osobi kojoj bi svi trebalo da se dive!

Kada je narušena slika koju o sebi imaju, ostaje im osećaj inferiornosti koji oni ne mogu da podnesu! Ostaje: “Ja ne vredim!” Ako sebi dozvole sučeljavanje sa tim mišljenjem o sebi, upašće u depresivnu poziciju.

Zato je češći slučaj da sve negativno izbacuju iz sebe na osobu od koje nisu dobili očekivano divljenje da bi se sačuvali od nezdravog osećanja depresije. Kada oceni drugu osobu kao lošu, narcis postaje ponovo dobar!

Isprojektovao je negativno iz sebe u drugog i vratio je sliku o sebi koje se drži! Može da okrene svoju agresiju ka toj osobi, jer ne može da podnese negativna osećanja koja oseća zbog svoje nesavršenosti sa kojom se suočena u kontaktu sa tom osobom.

U besu kaže: “Ona ružna alapača će o meni nešto da priča?!”, “Bolje bi joj bilo da pogleda svoj život, kakva su joj deca nevaspitana, muž totalni promašaj, a mene je našla da ogovara!”. Može se desiti i da neko namerno neće da se divi narcisoidnoj osobi, jer joj nesvesno zavidi na svemu onome što ona sebi dozvoljava.

U suštini, ova osoba može da ima potrebu da se ponaša isto kao taj narcis, odnosno da je pasivan narcis, ali je njegova želja davno potisnuta nakon donesene odluke da takvo ponašanje nije prihvatljivo, jer nije naišlo na odobravanje, roditelja na primer.

Roditelj narcis, da  bi održao sliku grandioznog sebe projektuje svoj “jadni osećaj sebe” u svoje dete: “Ja sam najlepši, najbolji, najpametniji, najsposobniji, a ti jadan ne znaš da se snađeš! Eee… da sam ja na tvom mestu, šta ja sve mogu u ovim godinama .. a ti ništa…”.

Dete narcisa, kao reakciju na ovakvo ponašanje roditelja, sebe stavlja u depresivnu poziciju: “Ja sam jadan, loš, lenj i nikada mi ne može biti bolje, nikada neću biti tako sposoban, jak, lep, pametan kao moj otac/moja majka!”.

Sve loše se prihvata, a dobro projektuje u roditelja narcisa. Ovakva odluka se donosi u ranom detinjstvu, ali se pri njoj ostaje i u kasnijem mladalačkom dobu, sve dok u toku sazrevanja ovakva mlada osoba ne pronađe put do samopouzdanja uz pomoć samoanalize ili pomoći neke lečeće osobe ili terapeuta.

Projektovanje na trećeg!

Kada osoba istovremeno i voli i mrzi svog partnera i pri tom ima utisak da tu nešto nije u redu, da se prema voljenoj osobi ne sme osećati ništa loše, jer ona mora biti i ostati idealna. Nije u stanju da toleriše suprotstavljena osećanja, da prihvati partnera kao celovitu osobu.

Nespokojstvo će morati nekako da umiri ako želi da ostane u mirnoj, stabilnoj vezi. Pozitivna osećanja uputiće svom partneru, a sva negativna osećanja koja u njoj pobuđuje voljena osoba izbaciće napolje, isprojektovaće ih na druge osobe, pripisaće negativne osobine drugima.

Tada upada u neku od šema tipa: “Oni nama zavide”, “Ljubomorni su na nas”, “Hoće da rasture našu vezu”, “Napadaju nas bez razloga”, u zavisnosti od toga da li izbacuje bes, ljubomoru, zavist, povređenost…Ona ne dozvoljava sebi da oseća ljubomoru, agresiju, zavist…

Osobe koje su potisnule negativna osećanja upućena roditeljima, jer im njihove moralne norme ne dozvoljavaju da se “mati” i “tata” mrze, imaju potrebu da nađu treći “objekat” na koga će vršiti projekcije. Ako je bes prema nekom od roditelja nagomilan, oni će kao tempirana bomba prasnuti u neprikladnoj situaciji, na naznaku neslaganja ili konflikta sa nekom trećom osobom.

Najčešće to nije bilo koja osoba, već ona koja ih zbog nečega podseća na roditeljske figure i time podstiče, nesvesno i ne namerno, ovakvu reakciju. Tada oni kao “dobri” moraju da trpe druge “loše”, sve dok im ne prekipi! Ono što nije dozvoljeno sa roditeljima, prokuljaće tamo gde može. U ovakvom sukobu oni pokušavaju da razreše situaciju sa roditeljima naravno bezuspešno. Ponavljaju ovakve situacije kako bi ovladali njom, ali bez uspeha, jer je u korenu ne priznavanje.

Ako ne ulaze u konflikte, tenzija će se skupljati u njima, a može pokrenuti i neka psihosomatska oboljenja ukoliko nije mentalizovana, odnosno u slučaju da ne znaju šta osećaju, samo znaju da im je loše. Dešava se da, kada više ne mogu da podnesu tenziju, eksplodiraju potpuno neprimereno u nebitnim situacijama: zbog gužve u saobraćaju, zbog kazne za pogrešno parkiranje, zato što je upravo počela da pada kiša i slično … Izbacuju negativno na trećeg, nedužnog  a u osnovi kao lošeg nesvesno vide ili sebe ili svoje roditelje. Teško im je da podnesu takva osećanja, te ih izbacuju iz sebe i kače na drugog loše etikete.

Pogledajte, oslušnite, pomirišite osobu ispred vas!

Osoba sa kojom stupamo u kontakt svojim držanjem, gestikulacijom, govorom, telesnim mirisima, odaje sebe i stanje u kome se nalazi, isto tako kao i mi. Nekada se čvrsto držimo da se ne primeti da smo se uplašili, postideli, da smo tužni ili da osećamo ljubav prema nekome. Ipak, skriveni signali nas sve odaju.

Crvenilo lica, svi znamo, ukazuje na stid ili uzbuđenje, ubrzan puls na strah, izbačena  donja usna otkriva tugu, prekrštene noge zatvorenost, prekršteni članci submisivnost, kažiprst koji dodiruje predeo ispod uha nesigurnost ili neodlučnost, dodirivanje vrha nosa ukazuje na laganje…

Tako, pre no što isprojektujemo nešto iz sebe na sagovornika, otvorimo širom oči i uši, poslušajmo šta njegove reči tačno kazuju, pogledajmo kakav je njegov stav, šta nam govor njegovog tela poručuje. Edukacija o neverbalnoj komunikaciji ovde nam može biti od velike pomoći.

Takođe, i prihvatanje da smo svi mi celovita ljudska bića, ni anđeli, niti đavoli.

A kada neko u nas isprojektuje neke svoje bubice, imamo puno pravo da to ne prihvatimo, da i dalje ostanemo u tom odnosu sa porukom: “Ja tebe volim takvog kakav si, i ne prihvatam da igram igru!”

 

Mirjаnа Kokerić