altUsusret svitanju

Kad sam se prestala bojati visina svojih, krenula sam na onu najvišu, himalajsku. Zavidnici bi rekli da pucam visoko. Istina, oduvijek sam najviše od života htjela. No, tek  kad sam prestala očekivati i biti ”neumna”, rasterećena i oslobođena briga, moj listić binga je pokazao pozamašnji dobitak, dovoljan da njime oplovim svijet do beskraja i natrag.

To zbilo se u trenutku kad sam prestala svoje snove loviti po svijetu. Utisnuli su se mirno i spontano u sadašnji tren. Odbacih stare, ukalupljene obrasce misli, (ne)umni kalkulator, filozofske životne formule koje sam prije čitala ne živeći istinski. Jednostavno poletjeh.

Moja strast prema dugim i dalekim šetnjama (zemaljskim, ali često i onim astralnim) dovela me tako preko Himalaja do hrama Dalaj Lame na Tibetu, do raja za ljubitelje nimbusa  koji ovdje kao da imaju treće oko. Priroda dotaknuta božjim savršenstvom, mirisala je na jasmin, mirisne štapiće, ulje mošusa. Isparine ljekovitih čajeva su već na ulazu u hram bacale u trans. Golemi gongovi i njihov univerzumski zvuk davao je nadu za skorim višim duhovnim spoznajama, još većim od onih koje sam doživljava meditirajući odmalena. Odjevene mistikom bijahu i tamošnje lame koje svojim mudrim držanjem i poluzatvorenim očima izgledahu kao zakamuflirani čarobnjaci koji su tu da privuku duše željne korjenite preobrazbe.

A gle li još jednog čuda što nam ga Svemir progurne do njedara kad On to hoće! Moj animus, moj yang, duša moje duše se tamo isto kad i ja našla. On je je također tražio sebe želeći se odmaknuti na tren od čemernih predrasuda ljudi ponornika. I taman kad sam se popiknula na stopalo meditirajućeg lame sličnog Richard Gereu, čovjek nasuprot mene, za kojeg sam se pri padu pridržala, upita me da li bih zbog stranca poput njega možda moje srce moglo zaigrati više nego je to uobičajeno. Više nego kad sam rulet sa srcem igrala s prošlih petnaest simpatija, kad sam samo žudila zaljubiti se, a ne ljubih sebe uistinu…

Sada, ogoljene duše, sa svega jednim ruksakom punim zdrave hrane, kompasom i laptopom, osjećam da mogu još više nastaviti rasti kao individua, dijeleći istu stazu s nekim tko mi nikad nije bio dalek. Sanjah ga često… i prije ovog našeg prepoznavanja na javi. Osjećam da živim, ne zbog njega, već u sebi, živim sa sobom. Napokon mi je duša našla ispravan i kreativan um, on joj je postao najdraži cimer.

Samo sam pokušala bivati i eto… najdublje istine su u biti one najjednostavnije, one koje nam se nude neprestano u znamenju oko nas: knjigama, mudrim strancima, njihovim osmjesima što ti uljepšaju dan, stihovima pjesama kao odgovorima na tvoje trenutno stanje. Tu su i proročanski snovi ili jednostavno vlastita odvažnost da kreneš na put za nigdje i onda ćeš ipak negdje stići, kad- tad.

Napokon stigoh kući, a moja davna enigma i znamen se otkri u liku tog mladog intelektualca, Indijca arapskih korijena. Ispričasmo se o sličnim našim životnim putevima, o jungovskom sinkronicitetu: istih godina sanjasmo slične astralne snove, ista mjesta posjećivasmo u isto vrijeme, prolazismo kroz slična stanja duše. Njegovu majku je, kao mladu Irkinju turisticu, ošinula amorova strelica kad je prije dvadeset i pet godina ugledala njegova oca, tada stasitog hinduistu uvijek nasmiješenog brka.

Primjetila ga je također ispred hrama gdje je prodavao figuru hinduističke božice Tare, ne bi li zatim ugledao svoju. I meni su zjenice tren prije susreta s njim hipnotizirano zastale na figuri te iste božice ljepote i ljubavi, ali i rata, dvojne prirode kao što i jest sama narav čovjeka. Ona može i uništiti sve oko sebe ako to odabere, a može i voljeti bezuvjetno. Ja prepoznah ovo drugo obilježje njene prirode te se tome u punini dadoh.

Da, ovaj moj sudbonosni događaj miriši na bajkovit prikaz u kojem bi Snjeguljica mogla zaista ostati zauvijek zagrcnuta otrovnom jabukom i bez svog princa, ali zaista, on mi nije prodavao bajke jer je Plamen neizgarajućeg srca mog… to neobjašnjivo je. Napokon bezuvjetno volim.

Neki otrovni jezici na Balkanu čujem da pričaju kako sam se odala boemstvu i da sad lutam zabranjenim sferama, da stalno pravim vračke, mađijam po Istoku, rujući po svojoj unutrašnjosti. ”Pa ne smije se toliko čovjek zapitkivati tko je uistinu, a kamo li pomisliti da je božanskog porijekla!” – stalno odzvanja sindrom straha i privida mnogih duša. Sjećam se svoje davne brige zbog tuđe nesvijesti: što ako drugi budu saznali da ja znam ono što oni ne znaju i još nisu spremni shvatiti. Kako su mi te muke sada smiješne i daleke, nepovratne.

Preko trnja do Himalaja, preko zvjezdane prašine do njega i pronalaska svog osobnog carstva u kojem mi nadsvjesnost govori kako ima tu mjesta za svu moju braću i dovoljno radosti da se usudimo piti svi iz istog Izvora.

Moj Plam živi u Irskoj (zaista, i on ima nešto vilinsko u sebi, baš kao i tamošnja brda), a i voljan je i mene povesti svojoj kući s pogledom na jezero Big soul’s light. Pozdravljam se s gorjem Himalaja koje mi je dalo krila i s budističkim, transcendirajućim, nasmješenim licima. Nirvana koja prožima svaku pukotinu tog svetog mjesta odlazi zajedno sa mnom. Sutra putujem spremna na novo galaktičko putovanje.

 

Napisala: Maja Jasić