Sve češće u zadnje vrijeme imam ozbiljan izazov – kako razdvojiti “posao” i “slobodno vrijeme”. Zašto sam te izraze stavila pod navodnike? Zato jer mi posao koji svakodnevno više nije uobičajeni posao u jednom konvencionalnom smislu, po prosječnom shvaćanju da se na posao odlazi kako bismo ga odradili, bez imalo zanimanja, strasti ili, ne daj Bože, ljubavi. I po kojem se jedini način rada i zarađivanja poima kao robijanje za nekoga od jutra do sutra. Ili možda i za sebe, ali kroz muku, patnju i stalnu borbu (s vjetrenjačama najčešće).

Međutim, kada bolje razmislim, posao mi nije ni ranije bio uobičajen. Kada sam se davne 1991. godine zaposlila, imala sam posao koji je bio samostalan, sama sam određivala koji dio posla u koje vrijeme bih radila. Istina, ipak u nekom vremenskom okviru od osam sati. Kada sam otvorila svoj ured, stvar se promijenila, a sam radila više, ali apsolutno samostalno i sa velikom odgovornošću. Osjećaj slobode nije bio upitan niti tada, iako sam se znala dići i u tri ujutro kako bih odradila obaveze u zadanim rokovima.

Sada mi, međutim, znaju reći “blago tebi, koliko slobodnog vremena imaš”, jer “nisam zaposlena” i “ne idem na posao, ne radim”. Točno, sada ne radim, sada živim! Živim svoj posao, za svoj posao i od svog posla, i to svakim danom sve više. Moj “posao” sam ja i ja sam svoj posao. Isprepleteno. I sretna sam zbog toga. Nije mi nimalo teško raditi u bilo koja doba, jer to mi je sada jednako kao i disati. Nema otpora, zgražanja, negodovanja, težine, ni odrađivanja.

Što se desilo? Nakon što sam, poslije dosta godina borbe, muke i nedoumica, zatvorila ured i određeno vrijeme posvetila obitelji i putovanju ka sebi, dogodilo se unutarnje smirenje i prihvaćanje. Mene same i situacije u kojoj sam se našla. Iako sam sada više od 20 godina posvećena svojoj svrsi, tek se nakon zatvaranja ureda unutar mene desio definitivan rez od onoga što nisam bila potpuna ja.

Nakon tog reza je “nagovaranje” od strane mog unutarnjeg vodstva postalo jasnije, skupljanje hrabrosti ozbiljnije, a izgradnja samopouzdanja čvršća. I počela sam se ozbiljno i isključivo baviti svojim poslanjem. Polako, korak po korak i stupnjevito, desilo se otkrivanje onoga što jesam, što trebam i što mogu. Naravno, i dalje taj proces traje.

Pitate se možda – kako otkriti što biste uistinu voljeli raditi, čime da se zapravo bavite? Razmislite ima li nešto što odavno, neki i od malena, želite? Nešto kamo vas srce vuče i gdje svaki puta nepogrešivo brže zakuca? Neki vaši najluđi snovi? Nešto zbog čega vam vrijeme staje dok to radite, nešto u čemu se apsolutno izgubite (niti što čujete, niti tada išta vidite oko sebe)? Nešto što vas istinski i djetinje veseli? To je onda to. Što god da za vas to bilo. Ne prosuđujte, ne osuđujte, samo prihvatite to što jest.

Ako trenutno radite nešto drugo, a odlučite ispitati kamo bi vas to odvelo, počnite sa tom svojom aktivnošću polako, kao hobijem. Ne znači da odmah, istog trena, to mora postati vaše zanimanje. Ne mislite da od toga još od jučer trebate početi zarađivati da biste imali od čega platiti režije i kredite. Polako.

Ako ste u sistemu “moram raditi da preživim”, ne možete očekivati odmah sutradan zaokret svog svijeta za 180 stupnjeva, popraćen pobjedonosnim zvukovima truba. Jednostavno ne ide tako. Pogrešna, odnosno nepodržavajuća uvjerenja su preduboko ukorijenjena kroz godine življenja i rada, robotizirano i ukalupljeno, da biste odmah mogli uopće i vidjeti širu sliku i shvatiti drugačije načine rješavanja životnih situacija. A kamoli u njih povjerovati, pa im i svjedočiti. Nemoguća misija.

Isto tako, ako ste na poslovima koji nisu odraz vas na najviši mogući način koji biste voljeli, ako radite poslove kojima baš i niste najzadovoljniji, ako vas i nerviraju, zamaraju, ili pak iscrpljuju, a u fazi života ste kada morate otplaćivati kredite ili bilo što drugo što vas sprečava da to prestanete raditi u neko dogledno vrijeme, zastanite. Razmislite u prvom redu zašto ste i pristali na takve poslove, što vas je privuklo ili natjeralo njima. Nešto zasigurno jest.

Što bi to bilo? Na primjer, “mogu si konačno nešto priuštiti; sada imam za režije i kredite; pa to i je posao koji mi se sviđa, ali nisu i neke druge okolnosti vezane uz njega; osjećam se bolje i ispunjenije radeći i privređujući za sebe i obitelj; jako mi je važno bilo maknuti se iz kuće i početi se i profesionalno družiti; predstavio mi je profesionalni izazov; i tako dalje”.

Izvucite iz te situacije ono što je za vas pozitivno. To je i bio inicijalni poticaj da se toga posla prihvatite. Nemojte, nakon početnog ushita što ste posao našli, nastaviti danonoćno samo kukati i žaliti se. Kada u danu osjetite zamor, sjetite se zašto to radite. To je jedan od načina da preživite na nezadovoljavajućem poslu dok nešto drugo ne kreirate. Budite mirno svjesni da to nije ispunjenje vašeg sna i ne dramatizirajte oko toga. Svjesno odaberite shvaćanje da je to privremeno rješenje, te radite dalje na kreiranju onoga što bi ispunjenje vašeg sna bilo.

Što biste rekli, pomislili ili osjetili da vas netko u vrijeme vaše pauze, poslije radnog vremena ili u vrijeme slobodnog dana ili vikenda, pita da odradite nešto vezano uz posao? Ali iskreno! Ne biste li mu “skinuli sve po spisku” (makar i u sebi), osjetili se iskorišteno, bivali povrijeđeni neuviđavnošću, pomislili “pa što si ovaj umišlja, moj život nije samo posao” ili “moram to odraditi da ne izgubim mjesečna primanja”?

Svaka čast onima koji ne bi tako. Ja mislim da veliki broj bi baš tako postupio. Znate li zašto? Jer ti poslovi zaista i nisu vaš život! Međutim, jako čest slučaj je da se ostane prikovan u mjestu iz straha. Straha za egzistenciju, za golo preživljavanje. Jer su nas uvjerili, sve nas, nekog više nekog manje, da novaca nema, da on ne pada s neba, da se u životu treba boriti, da ne možete imati i ovce i novce, da moramo naučiti pristajati na kompromise.

A od kompromisa sa našim životom do kompromitacije istoga, jedan je korak. I u to da novaca nema uvjerili su nas oni koji ga imaju. Da ga ne bi morali dijeliti i da bi nas mogli držati u šaci. Ali znači da ga ima i da trebamo shvatiti kako do njega. Očito na sasvim drugačije načine od onih na koje smo navikli. Pa hajdemo se ohrabriti i osnažiti da naučimo i shvatimo kako trebamo drugačije. Hajdemo, isto tako, ne biti lijeni i hajdemo se ne plašiti mogućnosti trenutnog gubitka pozicija ili komfora, zarad suštinskog osvještavanja svoje biti i svog poslanja.

Mučila sam se i sama oko tih pitanja, preispitivala, kidala u sebi, padala, pa se dizala. Sve je to dio procesa i svaki puta time proširujemo shvaćanja, sve više i više. Dok ne prođe ona kritična točka nakon koje nema povratka, nakon koje postanemo sasvim sigurni što je to što uistinu želimo. I tada shvatimo, kada otvorenih očiju pogledamo oko sebe, da smo zapravo beskrajno podržani, pa nam konačno padne kamen sa srca i s punim povjerenjem razvijemo jedra, makar u prvo vrijeme i sami puhali u njih.

Želim vam od srca da na svoje “slobodno vrijeme” možete gledati isto kao i na svoj “posao” i obratno. Pogotovo obratno! Slobodno, bez opterećenja, bez “kamena na srcu”. Jer i jedno i drugo je vaš život, ili barem jedan njegov bitan dio. I želim vam da svoje slobodno vrijeme možete bez ikakve težine, krivice ili grižnje savjesti “potrošiti” na rad.

Ne govorim o radoholičarstvu, koje predstavlja bježanje od suočavanja sa samim sobom i kao takvo je oblik straha. Želim vam da shvatite da kada ste vi, pravi Vi, tada ništa ne gubite, i uvijek samo dobivate. Tada ste svo vaše vrijeme, ispunjeno poslom i odmorom istovremeno. Kao i meni sada, baš u ovom trenutku, dok odmaram i pijem kavu, a pišem ovaj tekst.

Od mita, koji nam se čini nedostižnim, pa do realnosti, koju radosno živimo, postoji put. A on nam se otvara kada na njega krenemo, ne prije. I to kada maknemo sva nametnuta, kao i samoprihvaćena, ali nepodržavajuća uvjerenja, koncepte i recepte o tome kako da se u životu susretnemo sa ostvarenjem svoga sna.

Sretno!

 

Žaklina Ivana