Vrlo često mi se u praksi dešavalo da ljudi, koji zatraže tumačenje natalne karte, imaju određeni otklon od determinističkog dijela koji je tu sadržan. Iako traže predočavanje tih najvažnijih događaja u životu na pouzdan način, ipak nerijetko imaju problem kada su suočeni sa takvim tumačenjem, nakon čega obično slijedi pitanje – “pa to i ne mora baš da bude tako, zar ne?”.

U svijetlu ljudske prirode, na način na koji ćemo o njoj govoriti, to i nije začuđujuće. I to je ono što mnogi astrolozi i ističu, da je natalna karta samo set potencijala. Čak iako prihvatimo takav stav, uvidjećemo da se ti “potencijali događaja” ipak manifestuju kao životne stvarnosti.

Navjerovatniji razlog leži u činjenici da živimo u kauzalnom univerzumu i da je naše postojanje uslovljeno brojnim uzročnostima kojih najčešće nismo ni svjesni, što dalje omogućava “odmotavanje života” po nekom ključu datom u natalnoj karti. I upravo je to ono čime se astrologija u suštini i bavi, pa je tako i vezana za taj koncept sudbine koji odatle i proizilazi. Upravo taj koncept je i tema ovog teksta.

Pitanje sudbine staro je koliko i samo pitanje Boga, budući da se oduvijek toj Božanskoj volji podređivao ovaj postojeći ili manifestovani (kauzalni) univerzum. Iz te početne premise nastajale su brojne teorije i paradigme, koje su, manje-više, nastojale da opišu taj odnos i kako taj “bog” uređuje stvari i događaje, prirodno određujući poziciju čovjeka u takvom poretku stvari.

Za svrhe ovog teksta, koji ne nastoji da pruži odgovor ni na pitanje postajanja Boga ni sudbine, već da ih nekako predstavi iz ugla astrologije, kao hermetičke vještine. Boga valja razumjeti kao onog Spinozinog – boga koji je potpuno ekvivalentan sa prirodom, koji obuhvata sve postojeće i koji se “ne kocka sa Univerzumom”, kako je to opisao Ajnštajn, pod čime je podrazumijevao da se sve što se događa, bez izuzetka, događa prema strogim zakonima prirode. Astrologija i ne pretenduje ni na šta drugo izuzev te prirodnosti, koja je dio svakog živa bića na planeti i u njega je utisnuta.

To je vidljivo i iz tradicionalnog učenja o temperamentu (odnos humora u tijelu), koji je polazna uslovljavajuća premisa u skladu sa prirodom kojom je i dalji razvoj pojedinca određen. U tom smislu smo i govorili o procjeni temperamenta kao temelju valjane analize natalne karte u ranijem tekstu “Kako (ne) tumačiti natalnu kartu”, gdje se može vidjeti kako se odatle dalje gradi tumačenje, a koje nije ništa drugo nego tumačenje “odmotavanja” te lične prirode kroz životna iskustva.

Ovo je tako zbog toga što humori (elementi) ostvaruju svoju simboliku na svim astrološkim nivoima, od temperamenta u psihološkom i tjelesnom smislu, preko esencijalne i slučajne prirode planeta i esencijalne humoralne prirode zodijačkih znakova, pa sve do godišnjih doba i njima korespondentnim kvadrantima horoskopskog kruga.

Ta procjena temperamenta je zapravo uvid u physis pojedinca, za koji možemo reći da je amalgam svih okolnosti pod kojima se osoba rađa. Po ovoj delineaciji, to obuhvata upliv sredine, klime, tradicionalnih elemenata i njima pripadajućih kvaliteta, i svih onih okolnosti koje spadaju u domen sublunarnog svijeta, sve do stelarnog “uticaja”. Sve te veze su mistične, i možda se najbolje mogu podvesti pod istinu hermetizma – “Ono što je dolje jednako je onome što je gore, i ono što je gore jednako je onome što je dolje, te tako tvori čaroliju jedinstva”.

Zapravo, sa aspekta doktrinarne osnove astrologije, veoma bitno učenje za ovu temu jeste stoičko učenje o jedinstvu univerzuma. Osnova ovog učenja leži u ideji jedinstva prirode i univerzuma. To jedinstvo nije ni čisto materijalne ni čisto duhovne prirode, jer su stoici vjerovali da su i duh i materija sačinjeni od iste tvari zbog čega je sve podređeno istom zakonu, koji su oni nazivali “sudbina”. Ove ideje se prilično razlikuju od Aristotelovih, iako su i stoici i Aristotel prihvatali filozofiju elemenata i suprotnosti.

Razlike se prevashodno tiču Aristotelovog uvjerenja da postoje dvije vrste fizike, jedna za sublunarni, a druga za nadlunarni svet. Stoici su priznavali postojanje samo jednog univerzalnog zakona koji povezuje sve postojeće. Iz ovog razloga je njihovo učenje o jedinstvu univerzuma postalo osnova za objašnjenje prirode veze između vidljivog neba i Zemlje. koju mi danas označavamo kao sinhronicitet.

Suština ove sinhronicitetne veze leži u istovremenosti promjena i ciklusa koji se odvijaju na nebu, u vidu planetarnih kretanja, i u čovjeku, a koja isključuje uzročno-posledični odnos između neba i čovjeka. Dakle, planete i nebeska sfera kreću se uporedo sa unutrašnjim čovjekovim razvojem, pa je, u tom smislu, netačna tvrdnja da “zvijezde utiču” na čovjeka i njegovu sudbinu.

Zvijezde su samo pokazatelji i same po sebi ne uzrokuju ništa. Zbog svega ovoga astrološka veza neba i Zemlje ne može se okarakterisati kao uzročno-posledična kao što se to danas veoma često čini, već kao simbolična i mistična kako je i objašnjavana hiljadama godina.

Iz tog ključa, natus živi svoju životnu priču, koja je cijela tu u natalnoj karti i svak je može pročitati (ako umije). Ne znam zašto je to tako, ali na osnovu prakse, to moram prihvatiti bez dvojbe, da svi imamo sudbine zabilježene u natalnim kartama. I to je ono što astrologija čini, daje nam način da spoznamo tu sudbinu, odnosno naše lično “sazvežđe”.

Ovo lično “sazvežđe” je nekako u nama samima, radeći iznutra ka spolja. To je određena nevidljiva mreža ili splet aspekata bića koji dispozicija ili postavka planeta, zvijezda, luminara (Sunca i Mjeseca), u zodijačkim znacima u vrijeme rođenja osobe predstavlja. Istovremeno, ona je u interakciji sa spoljnim nebom tako da su u svima nama spoljnje i unutrašnje povezani.

Paracelzus je ovo takođe prepoznao govoreći o “nebu mikrokosmosa” i “nebu makrokosmosa”. Toj interakciji možemo da posvjedočimo kroz prediktivne tehnike, iako uvijek izmiče neki kauzalni uzrok. Ali tako mora biti jer je u pitanju interakcija između akauzalnog i kauzalnog, između “materijalnog” i “božanskog” čovjeka, koja očito operiše pod nekim drugim zakonitostima od onih koje je savremena nauka postavila.

I zato će astrologija uvijek ostati okultna vještina, jer će ono što čini da ona “radi”, odnosno razlozi astrološkog uticaja zauvijek ostati tajna i misterija. Zato bi svi oni koji nastoje da je dokažu, pogotovo kroz termine današnje nauke, i tako je “reformišu”, trebali da se okanu te uzaludne rabote.

Praksa izvorne astrološke delineacije i promišljene primjene prediktivnih tehnika uklanjaju svaku sumnju u vezi sa tim. Postaje jasno da su gnostici i mistici bili u pravu, to naše sazvežđe je i svojevrsni duhovni zatvor, a natalna astrologija je samo plan jednog sprata tog zatvora. Duhovno, sve čemu se možete nadati da dobijete iz takvog plana jesu uputstva i smjernice ka izlazima i slično. Sama po sebi, astrologija vas neće izbaviti iz tog zatvora. To je dio kad na scenu stupaju duhovnost, religija i filosofija i njihove prakse.

Ono što astrologija može da učini jeste da unaprijed da opis karakteristika naših otelovljenih života. Pravilno tumačenje natalne karte oslikava našu objektivnu realnost. Daje odgovore na takva pitanja poput – “Da li ću se oženiti/udati?”; “Da li ću imati djece?”; “Kakvom profesijom ću se baviti?”; “Kakve su mi finansije ove godine?”; “Kakvog ću biti zdravlja?”; “Hoću li otići u zatvor?”, i tako dalje.

Natalna astrologija se tradicionalno koristila na tri načina: da unaprijed da opis događaja koji će se odigrati u našem životu, da pokuša da manipuliše realnost koju živimo i da objasni skrivene duhovne uzroke koji stoje iza fenomena naših života. Jer zadatak astrologije kao  gnostičke vještine, nije da olakša samo životnu svakodnevicu i odgovorom na takva pitanja “riješi” životne probleme čovjeka, već, prije svega, da otkrije tačku individualnog potencijala za “oboženje” i ojača isti kroz svoje interventne manifestacije.

Dvije stvari koje su nam potrebne da utvrdimo da postoji predodređenje ili sudbina u našim životima su – objektivno, nepristrasno posmatranje događaja i ponašanja ljudi tokom dovoljno dugog perioda vremena, te delineacija natalne karte i prediktivne astrološke tehnike. Prvo zahtijeva produženu pažnju, koju svi nemaju, ali koja se praksom može razviti. Ovo drugo nam pruža strukturu i jezik koji nam dozvoljavaju da vidimo i govorimo o sudbini.

Kako bismo vidjeli taj “rad sudbine”, potrebno je najprije da uvidimo ko je osoba u pitanju. Slučajnosti ili okolnosti natusa su ono što ga razlikuje od ostalih ljudi, a natalna karta je dijagram takvih slučajnosti. Natalna karta govori nam o onom što je natalno obećano i moguće, onaj “šta nas očekuje dio”, dok su prediktivne tehnike one koje nam omogućavaju da posvjedočimo periodičnim i povremenim manifestacijama događaja datih u natalnoj karti, pa nam tako daju onaj “kada” dio tumačenja.

Jednom kada sagledate stvari iz ovog ugla, jednom kada uvidite naizgled neprestano ponavljanje obrazaca iz natalne karte u vidu događaja u životima ljudi oko vas, tada nema sumnje da li sudbina postoji. Ali istim putem dolazi se i do uvida da sudbinska strana ljudskog postojanja nije čitava priča.

To nas dovodi do spoznaje da je jedino mudrost ključ od tamnice sudbine u kojoj smo. Kroz mudrost, mudri mogu izbjeći horoskop i vladavinu sudbine. Ipak, oni se i dalje oni moraju suočavati sa faktima svog fizičkog postojanja. Tijelo ostaje podređeno vladavini zvijezda. Ali, sticanjem mudrosti, oni dostižu i slobodu.

Oni znaju da nisu ta tijela i da ono što jesu nije determinisano sudbinom niti može biti pod njenom vlašću. Jer hermetička učenja su tu prilično decidna kad govore o čovjeku kao dvostrukom biću. Njegovim materijalnim dijelom vlada sudbina. Njegov božanski dio je slobodan. Onaj koji teži slobodi od sudbine mora kultivisati ovo drugo. To je suština hermetičke mudrosti.

Ipak, kada govorimo o materijalnom i božanskom dijelu čovjeka, mišljenja sam da ga ovdje treba razumjeti sa aspekta svjesnosti, odnosno vrijedi napraviti razliku između materijalne, uslovljene (kauzalne) svjesnosti i one koja je nadilazi, akauzalne i neuslovljene konceptom prostora i vremena, čije sticanje počinje mudrošću, i koja kao takva nužno izlazi van okvira natalne karte, te se stoga često poistovjećuje sa idejom prosvjetljenja.

Ova učenja sadržana u prvoj knjizi Corpus Hermeticuma, nazvanog Poimander ili Pimander, govore nam o toj dvostrukoj prirodi čovjeka. On je podređen sudbini koliko i dok je smrtan, ali je egzaltiran i iznad nebesa, uvijek svjestan i besmrtan kao “čovjek od vječne substancije”. Ostvarenje ovog “čovjeka vječne substancije” u nama tema je narednih knjiga Corpus Hermeticuma, i oduvijek je od glavnog interesovanja ezoteričnih filosofija. Ovo “bogoliko” i “besmrtno” biće koje postoji u nama, po učenjima mnogih duhovnih i religijskih filosofija, nekako uvijek ostaje tek kao ideja, ili samo mišljenje, ukoliko uopšte i postoji svjesnost o njemu.

Da bi se učinilo stvarnim, određene stvari se moraju uraditi, koje nijesu dio svakodnevne rutine. Tradicionalno, taj proces realizacije bića se naziva “oboženjem” i predstavlja ponovno spajanje prvobitnih elemenata duše. Proces je veoma težak, ali treba imati u vidu da se on, takođe, manifestuje pod plaštom onoga što prepoznajemo kao sudbinu. Iz toga treba razumjeti da je čak i sudbina kao takva samo sredstvo u tom procesu, ali čija je uloga veoma bitna, budući da nam kroz životna iskustva otvara put ka mudrosti.

Opet, ova pitanja pripadaju metafizici, a ne astrologiji. Postoje discipline (poput određenih formi joge ili duhovnih praksi) koje mogu voditi tom cilju. Ipak, za postignuće o kom ovdje govorimo, puka primjena njihovih praksi nije dovoljna, već pretpostavlja “prethodni put” odricanja i patnji. Iako su ta pitanja od suštinskog značaja, ona ipak nisu astrologija. Ono čime se astrologija primarno bavi jeste otjelotvoreno postojanje. U skladu sa tim daje nam nepotpunu sliku ljudskog bića, i mada može dati naznake i upute za dostizanje onog što se u Pikatriksu označava “usavršenom prirodom”, ne može vas do tog postignuća i dovesti.

Vjerovatno je to i razlog što je označena kao “manja misterija”. Manja, jer se ograničava na niži nivo transcedentne realnosti. Zapravo, to je i njena pozicija među hermetičkim vještinama, budući da astrologija predstavlja filosofsku (metafizičku) disciplinu koja se bavi odnosom čovjeka i onog dijela kosmičke ose koji, uslovno rečeno, pripada njemu i obuhvata svijet četiri elementa i tanani svijet planeta, dok simbolički krug na vrhu (transcendencija) nije predmet astrološkog istraživanja niti astrološke primjene.

Dakle, jasno je da kvalitetna i precizna astrološka tumačenja, potvrdom u stvarnim događajima, predstavljaju validaciju koncepta sudbine kako je ovdje predstavljen. Eventualne pogreške koje se dešavaju nikada se ne mogu zamjeriti umjetnosti, već se moraju pripisati nedoraslosti umjetnika, kako je to govorio Vilijam Lili.

Ono što je, međutim, ključno za praktično razumijevanje koncepta sudbine sa aspekta astrologije jeste da sudbina predstavlja nemogućnost izlaska iz određenog okvira, ali ostavlja mogućnost kretanja u tom okviru, što praktično znači da jedan planetarni faktor u životu može da se manifestuje na desetine različitih načina, ali ne može postati nešto drugo, drugi ontološki faktor, bolje integrisan faktor i slično. Drugim riječima, vaš natalni retrogradni Merkur ili spaljeni Mars je ono što vas je “zapalo” i može imati mnoga značenja, te se može izraziti na različite načine, ali nikako ne može postati nešto drugo.

Dakako, priča o sudbini mogla bi da ide do u nedogled i dalja raspredanja na tu temu prevazilaze okvire ovog teksta čije je glavno nastojanje da predoči neke ključne filosofske i druge postulate na kojima se tumačenje sudbine kroz astrologiju zasniva. Uprkos tome, pravo razumijevanje leži u mističnom jeziku astrološkog simbolizma, koji pruža direktan uvid u sudbinu, što iskrenom i posvećenom tragaocu ne ostavlja mnogo prostora za spekulacije o ovom pitanju.

 

PG Astrolog