Pisac čija je religija ljubav

Paulo Coelho je vjerojatno najčitaniji i najosporavaniji pisac današnjice. Čovjek koji je prodao više od  100 milijuna knjiga, iako ga i dan danas mnogi etiketiraju kao “nekvalitetnog i plitkog”.

Osoba koja je po jednima ekstremni katolik, a po drugima kontroverzni new-ager i pisac s dubokoumnim i publicističko-naivnim tekstovima.

Iskustvo mi govori da svaki pojedinac na kojeg je usmjereno toliko pažnje, i proporcionalno tome – kontroverze, osuđivanja i ignoriranja, može biti ili veliki prevarant ili pak istinska kvaliteta. Pošto znam za samo još jednog pisca kojeg toliko napadaju (David Icke) mogu se iskreno opredijeliti za ovo drugo. Jasno je da će dogmatski katolici, new-ageri i ini vjernici Coelha osuđivati za veću priklonjenost suprotnom taboru, no treba se zapitati zašto je tome tako? Coelho zapravo na jedan infantilan, a isto tako i subverzivan način ljudima predstavlja tradicije i vještine koje su toliko oprečne njihovim današnjim pogledima, i to iz jednog sasvim logičnog i objašnjivog razloga – jer su smišljeno skrivani kroz stoljeća vjerske, političke i financijske manipulacije.

Dojma sam da knjige ne bi širile spoznaju o ovom stilu života da nisu vješto prikrivene u nekim društveno prihvaćenim i establišmentom uokvirenim temama, zbog jednostavne činjenice – nitko ih ne bi kupio! A nažalost, jedini način današnje promocije i borbe za vlastito mjesto pod suncem je surovo tržište kapitala. Ovu moju misao potvrđuje i sam Coelho, kao jedan od najvećih svjetskih boraca za besplatne knjige u .pdf on-line izdanjima. Podilaženje kao način prezentacije vlastitih ideja i usmjerenja možda i nije najprihvatljiviji niti alternativan put, no svakako se može svrstati pod – “Pobjeda ne bira sredstva”. Vjerujem da Coelho ne bi ni narušavao “njihov” sustav vrijednosti da nije zaigrao baš “njihovim” arsenalom oružja. Njegova djela zapravo najbolje govore o njemu samom i njegovim motivima za spisateljski rad.

Mnogi Coelha (baš poput Ickea) osuđuju da romane piše isključivo iz vlastite zarade i promocije kulta ličnosti. Ja sam uvjeren da to nije tako, i to čisto kroz čitanje njihovih štiva. I jedan i drugi su bili prilično poznati i ranije, i jedan i drugi su zbog svoje nove karijere riskirali, odbacivši dotad vrlo lukrativne poslove, i kao šećer na kraju, obojica su bili ismijavani, osuđivani i odbacivani na početku spisateljskog života, što bi mnoge manje psihički stabilne osobe odbilo od nastavka.

Seciranjem Coelhovih djela možemo shvatiti da je njegova katolička vjera vrlo čvrst oslonac i motiv za vječiti korak naprijed, dok mu je povezanost sa drevnim kulturama i običajima dokaz da taj korak nije uzaludan. On je, kao i brojni drugi pisci, svojim izričajem sebi stvorio brojne protivnike koji duboko uljuljani u vlastiti egoizam i dogmu smatraju da je jedino njihov svijet i pogled za život pravi, i oni koriste fiktivnog neprijatelja (kršćanstvo, new age, sotonizam, paganizam…) kao glavni alat u održavanju svojih dogmi, čvrstih stavova, uskovidnosti i tabua.

Već su njegove pjesme i borba protiv sustava ’70-tih, putem hipi pokreta i antivladinim djelovanjem, pokazale bunt i okršaj sa dobro uhodanom mašinom svjetske manipulacije. Izuzev epizode s crnom magijom (koja mu je, kao i sve drugo u životu, umjesto kao rak-rana, poslužila kao pogon prema uspjehu), sva ostala iskustva su mu bila putokaz ka činjenici da drevna znanja danas isključivo služe kao tajna učenja elitnih tajnih društava, pomno skrivana od ostatka populacije, koji poput ovaca u toru slijede svog pastira i egzistenciju.

Prvo pravo književno djelo – Hodočašće, u svakom slučaju promovira osobnu potragu za srećom i višim znanjem, i to kroz prizmu katolički motiviranog puta. Katolička crkva ga osuđuje prvenstveno zbog intervjua kojeg je dao u knjizi od svojih 200-tinjak stranica – Ispovijest hodočasnika, gdje je priznao nekadašnju povezanost sa sotonizmom, homoseksualnošću i zaradom, koju je ostvario unatoč promociji nematerijalizma, vjerojatno zbog prisutne ideje da ljubav prema sebi, sreća i pomoć svome bližnjemu predstavljaju loš koncept ukoliko nisu predstavljeni s oltara.

U licemjerje ovakvih napada na Coelha neću ulaziti, no svakako je znakovito da ga napadaju baš oni čije ideje najviše promovira – katolici, new ageri i filozofi. Prvi roman mu je samo dao krila za najveće djelo, Alkemičar, koje je prodano u više od 80 milijuna primjeraka (što brojčano ne znači ništa, no kulturalno mnogo), i koje je brojne ljude odvelo na put koji je usmjeren ka pozitivi, optimizmu i vjeri u sutra.

Nakon što smo shvatili da je put mnogo važniji od cilja koji nam je gotovo uvijek “pred nosom” i da se za prave ciljeve vrijedi boriti do kraja, dolazimo do Bride, romana koji ukazuje na činjenicu da prava ljubav ruši sve mostove i da uvijek možemo promijeniti vlastite puteve ma kako oni bili fundamentalni. Uz ove glavne smjernice smo upoznati i sa alkemijom, mjesečevom i sunčevom tradicijom u magijskoj praksi kao i drevnim kršćanskim putevima. Valkira nas je pak upoznala s konceptom anđela čuvara, dok smo kroz čitanje Na obalu rijeke Piedre, sjela sam i plakala, naučili da kruti i suprotstavljeni stavovi nisu nužno prepreka, te da baš oni mogu postati moćno oružje za rušenje brana predrasuda. Ukoliko Coelhova djela imaju snažne poruke, onda su citati alatka pomoću kojih dojam čini još intenzivnijim i snažnijim.

Peta gora je pak ispričala priču proroka Ilije, koji uz pomoć Božje providnosti svoj narod vodi ka boljem sutra. Vjera mu je podstreh da sluša viši glas i šire nahođenje koje, kroz inspiraciju i intuiciju, može uvijek biti presudno. Ženstvenost, kolektivna duša svijeta i jezik znakova samo su neki od pojmova što su nam prezentirani kroz djela. Priručnik za ratnike svjetlosti najčvršće je povezan s new age konceptom, jer nas upoznaje s nekim elementima predstavljenim u djelu Barbare Marciniak, zvanom Donosioci svitanja (eng. Bringers of Dawn), za koje se često smatra da je polazišna točka svim vjernicima ovog religioznog koncepta.

Veronika je odlučila umrijeti vodi nas u obližnju Sloveniju, gdje upoznajemo osobu koja je smještena u psihijatrijsku ustanovu zbog pokušaja samoubojstva. Za mene osobno ova knjiga nosi najbolji zaključak, kroz koncept koji bi svakako mogao zaživjeti i u stvarnosti (za otkriće o čemu se radi pročitajte knjigu jer ne dijelim spojlere). Tri Coelhove knjige nažalost nisam čitao, pa niti ne znam o čemu se radi (Demon i gospođica Prym, Jedanaest minuta i Pobjednik ostaje sam), pa ih ne mogu niti komentirati.

Vrlo utjecajan roman Zahir mi je dosta značio. Razlog zbog kojeg je tako je aspekt rješavanja vlastitog Zahira (jedno od 99 božjih imena, arapska mitologija), teškog i nezaboravnog tereta iz prošlosti, koji naposljetku izludi one koji se s njim nisu suočili. Mislim da je upravo suočavanje s vlastitim “duhovima iz ormara” nešto najbitnije u konceptu osobnog napretka, a našim čitateljima će ovaj roman biti zanimljiv i iz razloga jer se na par stranica glavni lik nalazi u Zagrebu.

Vještica iz Portobella je također vrlo važna, jer nas poučava koliko smo zapravo uskogrudni, uskovidni i priklonjeni dogmama kada upoznamo nekoga tko je toliko drugačiji od norme, uspostavljene od strane trenutno vladajućeg poretka. Nakon što proširimo vidike i saslušamo drugu stranu prečesto spoznamo da ona zapravo ne promovira ništa previše strano doli sreće i ljubavi projicirane na nekakav drugačiji (ne i nepravilniji) način.

Posljednje Coelhovo djelo, svojevrsna autobiografija i roman nastao na već prisutnom utjecaju velikana svjetske književnosti, Argentinca Jorgea Luisa Borgesa , je dugačka avantura što nas vodi ka ponovnom otkrivanju vlastitog smisla i osobne legende. Aleph usmjeruje ka etapi koja pogađa svačiji život, u kojoj počinjemo krivo vjerovati u vlastita ograničenja i pomanjkanje motiva. Bog, viša stvarnost ili sudbina nas gotovo uvijek u tom trenutku usmjeri na pravi put s nekim ili nečim uz neprikosnovenost pojma “na pravom mjestu u pravo vrijeme”. Mene osobno, je ovo djelo fokusiralo na moje okruženje s ljudima i situacijama koje više nikada neću shvaćati “zdravo za gotovo”.

Konačni zaključak, pročitavši veći dio bogatog Coelhovog opusa, zbilja je teško izvesti. Motive koji leže iza spisateljstva možete i sami spoznati čitanjem njegovih knjiga, ideje koje će prezentirati teško je predvidjeti, a tajna društva su vjerojatno podijeljena s njegovim predstavljanjima njihovih skrivenih agendi. Ja bih kao rezime Coelhovog stvaralaštva naveo ovo – Coelho nije pisac koji promovira kršćanstvo, Coelho nije pisac koji promovira new age, Coelho nije pisac koji prezentira lažna načela, dogme i tabue, Coelho se ne dodvorava poretku i establišmentu, Coelho ne piše ono što znamo i ne želimo čuti, nego ono što ne znamo, a želimo čuti… Jednom rečenicom – COELHO JE PISAC ČIJA JE RELIGIJA LJUBAV.

Na kraju ovog promišljanja, o brazilskom piscu, možete pročitati moje omiljene citate iz njegovih djela:

“Čekanje boli. Zaborav boli. Ali ne znati zašto se odlučiti najteža je patnja.”

“Onaj ko voli mora znati izgubiti sebe i ponovo se pronaći”

“Sreća je ponekad blagoslov – ali uglavnom je moram osvojiti”

“Kad nešto doista želiš cijeli će se svijet urotiti da to i dobiješ”

“Sve što se dogodi jedanput može se nikad više ponoviti. No sve što se dogodi dvaput, zacijelo će se dogoditi i treći put.”

“Da bi vjerovao u svoj vlastiti put, nema potrebe da dokazuješ kako je tuđi put pogrešan.”

“Ljubav se samo ljubavlju otkriva.”

“Oni koji vole očekujući nešto zauzvrat, samo gube vrijeme.”

“Smrt primorava ljude da bolje osjete život.”

 

Ratko Martinović