Zašto se vezujemo za bilo što? Za ljude (i dobre i loše), za stvari (koje imamo i koje tek želimo dobiti), za situacije (lijepe i one manje lijepe), za prošlost, za budućnost… No, sve za što se vezujemo, posjeduje nas. Nismo slobodni ukoliko smo vezani, ukoliko nismo otpustili vezanost.

Jesmo li vezani, zato jer mislimo da ako bilo što otpustimo više nam to neće doći, nećemo to više imati ili biti? Da, to je možda jedan od razloga. Ali naše neshvaćanje suštine stvari je daleko veći problem.

Trebamo shvatiti da otpuštanjem, zapravo dopuštamo da sve što nam je namijenjeno zaista nam i dođe. Jer hoće. A ono što nije za nas, neće ni doći. I ma koliko se trudili da zadržimo ili privučemo nešto, da to dobijemo a ne izgubimo, tako to ne funkcionira.

I sve to zato što smo si čvrsto zacrtali da život mora ovako ili onako izgledati, da sve mora biti onako kako mislimo da je jedino za nas takvo što ispravno. A koliko zaista poznajemo sami sebe? Ne puno. I onda i dalje mislimo da znamo što je za nas najbolje? Ne znamo.

Ali ne želimo to priznati, jer bi valjda izgubili (itekako lažan) osjećaj kontrole. Ne kontroliramo mi ništa. I niti smo zbog toga tu. Smanjila bi se patnja u ljudima za 99 posto, kada bismo samo to shvatili. I prepustili se. I opustili se.

Iz dana u dan, prepričavanjem i ponavljanjem poput papiga, potvrđujemo neku vidljivu, naučenu ili nametnutu realnost. I time realnost posjeduje nas, jer pojma nemamo da pasivni pogled na život – promatranje, možemo zamijeniti aktivnim – kreiranjem i dopuštanjem.

Sve čega se čvrsto držimo opstaje, živi u nama. Držimo se čvrsto naše prošlosti, da valjda, ne zaboravimo tko smo. A tko smo? Definira li nas prošlost? Držimo se naših želja, ali držanjem za njih govorimo da one nisu ispunjene. Jer da jesu, uživali bi u njihovom ispunjenju i manifestaciji.

Držimo se ljudi u našim životima, da valjda definiramo naše mjesto u okolini. Jer tko bi bili i kakve bi uloge igrali, da ne znamo točno svoje mjesto? Držimo se sjećanja na neke predivne trenutke, jer se bojimo da ih više neće biti. Držimo se za titule, forme.

A zašto se, pobogu, toliko ograničavati? Zar stvarno nismo ništa više od toga? Držimo se za statusne simbole, mobitele, aute, kuće… Da potvrdimo valjda svoju vrijednost. Ali kome? Držimo se za neizvjesnost budućnosti, jer nemamo povjerenja u život!

A život teče, ide, kreće se. Kao i cijeli svemir, spiralno. Samo je naša iluzija da nešto možemo zadržati. Životna amplituda se ne mijenja zbog naše krutosti, pa je malo gore, pa malo dolje.

“Tek u jesen otkriju se boje krošanja.” A jesen je predivna. I daje predivne primjere otpuštanja. Zamislite da ste stablo u jesen. A sve za što ste vezani, što čini vašu ego identifikaciju, sve što vas koči i sputava – da su listovi na tom stablu. Zgužvani i požutjeli.

I kao što stablo u jesen, bez panike, straha i zadrške, otpušta to žuto lišće, koje mu više ne služi, tako i vi otpustite svoje vezanosti za nešto. Mirno i spokojno, pustite da sve i svi odu od vas. Mentalno. Probajte shvatiti, tko biste bili da ništa od svega za što ste vezani jednostavno nemate.

Jer i vi biste trebali znati, kao što i to stablo zna (i uopće o tome ne razmišlja, niti dvoji) da nakon zime, perioda mira i introspekcije, ponovno dolazi proljeće i novi listovi. Svježi, čisti i, unutar sebe, puni snage. Tako i u naš život dolazi sve što nam treba, i to točno tada kada nam je potrebno.

Naravno, ne misli se bukvalno i doslovno da otjerate sve od sebe, da sve veze prekinete (možda da, ali samo one koje treba), ili da sve stvari pobacate. Misli se da ti lanci vezanosti za njih nestanu, da bi se oslobodilo ono što zaista možete biti i da date šansu kreativnosti u svom životu, a što vam vezanost prije nije dala.

Otpustite vezanosti! Probajte. Jednostavno, nemojte više misliti, samo napravite to. I nemojte se iznenaditi predivnom bestežinskom osjećaju beskrajnih mogućnosti.

 

Žaklina Bokun