“Prepreke me ne mogu slomiti.

Svaka prepreka proizvodi snažnu odluku.

Ne predomišlja se onaj koji se vodi zvezdama.”

(Leonardo da Vinči)

Sve ono što mi jesmo, ono čemu težimo, sve što činimo i stvaramo, prikazano je u našem horoskopu. Svaka slika jednog slikara, svaka knjiga jednog pisca, skrivena je negde u simbolici jednog natalnog horoskopa.

Horoskop je jedna kompleksna, a opet, istovremeno i tako jednostavna, slika ljudi, događaja i okolnosti vezanih za život pojedinca. Ta slika je samo delić velike celine, fragment Univerzuma, i ona ne poznaje ograničenja prostora i vremena.

Kad god se proda slika Van Gogha ili Picassa, znajte da su njihove karte aktivne na neki način. Kada bilo koja knjiga u svetu doživi novo izdanje ili prevod, bez greške ćete prepoznati aktivnost astrološkog mehanizma u natalnoj karti autora, bez obzira da li je on još uvek među živima ili ne.

Takođe, svaki lik opisan u knjizi, svaka figura naslikana na platnu ili papiru, biće deo natalne slike. Jer svi ti likovi su seme u mašti svog tvorca, seme koje je proklijalo zahvaljujući toj sudbonosnoj kapljici inspiracije, i zatim volšebno procvetalo i našlo svoje mesto u sveobuhvatnoj horoskopskoj slici.

Često se setim karte L. N. Tolstoja i njegove vanvremenske Ane Karenjine, o čijoj sam potencijalnoj karti nekad pisao (http://astroportal.in/astroprofil-ana-karenjina-da-li-je-postojala/12106).

Nije li upravo Ana u Tolstojevoj karti savršeno prikazana njegovom Venerom u Lavu? Svaka važna devojka ili žena u našem životu biće prikazana Venerom.

Ana je svakako bitan segment Tolstojevog života, i ona i jeste ta Venera u Lavu (žena u punom sjaju, okićena zlatom, aristokratkinja) u senci znatno starijeg muža (Venera do Saturna), na visokoj poziciji (Saturn u Lavu).

Ona pati (Saturn), jer se nesrećno zaljubljuje u grofa Vronskog, kojeg bi opisivao Jupiter u Škorpiji. Njihova veza je zabranjena (Venera kvadrat Jupiter) i njihov izlazak u javnost (Lav), pokreće dramu (Škorpija). Muž joj preti oduzimanjem deteta, te Ana sina viđa na mahove.

Svako dete biće predstavljeno Merkurom. Otac je uvek Sunce, majka Mesec. Sunce spaljuje Merkur (otac odlučuje o sudbini deteta), dok je Mesec u separaciji (majka koja napušta sina i muža). Venera je ujedno u 12. znaku od Merkura, Ana (Venera) i dete (Merkur) se ne vide.

Na kraju, Ana je ta Venera u opoziciji sa Uranom, koja se želi baciti među vagone voza u pokretu (Uran), ali zastajkuje (retrogradan Uran), ostavlja svoju crvenu torbicu (Venera u Lavu) i zauvek odlazi u večnost pod točkovima voza.

Venera konjunkcija Saturn i opozicija Uran u Tolstojevoj karti stavljaju pečat na sudbinu jednog od njegovih najvažnijih likova.
“I najedanput, sjetivši se pregažena čovjeka na dan prvoga svoga susreta s Vronskim, ona shvati šta treba da radi. Brzim, lakim korakom spustivši se niza stepenice što su vodile od crpke za vodu prema tračnicama, zastane ona tik do vlaka što je prolazio pored nje. Motrila je niz vagona, kočnice i lance i visoke željezne točkove prvoga vagona koji se lagano koturao te nastojala da okom odmjeri sredinu između prednjih i zadnjih točkova i onaj trenutak kad će ta sredina biti nasuprot njoj.

»Onamo! — govorila je u sebi gledajući u sjenku vagona, u pijesak pomiješan s ugljenom kojim su bili zasuti pragovi — onamo, pravo u sredinu, pa ću ga kazniti i izbaviti se od svih i od sebe same.« Htjela je da se baci pod prvi vagon kad je svojom sredinom došao do nje. Ali je crvena torbica, koju je ona bila započela skidati s ruke, zadrža, te je već bilo kasno: sredina prođe mimo nju. Valjalo je čekati idući vagon.

Obuze je osjećaj nalik na onaj što ju je podilazio kad se pred kupanje spremala da uđe u vodu, i ona se prekrsti. Vična kretnja znaka križa izazva u njenoj duši čitav niz djevojačkih i djetinjskih uspomena, i odjednom pršte mrak koji joj je sve bio prekrivao, i život joj se u jednome mahu ukaza sa svim svojim svijetlim prošlim radostima. Ali ona nije skidala očiju s točkova drugoga vagona koji se primicao.

I upravo u trenutku kad se sredina točkova poravna s njome, ona odbaci crvenu torbicu pa se, uvukavši glavu među ramena, baci pod vagon na ruke te se lakim pokretom, kao da se sprema odmah opet ustati, spusti na koljena. I u isti taj mah ona se prestravi od onoga što čini. »Gdje sam? Što to činim? Zašto?

Htjela se podići, odbaciti se nazad; ali nešto golemo, nesmiljeno, lupi je u glavu i povuče za leđa, »Gospode, oprosti mi sve!« progovorila je osjećajući da se više ne može boriti. Seljačić onaj, mrmljajući nešto, radio je oko onog željeza. A svijeća pri kojoj je ona čitala knjigu prepunu nemira, obmana, nevolja i zla, planu svjetlošću življom no ikad, osvijetli joj sve ono što joj je prije bilo u mraku, zapucketala je, stala blijedjeti te se zauvijek ugasla.”

Miloš Tomić