“Ne osjećamo li trajnu sklonost, uprkos razlozima zdravog razuma,

da kršimo ono što je zakon, naprosto zato što poimamo da on to jest.” (E. A. Poe)

Naučnici, doktori nauka, filozofi i mnogi teoretičari tokom godina su postavili različite teze o početku – početku postojanja, početku svijeta, početku čovjeka. Iako postoje razlike u njihovim tezama, svi se slažu u jednom – “malom” čovjeku nije dano da upozna “veliki” svijet. Čemu trud? Ne znam. Niko ne zna.

Postajemo li posesivniji otkrivanjem svakog novog dokaza o tome koliko smo neuticajni naspram prirode koja nas okružuje? Tražimo li uzalud naznaku nekakve poente, svrhe koja nam se čini toliko udaljenom, i nikako ne možemo pronaći izlaz iz magle koja nas ne prestaje gušiti? Racionalizujemo li toliko da se više ne možemo sjetiti polaska?

Pitanja, pitanja, pitanja… A odgovori? Želimo li zaista znati odgovore ili smo davno odlučili zanemariti istinu, koja je bila prejednostavna da bismo je prihvatili kao takvu?

Junak našeg vremena zaista je portret, ali nije portret jednog čovjeka, već portret cijelog našeg naraštaja, poroka razvijenih u punoj mjeri. Šta je čovjek? Ko je čovjek? U beskonačnom svemiru sa bezbroj galaksija, zvijezda i planeta čovjek je tako sitan. Nebitan. Gospodar? To je čovjek? Možda je to trebao biti, ali kao ni Adam iz Biblije, tako ni Adam 21. vijeka to nije.

Moderni čovjek, moderno društvo postaje svjesno svoje ovisnosti o napretku. Zato smo mi “izvikana” generacija 21. vijeka. Generacija kojoj dan ima premalo sati, generacija koja se(be) dobro ne poznaje, jer joj je osnovno sredstvo komunikacije Fejsbuk ili već neka druga društvena mreža.

Gdje je granica? Kada to prestaje? Postoji li uopšte granica koja određuje kada i gdje treba stati, ili danas sloboda znači nepostojanje granica i zabrana? Mislimo li da zaista ovim ubrzanim tempom možemo igdje stići, a ako nekim čudim i stignemo negdje, hoćemo li biti u stanju uživati u cilju? Ne znam. Bojim se znati.

Kraj? Kraja nema. Postoji sada, i ništa više. Postojimo mi i naša djela. Treba se prisjetiti riječi Vladimira Nazora: “Uprkos ratu, i kugi, i gladi – pa čak i uprkos starosti – život je ipak lijep!”

 

Miloš Tomić