Kako se mi ljudi najčešće prema nečemu postavljamo? Kada nam se jave osjećaji, ako su ugodni, onda super, divno nam je, bajka od života, letimo na krilima ushita, ali ako osjećaji nisu ugodni, tada većina automatski njihov uzrok pronađe u nekom vanjskom “okidaču”, u situaciji ili ljudima zbog kojih se osjećaju loše. Ali, nitko drugi i ništa drugo ne uzrokuje naše osjećaje, nego mi sami.

Prvo što trebamo shvatiti je da su osjećaji naš vlastiti GPS sistem, sistem navođenja, naši vodiči, govor duše. Pojednostavljeno rečeno i primjera radi – kada nam je osjećaj pozitivan u nekom društvu, naše Više Ja nam govori “ok je, dobro ti je tu, ostani”, ali kada nije pozitivan, kada se počnemo unutar sebe meškoljiti, kada osjetimo neugodu, naše nam biće poručuje “digni se i idi, tu nije dobro za tebe”.

Osjećaji nisu u konačnici niti pozitivni niti negativni, bolje bi bilo reći da su ugodni ili neugodni, ili još točnije osjećaji su visoke ili niske vibracije. Što su osjećaji niže vibracije možemo reći da se više udaljavamo od našeg bića, duše, Višeg Ja, Istinskog Ja (kako god to zvali) i ono nas tim putem upozorava i poziva da se vratimo nazad, što bliže njemu, što bliže sebi, na visoku vibraciju. Zamislite kako je to moćno osmišljeno!

Jako puno ljudi, nažalost, nije emocionalno pismeno, ne znaju niti kako se u danom trenutku osjećaju, a kamoli što za njih to znači i kako da si to objasne. No, svoja emocionalna stanja treba osvijestiti, proći kroz svu njihovu puninu do samog dna, te ih nakon toga sa zahvalnošću otpustiti, pustiti ih jednostavno da odu.

Bitno je ne vezivati se za njih (“ljut sam i nikad mu to neću oprostiti”, “tugovati ću do kraja života”). Potrebno ih je ne potiskivati, negirati, gurati pod tepih (“ma nema veze, nije bitno, nemam vremena sad za to”), isto kao niti reagirati dodatnom negativom na njih (“ma idem si na živce, što sad imam biti tužan/na”) ili panikom (“ajme majko mila, što sad, zašto sad, kako to sad”).

Drugo što trebamo shvatiti jest to da naše misli i uvjerenja koja imamo, a koja uglavnom i nisu naša, niti smo sa njima rođeni nego smo ih preuzeli od okoline ili smo stekli iz prošlih iskustava, uzrokuju nastanak osjećaja. Misli uzrokuju nastanak osjećaja! Dakle, kada se osjećaj javi, bilo da je niske ili visoke vibracije, trebamo shvatiti i osvijestiti koje su naše misli ili uvjerenja, vezana uz određenu situaciju, uvjetovala taj osjećaj. Odnosno, kada osvijestimo misao ili uvjerenje koje stoji iza osjećaja samoga i promijenimo tu dotičnu misao ili uvjerenje, osjećaj se promijeni sam.

Ako se baziramo na tome da trebamo podizati svoju vibraciju, onda je logično da ćemo se prije pozabaviti osjećajima niske vibracije, odnosno neugodnim, negativnim osjećajima. Na primjer – osjećamo tugu jer smo uvjerenja da više nećemo vidjeti dragu osobu koja je umrla; osjećamo ljubomoru jer mislimo da bi nas partner mogao prevariti; osjećamo ljutnju jer smo uvjerenja da nisu ispunjeni neki naši uvjeti; osjećamo strah jer mislimo da nismo dovoljno sigurni; osjećamo nemoć jer mislimo da smo nejaka bića; osjećamo zlobu ili zavist jer smo uvjerenja da su drugi bolji od nas; osjećamo stalnu brigu jer nemamo povjerenja, i tako dalje.

Promjena i usklađivanje naših misli sa težnjom ka visokoj vibraciji, odnosno ljubavi, radosti, sreći, zahvalnosti, zadovoljstvu, odnosno prijenosom životnog sistema na podržavajući “default”, prebacivanjem fokusa sa drugih (jer “nema nikoga tamo vani”) na nas same i svjesnim utjecajem na to što ćemo misliti i što želimo osjećati, jest put za izlazak i iz emocionalne i životne zavrzlame. U takvu zavrzlame zapletemo se jedino mi sami. I nitko drugi nije odgovoran za to kako ćemo se mi osjećati osim nas samih.

A to znači da se potrebno baviti samima sobom, moliti, meditirati, buljiti u prazno, sjediti pod drvetom, saditi cvijeće, crtati brodove, pisati pjesme… Znači, ne baviti se drugima, na primjer time što to susjed vozi, kakvu poznanica frizuru danas ima, niti onim što je, zamisli, netko nekome rekao. Samo samima sobom! Ima oko svega toga posla preko glave, i u biti, taj rad nikada niti ne prestaje. Obraćanjem pažnje na to što govorimo, što mislimo i sa kakvim se osjećajima danas susrećemo, možemo početi mijenjati obrasce ponašanja i postepeno život učiniti našom malom oazom radosti. Možemo kreirati život kakav zaslužujemo. Naravno, ako nam je do njega uopće stalo.

 

Žaklina Ivana