Jednu od pametnijih stvari koju sam tokom prošle godine čuo u astrološkim krugovima je izrekla koleginica koja je tokom razgovora, sasvim nehajno i usput, napomenula da – ne funkcioniše astrologija, već funkcionišu astrolozi!

Iskren da budem, ta izjava me je duboko uzdrmala i sve ovo vreme mi se nameće da se o tome mora dobro promisliti, da bi to zaista vredelo i da se, praktično, u toj misli može kriti tajna ili se pronicanjem u njeno istinsko značenje može za korak dalje otići u razumevanju astrologije i ne samo astrologije.

„Ne funkcioniše astrologija, već astrolozi!“.

Sasvim obična tvrdnja, reklo bi se, kakvih svakodnevno imamo prilike čuti i pročitati, posebno u ovo vreme masmedija, interneta, različitih gurua, učitelja, mudraca, sa navodnicima, i po kojeg bez navodnika. Međutim, ono što ovu tezu izdvaja i svrstava je u one suštinske preko kojih se ne može tako olako preći je sama činjenica da ona dovodi u pitanje samo funkcionisanje astrologije i astrologa. Ovde se postavlja pitanje koje zahvata sami koren stvari i ukoliko se ozbiljno želimo baviti astrologijom – dužni smo makar malo zastati i zamisliti se o čemu se ovde radi i šta se ovakvom izjavom želi saopštiti.

U ovih izrečenih nekoliko reči se, može biti, krije blago mudrosti i teško mi je da poverujem da se ovakav koncept razumevanja već kroz istoriju u nekim krugovima nije pojavljivao. Kaže se – „Ništa novo pod kapom nebeskom…“, pa je u velikoj većini slučajeva sve već odavno promišljeno i rečeno, a aktuelno se samo kroji i prekraja u novo ruho.

Pa, hajde da pokušamo malo promisliti i prići sa raznih strana ovoj tezi, onako, svako za sebe, iz svog ugla, tačke percepcije, jer – tako to funkcioniše… Moja malenkost je nedavno, iskoristila priliku da a pro po ove teze i u korist nje, u toku jedne astrološke diskusije, sasvim bezazleno i bez najave, niotkud, postavi sledeće pitanje – „Postoji li astrologija bez astrologa!?“. Opet jedna kratka, reklo bi se, prilično neinteresantna izjava, koja, razume se, nije izazvala ni minimum pažnje… Nažalost. Otud ovaj tekst da ipak pokušamo istaći ovo pitanje, jer, možda je baš sada pravo vreme da se ovo pretrese i o ovome govori.

Šta je, dakle, astrologija!?

Svedoci smo kontinuirane potrebe da se astrologija svrsta i kategoriše, pa se lome koplja da li je astrologija nauka ili ne. Ili je možda umetnost, veština, znanje, učenje, religija..? Ili je po nešto od svega toga. Ili nije ništa od toga… Ako mene, nekim slučajem pitate – vrlo besplodno i nepotrebno traćenje energije i, a to nam je već sasvim dobro poznat princip – skretanje teme sa suštine, na formu. Koga je briga da li će se astrologija ustanoviti, priznati kao nauka!? Tu brigu će najpre da brine neko ko ne može biti miran dok ispred svog cenjenog imena ne bude, sa ponosom, mogao da stavi neki akademski astrološki prefiks. Recimo, magistar astrologije bi savim lepo zvučalo. Ili možda, doktor astroloških nauka. Smešno? Onda, dobro je…

Koja bi još bila svrha zvaničnog proglašavanja astrologije naukom, izuzev slavljenja astrološkog ega, njegovog hranjenja i zatrpavanja akademskim titulama? Može biti da neko ima kompleks niže vrednosti spram nauke i naučnika, pa se kao astrolog oseća kao crna ovca ili trinaesto prase? To bi svakako bio problem samog astrologa, a nikako astrologije. Jer, tu je pitanje kompleksa, pa, dakle i ličnosti, persone.

Dodatno, astrologija ne samo da nije inferiorna spram nauke već je u mnogo čemu superiorna i to znaju oni koji astrologiju suštinski proučavaju. Doduše, astrologija i nauka su u mnogo čemu različiti koncepti te se ne može tako olako vagati i donositi sud o legitimnosti. Ako pod naukom smatramo egzaktnu elementarnu matematiku gde je 2+2=4 trebali bi se podsetiti činjenice da je nauka i teorijska, kvantna fizika u kojoj obitavaju tako revolucionarne i nedokazive ideje da ne verujem da bi ijednom astrologu palo na um da tako neverovatne koncepte u glavi gradi. Psihologija, takođe, kao priznata nauka malo je reći obiluje sa vrlo klimavim teorijama i pristupima uopšte.

Kada već pomenusmo „um koji gradi koncepte“, negde je rečeno u vezi sa Ajnštajnovom Teorijom relativnosti i u okviru nje konceptom zakrivljenosti prostora – da takva terija jednostavno proizilazi iz „zakrivljenosti Ajnštajnovog uma“. Vrlo, vrlo interesantno zapažanje, a koje se uklapa u našu priču u ovom tekstu da je subjektivna percepcija astrologa, naučnika ili bilo kog zapravo – jedino sa čime mi možemo da operiramo!

U čemu je zapravo ovde problem? Zamislimo da nekim slučajem – nema ljudi, pa samim tim ni astrologa na ovoj planeti Zemlji. Da li astrologija postoji u tom slučaju ili ne? Jer, mi smatramo i to tako olako prihvatamo kao aksiom da astrologija egzistira nezavisno od astrologa i da astrolozi samo, u zavisnosti od stepena njihovog pronicanja – znaju i tumače astrologiju, odnosno deo njenog znanja koji su uspeli da osvoje. Dakle, stvaramo jaz i odvojenost astrologije i astrologa kao dva nezavisna koncepta, u manjoj ili većoj meri isprepletena.

Gde je astrologija – ako nema astrologa?

Nema je! Kada nema astrologa, nema ni knjiga, ni tumačenja, ni ničega. Sunce, Mesec, planete, zvezde su priroda, nebeska tela. Njihovo astrološko značenje i simboliku otkrivaju ili „izmišljaju“ astrolozi. Nebeska tela nemaju ništa sa tim, niti je njima astrologija potrebna… Teza je ovde jednostavna – astrologija je produkt ljudskog, astrološkog uma! Astrologija ne postoji izvan ljudskog uma! Opšte je poznata stvar da je ljudski um zapravo vrlo sužena i subjektivizirana percepcija stvarnosti. Svaka persona doživljava stvarnost kroz mnoštvo filtera i ne postoji mogućnost da je u potpunosti otkrije i spozna – umom!

Često čujemo različite dokaze i argumente u prilog teze da astrologija funkcioniše… To je sasvim u redu i svakako da astrolog svakodnevno kroz praksu potvrđuje da metode, simboli i tehnike koje koristi u praksi imaju svoju validnost. Na primer, predikcije koje se ostvaruju ili, jednostavno, prepoznavanje putem astroloških simbola nekih sinhroniciteta. Ali – to nije dokaz da astrologija funkcioniše! To je, zapravo, dokaz da astrolog funkcioniše. Ili, bolje rečeno, lična, subjektivna astrologija ili model astrologije. Nadam se da je se na to mislilo kada je rečena teza sa početka teksta. Neko manje inspirativan bi možda mogao pomisliti da se pod pojmom funkcionisanja astrologa misli na njegovu sposobnost društvene i profesionalne integracije i napredovanja.

Koja je najpraktičnija upotreba ovakvog preispitivanja?

Svedoci smo da postoje različite astrološke škole, prakse, pristupi i to je sasvim u redu. Isto tako postoje različite religije, države, političke partije. Ono što nas ne može radovati, ali je istovremeno i vrlo prirodno i očekivano je nerazumevanje koje često može povesti sudionike do kategoričkih zauzimanja stavova, verbalne oštrine, isključivosti i konačno – sukoba. To često podseća na jednostavne navijačke strasti. Fudbalski navijač se identifikuje sa određenim klubom. Ljudi se identifikuju sa različitim konceptima. Međutim, istina je iza koncepata te je u startu jasno da umu upletenom u koncepte ne može biti otkrivena.

Iako ovaj tekst može zvučati kao intrigantan ili oštar, zapravo je njegova priroda miroljubiva. Svaki astrolog u skladu sa svojom individualnošću percipira astrologiju. Koliko god on bio čvrsto opredeljen i sledi neku određenu astrološku školu ili pravac – on će neumitno svoj astrološki rad obojiti svojom personalnošću. Zapravo, što bude „veći“ astrolog, više će njegov astrološki rad dobijati ličniji, autentičniji otisak – dok, konačno, ne zakorači tako daleko i ne proklamuje svoju astrološku školu ili učenje koji ostaju istorijski zapisani i utiču na generacije.

 

Željko Gudurić