Iskustveno znanje je put samospoznaje
Ljudsko tijelo i suptilnije razine čovjeka služe nam da bismo se kroz njih razvijali kao bića i na taj način evoluirali kroz spoznavanje. To činimo kroz iskustva. Iskustvo nas vodi objektivnom znanju o nečemu, što nije isto što i knjiško znanje. Knjiško znanje je teorija koju mi usvajamo putem svog intelekta, ovisno o našim uvjerenjima, željama i životnom iskustvu.
Mi takvo “znanje” u konačnici prihvaćamo ili odbijamo, ovisno o prethodno navedenim parametrima. No, to nije znanje, znanje koje se bazira na uvjerenju iz vlastitog iskustva. Intelektualno prihvaćanje teorije je uvjerenje koje se ne bazira na iskustvu i samim time nema vrijednost u smislu objektivne istine odnosno znanja. Gledajući u jabuku i slušajući o njenom okusu mi nećemo nikada moći dostići iskustvenu spoznaju o onome što slušamo, u ovom slučaju kakvog je okusa jabuka.
Mi možemo steći uvjerenje o tome kakav je to okus i imaginacijom ga pokušati dočarati. Da bismo postigli objektivno znanje o tome kakvog je jabuka okusa mi moramo zagristi tu jabuku, prožvakati je i tek tada možemo imati znanje o toj materiji. Do tada mi smo jedino stekli uvjerenje odnosno pristali smo dati intelektualni pristanak nekoj ideji. Mi smo kušajući jabuku spoznali njen okus i u tom smo trenutku bogatiji za jednu spoznaju.
Spoznaja je trenutak kada mi osvijestimo nešto kroz objektivne pokazatelje, koji su u skladu sa našom objektivnom realnošću. Tako mi ne možemo očima spoznati okus jabuke, to možemo jedino čulom okusa. Po istom principu mi spoznajemo sami sebe odnosno. Boga. Bog je pojam koji, ako nemamo njegovu iskustvenu spoznaju, ostaje samo na razini priča, legendi, i tako dalje. To je razina knjiškog znanja i kroz takvo znanje mi ne znamo tko ili što je to Bog, i da li on uopće postoji. Mi samo vjerujemo tko ili što je Bog, jer su nam tako rekli, te kroz to vjerujemo da on postoji. Mi vjerujemo u koncepte odnosno u razne projekcije, a pri tom nemamo vlastito iskustvo o njima.
Bog je pak za one koji posjeduju iskustveno znanje nešto sasvim drugo. Takvi ljudi vjeruju, ali iz vlastitog iskustva, i kroz ta iskustva stvaraju uvjerenje. Čovjek je, kao što smo pisali ranije, mikrokozmos, odnosno “na sliku je i priliku Bogu, kako gore, tako i dolje”. Postoji još mnogo načina da se definira pojam čovjeka.
Niti jedna knjiga, teorija, neće nam podariti znanje o ovoj materiji, jer ona ne spada u domenu intelekta odnosno teorije. Samospoznaja je metoda, odnosno – put kako osvijestiti i doći do onoga što mi nazivamo Bogom. Mi smo ljudi dio našeg Stvoritelja, tko god ili što god to bilo. Kao što smo dio genetike svojih roditelja, koji su nas kreirali, mi smo djelići svojih roditelja i ne možemo posjedovati ništa osim njihovog genetskog naslijeđa. Kreatora možemo prepoznati po njegovoj kreaciji, umjetnika po umjetničkom stilu izražavanja, roditelje po njihovoj djeci, i tako dalje.
Ono što je nama ljudima zanimljivo jest – kako ostvariti i probuditi u sebi sve one potencijale kojima je obdaren i naš Kreator, te na takav način osvijestiti kroz sebe Njega? Cilj nam je na kraju spoznati da smo mi i On jedno te isto odnosno da smo mi “na njegovu sliku i priliku”. To postižemo na način da se oslobodimo utjecaja knjiškog znanja i krenemo u iskustvenu spoznaju, odnosno u istraživanje tih potencijala koji su u nama uspavani. Oni su uspavani jer ih mi nismo svjesni i samim time nismo ih u mogućnosti razvijati.
Kada smo mi svjesni nečega, tek tada znademo da to nešto postoji. Do tog trenutka mi smo kao izgubljeni čovjek u mraku koji nije svjestan da je staza koja ga vodi do mjesta koje traži samo dva koraka od njega. Mi ne možemo ono božansko u nama spoznati intelektom. Mi to postižemo svojim višim razinama bića, sve do duše.
Tu se možemo osvrnuti na onaj primjer jabuke, odnosno. okus jabuke ne možemo spoznati očima, nego čulima koja su za to zadužena. Tako isto, i mi moramo poznavati kojim to našim dijelovima bića možemo doseći te uvjetno nazivane “više razine,” koje se tako zovu samo iz razloga, jer su nedostižne našim fizičkim čulima.
Neznanje o tome tko ili što smo mi, dovelo je današnju civilizaciju do točke kada smo postali “slijepi pored zdravih očiju”. Mi ne vidimo ono očigledno, a to je da posjedujemo brojne kvalitete i sposobnosti koje samo moramo osvijestiti na način da prvo povjerujemo u njih. Ali iz iskustva, a ne samo pukim vjerovanjem jer tako piše u knjigama. Stoga, krenimo još danas u otkrivanje univerzuma koji se nalazi u nama, mi smo taj univerzum.
Petar Malenica
