Što znači biti iskren? Znači li to hodati okolo i svima sipati u brk svoje stavove i mišljenja, bezobzirno i bez da su zatražena? Znači li to konstantno iznositi svoja vlastita neslaganja sa ljudima ili situacijama? Zašto postoji izreka da svi kao nešto traže iskrenost, ali ju u biti nisu spremni čuti?

Zato jer sve navedeno zapravo iskrenost nije. Dapače, ti najglasniji propagatori istine, najmanje su je, kada se o njima samima radi, voljni čuti. Jer, istina je samo jedna i jedina, zar ne? I to upravo istina tih osoba koji ju nameću svima ostalima kao jedino mjerilo vrijednosti, karaktera i integriteta.

Iskrenost je naš duboki unutarnji stav prvenstveno o nama samima. Trebamo se držati izreke: sve što si rekao trebaš i misliti, ali sve što misliš ne trebaš i izreći. E, ali tu je ovaj drugi dio pomalo izazovan, zar ne? Da, zaista ne trebaš sve reći. Ali ne u smislu da muljaš, petljaš ili lažeš, nego da svjesno odvagneš koliko koristi ima i treba li se to što se trenutno misli (ako se uopće misli, i to može biti pitanje) iznijeti “na svjetlo dana”. Pod pretpostavkom da postoji u nama razvijen moralni kompas i da je servisirana kočnica na jeziku.

Ako iskreno unutar nas samih znamo tko smo, nema se potrebe bilo što nametati drugima. Stoga proizlazi da su osobe koje konstantno nameću svoje stavove, mišljenja i svoje istine (koje generalno nisu u skladu sa ostalima) u biti nesigurne i definitivno istinski ne poznaju svoju vlastitu vrijednost, pa traže pažnju i odobravanje, makar i u vidu konfrontacije. Odnosno, mogu na taj način pokušati nametnuti svoju superiornost ostalima, jer samo su njihovi stavovi i ocjene mjerodavne.

Ako istinski unutar nas samih znamo tko smo, nema niti potrebe za laganjem. Osobe koje lažu, ne samo da su neiskrene, što prema sebi i drugima, nego mogu biti i duboko nesretne i iskompleksirane. Jer njihova istina nikada nije dovoljno dobra, pa je treba uljepšati. Ili pak je grozna da od nje treba pod svaku cijenu pobjeći i sakriti je. A to je onda, uz (ne)iskrenost, pitanje i osobne životne odgovornosti. Ne kaže se uzalud: Iskrenost je skup poklon, nemoj je očekivati od jeftinih ljudi.

Ako o iskrenosti pričamo, iskreno se trebamo suočiti prvo sa nama samima. Ukoliko se dese situacije u životu, a hoće, to je sigurno, da neku, recimo tako, neugodnu stvar ili činjenicu trebamo nekome reći (jer nas, na primjer, strašno smeta) tada je prvi korak iskreno porazgovarati sa samim sobom, zašto nas to smeta, što to u nama “okida” na tu situaciju, koji od naših programa reagiraju, koje je naše uvjerenje napadnuto time.

Postaviti si pitanje naglas: “Zašto mene to smeta?” I jedan od iskrenih odgovora na koji bi mogli naići mogao bi biti recimo: “Jer me to podsjeća na način postavljanja mog tate ili mame ili bivšeg partnera ili…” A ne: “Zato jer je ta osoba glupa, blesava, naporna, lajava…” Ovo nije iskrenost, ovo je etiketiranje i izdizanje sebe kao ne-takvog. A razgovor iz takve pozicije gledanja može samo tešku situaciju još pogoršati. Ili pak, jedan od odgovora mogao bi biti: “Zato jer ne toleriram tračanje.” Ali se onda u trač niti ne upuštajte, prije negoli o nekome sudite kao tračeru, jer ste onda to i vi sami. Ta – daaaaa, osvještavanje!

Ako nakon iskrenog razgovora sa samim sobom i razjašnjavanja svoje uloge u neugodnoj situaciji nešto i ostane, onda se to treba obzirno drugome i reći, ali znajući kolika je naša uloga i zbog čega tako “okidamo”, taj razgovor treba biti miran i podržavajući, iznoseći samo tu činjenicu koja smeta, bez osuđivanja, etiketiranja ili napadanja.

Ako smo iskreni prvo sa nama samima, onda to možemo na pravi način biti i sa drugima. Inače ta “iskrenost” zvuči vrlo loše, zvuči kao prikriveno hvalisanje, izdizanje ili podbadanje. Tada iskrenost zvuči neiskreno.

Love & Bliss,

Žaklina Ivana