Živimo u svijetu dualnosti, dvojnosti. U stalnoj “borbi” suprotnih (ili suprotstavljenih) strana. Svijetla i tame. Dana i noći. Dobroga i lošega. Pozitive i negative. Crnoga i bijeloga. Visoke vibracije i niske vibracije. Punoga i praznoga. Uma i duše. Unutar nas i van nas. I tako dalje.

Poanta nije u borbi, da se jedna strana “pobijedi”, jer je to nemoguće. Ne možemo “pobijediti” noć, možemo samo prihvatiti da poslije nje sviće. Da se ona transformira. Tako i u životu, ne trebamo se boriti ni protiv čega. Borbom samo potvrđujemo postojanje toga nečega što ne želimo, a time upravo to i prizivamo i kreiramo. Veliki napori stvaraju i velike otpore. Trebamo osvijestiti to postojanje i prihvatiti ga. Zatim raditi, disciplinirano i uporno, na transformaciji.

Poanta dualnosti je uspostava balansa, odnosno ravnoteže. Yin i Yang u savršenoj korelaciji i harmoniji, povezani duplim “s” kao simbolom beskrajne snage volje, koja nam je nužna. Da bi vaga ili klackalica stajala u potpuno vodoravnom položaju, potrebna je ista težina na obje strane. Da niti jedna ne prevagne. Pa sad! Zašto ne bi dobro prevagnulo? To bi bilo savršeno stanje našeg postojanja! Da, tako je. Ali očito ne još, ne ovdje i ne sa ovakvim stanjem (ne)svijesti. Još uvijek nismo na to spremni, iako mase vrište suprotno.

Po tome znači da se ne trebamo boriti niti protiv svoje vlastite “negativnosti”, “tame”, “crnila”. U biti, ne. Ne trebamo. Boriti se ne trebamo, jer ono je tu, u svakome od nas. U ovom svijetu dualnosti obje strane su nam dane sa svrhom i razlogom. Poanta je na početku uspostaviti ravnotežu između desne i lijeve strane, između vrlina i mana. Poanta je u osvještavanju obje te strane podjednako. Poanta je, zatim, u prihvaćanju i integraciji. I na kraju, u transformaciji.

Da bismo uopće došli u poziciju da se nešto uravnoteži i osvijesti, trebamo prihvatiti postojanje toga nečega. Da bismo radili na našoj “negativnosti”, trebamo je osvijestiti. Da bismo radili na tome da postanemo i budemo bolji, trebamo shvatiti i prihvatiti da nismo još dovoljno “dobri” (na razini osobnosti zemaljskog postojanja, a ne na razini nas kao duša). To je jednostavno dio nas, takvih kakvi jesmo. Da bismo mogli početi raditi na promjenama, na razvoju, trebamo shvatiti da smo sve, baš sve, i dobro i loše. U jednom i odjednom. I da smo podjelu na dobro i loše mi sami i napravili, svojim osuđivanjem, prosuđivanjem i ocjenjivanjem. Suštinski su stanja uvijek i samo “takva kakva jesu”.

Kada, na primjer, osvijestimo da smo u nekom dijelu licemjerni, trebamo raditi na uspostavi balansa u onome što mislimo, govorimo i radimo. Ako smo u nekom dijelu komunikacije sa bližnjima shvatili da smo netrpeljivi, trebamo raditi na uspostavi balansa kroz razumijevanje i prihvaćanje drugih. Ako se uhvatimo u nestrpljenju, trebamo odmeditirati na prihvaćanje. I tako dalje.

Poanta je u svijesti, u osvještavanju, a ne u maskiranju naših misli, stanja, uvjetovanja, šablona, mana. I dobrota je samo maska, ako smo se jako trudili do nje doći i dobiti medalju dobroga. Tada je i svako iskušenje njen test, jer stalno moramo birati biti dobar ili ne, to je konstantni umni rad. Prava, bez naporna dobrota je ona koja izlazi iz nas automatski, bez razmišljanja i promišljanja. Koja proističe iz stanja svijesti i teče lagano i nenametljivo.

U prostoriji je mrak, dok ne upalimo svjetlo. A kada ga upalimo, mrak sam nestaje, ne trebamo ga iznositi van. Osvještavanjem “mraka” koji jesmo, on postepeno nestaje. Bez truda, bez muke, bez napora. Bez borbe. Tada i naše svjetlo svijetli bez napora.

Univerzum uvijek uspostavlja balans, ravnotežu. Puni praznine i odnosi viškove. Pa, ako to nećemo shvatiti i napraviti je sami u našim životima, dok možemo, napraviti će On. I bez da nas išta pita. A onda je sasvim bespredmetno naše čuđenje i neshvaćanje u pitanju “Pa zašto se to baš meni događa?”

Zato da shvatiš. Zato da osvijestiš. Zato da se razviješ i napreduješ. Zato da budeš. Sve to što jesi.

 

Žaklina Bokun