Već dugo znam i osjećam koliko je zahvalnost bitna i koliko je lijep i ispunjen život kada smo zahvalni za sve što nam se dešava ili nas okružuje. Jako dugo znam i osjećam da prvo trebam nešto od sebe dati da bih mogla dobiti sve što mi je potrebno, lako i pravovremeno.

Jako dugo znam i osjećam da prvo trebam nešto od sebe dati da bih mogla dobiti sve što mi je potrebno, lako i pravovremeno.

To su naprosto životni principi, vidimo ih svuda oko nas, očiti su, ali opet, kada nešto silno želimo zaboravimo na te principe i samo razmišljamo o tome što bismo mogli dobiti, bez da se sjetimo da prvo trebamo dati.

U školi ne možemo imati odlične ocjene ako prvo ne naučimo, na poslu plaću dobivamo početkom mjeseca za protekli mjesec (ako imamo sreće i radimo u solventnoj firmi), prvo moramo skuhati ručak da bismo ga pojeli, ako želimo stvari iz dućana ponijeti kući moramo prvo platiti blagajnici, da bismo želi moramo prvo sijati,….

Svuda prvo dajemo. Ako nešto dajemo, to znači da time što dajemo obilujemo ili nam je u najmanju ruku to dostupno ili na raspolaganju. Davanje znači da ne oskudijevamo, nego imamo,… od razvijenog mozga kojim učimo, određenih vještina kojima zarađujemo za život, dovoljno novaca da kupujemo sve što nam treba, ….

Kako se desi da zaboravljamo davati ljudima oko sebe, da ljubomorno čuvamo svoja znanja, svoje vještine, svoju imovinu, svoje vrijeme,…. i onda se još čudimo što postajemo sve siromašniji kao pojedinci i kao društvo u cjelini.

Danas osjećamo da nemamo vremena za prijatelje i za druženja, sve se manje ljudi posjećuju  i druže, sve ih je više koji u rokovnike upisuju vrijeme kada će se naći sa prijateljem i to tjednima unaprijed. I onda se čudimo što generalno nemamo vremena, kada u svojim glavama imamo ideju da ga nemamo, čak ni za prijatelje i sebe same!!!

Isto tako, danas svuda oko nas čujemo „nemam novaca“, ljudi štede na svakom koraku, mediji su puni napisa o recesiji. I onda se čudimo kada fizički zaista nemamo novaca, a ujutro se dižemo i navečer idemo u krevet sa mišlju da nemamo novaca.

Najgore što pojedinac s obzirom na svoje financije može napraviti, jest, da sve smatra “preskupim”, a svoje izdatke smanji na minimum. To nije ništa drugo nego praktična primjena univerzalnog zakona akcija = reakcija. Ovaj zakon nema ničeg zajedničkog s etikom, a niti s moralom. U svemiru ne postoji moral! Priroda ne poznaje moral. Moral je ljudski pronalazak, oni time žele vladati nad drugim ljudima.

Svuda se čuje kako je sve više otkaza, kako su postali nemogući uvjeti rada, kako poslodavci nisu bili nikad gori,…. ne sjećam se da sam nedugo čula da je netko rekao kako mu je lijepo na poslu, kako ima divne radne kolege, poslodavca,… svi su uglavnom zatrpani poslom za premalu plaću ili rade za poslodavca koji ih ne cijeni….. Čak i oni kod kojih je ta situacija drugačija o tome šute da se ne ureknu. . Zbir onoga što misli neki narod, određuje njegovu “sudbinu”.

Zatrpani smo fotografijama anoreksičnih modela, novim modnim detaljima tipa „must have“, životom celebritija, novim generacijama telefona, računala, … medijske poruke nam govore da nismo dovoljno lijepi, dovoljno u trendu, dovoljno pametni, dovoljno situirani,… ako sve to nemamo. I rađa se želja za imanjem, želja za time da stalno nešto moramo, od toga da imamo i od toga da se mijenjamo onako kako nam drugi kažu da treba.

Pogubili smo se, ne znamo više tko smo i što želimo, bombardirani gomilom informacija koje nas informiraju o svemu, samo ne o tome tko smo i što mi kao duše zaista želimo. Sve je to konstruirano sa namjerom da se otuđimo prvo od nas samih, a onda i od svih ostalih. I teško se tome oduprijeti, kada nema segmenta života u kojem nam ne objašnjavaju da u nečemu „nismo dovoljno dobri“.

Kroz to zaboravljamo ZAHVALNOST, u našem fokusu je samo TRAŽENJE, jer stalno osjećamo MANJAK NEČEGA, stalno smo u potrazi za nečim što će nam ispuniti živote, što će nas učiniti boljima, ljepšima, pametnijima, važnijima, …

I tražimo, i tražimo, i tražimo. Toliko tražimo da zaboravljamo da smo se rodili sa svime što nam treba za ispunjen život, da sve već imamo i da sve je u nama. umjesto da na tome što sve već imamo zahvaljujemo, mi se osjećamo nezadovoljni, neispunjeni, jadni, kažnjeni, jer eto recesija je, bez posla smo ili radimo za mizernu plaću, nemamo vremena za druženje sa prijateljima ili naprosto šetnju kroz prirodu, nemamo vremena da sjednemo i u miru se najedemo, već natrpavamo u sebe fast food hranu u hodu, …. Nemamo vremena sjesti i ne raditi ništa, samo se osluškivati i biti.

Čitavo vrijeme se osjećamo žrtvom i onda se čudimo što to i postajemo. Nešto se, međutim, potpuno zaboravlja: biti žrtvom, znači biti bespomoćnim. Da li je to dostojno čovjeka? Je li čovjek predodređen da bude bespomoćnom žrtvom izvjesnih snaga koje izmiču kontroli? Kada bi stvarno tako bilo, tada bi mi ljudi imali jednu potpuno neprihvatljivu egzistenciju, jednu egzistenciju nedostojnu čovjeka. To je i cilj onih koji manipuliraju sa nama, jer kao žrtve smo bespomoćni i lakše im je manipulirati nama.

Zastrašujuće je vidjeti, kako se grčevito ljudi drže svoje bespomoćnosti. To djelomično ide sve do agresije. Postoje ljudi, koji žele biti žrtvama drugih ljudi, koji žele biti žrtvama neke nesreće, oni žele biti žrtvama bolesti. To je praznovjerje najdubljeg Srednjeg vijeka – usred visoko tehniziranog društva!

Ovo je naš “normalan” misaoni mehanizam: sve dok se sve odvija povoljno po nas, mi se osjećamo odgovornima; kada se dogodi nešto što nam ne odgovara, tražimo krivce negdje drugdje. Ako moj auto sretno prevezem od A do B, tada ponosno sam sebe tapšem po ramenu, ta konačno sam ja dobar vozač. Ali ako mi se dogodi nesreća, tada onaj drugi nije pazio, ili je vrijeme krivo, ili, ili. Proizvoljno prebacujemo odgovornost sad na ovo sad na ono. A preuzimamo je samo u slučaju ako smo bili uspješni.

Mi smo svjetski majstori u izmišljanju izlika, u traženju krivaca. Biblioteke su prepune knjiga o tome. Sve dok se tako ponašamo, činimo od sebe bespomoćna bića i nemamo nikakve šanse da riješimo naše probleme.

Mi smo uvijek samo žrtve našeg vlasitog načina razmišljanja. Naša moć je tolika, da sebe možemo učiniti bespomoćnim žrtvama, ako to želimo. A iz nekog neobjašnjivog razloga, mnogi ljudi to očito žele.

Svaka promjena mora najprije započeti u nama samima.

Ako želiš državu dovesti u red,

moraš dovesti red u pokrajine.

Ako želiš dovesti red u pokrajine,

moraš dovesti u red gradove.

Ako želiš gradove dovesti u red,

Moraš dovesti u red porodice.

Ako porodice želiš dovesti u red,

Moraš svoju vlastitu porodicu dovesti u red.

Ako želiš vlastitu porodicu dovesti u red,

Moraš sebe dovesti u red.

Skrenula sam sa teme, htjela sam pisati o zahvalnosti, a na to me asociralo nekoliko boca maslinovog ulja koje sam dobila u proteklih nekoliko dana.

Htjela sam napraviti čišćenje jetre kako bih pripremila organizam za proljeće za što mi je potrebno kvalitetno maslinovo ulje. Nisam se time bavila, znala sam da ću ga nabaviti kada dođe vrijeme.

I što se desilo? U proteklih nekoliko dana sam dobila 3 boce domaćeg ekstra djevičanskog maslinovog ulja, jednostavno i lako, kao znak zahvalnosti za nešto što sam iz čiste zahvalnosti i ljubavi učinila za te iste ljude ili njihove prijatelje.

Nisam znala da ti ljudi imaju maslinovo ulje i nisam ništa od njih željela, niti potraživala, naprosto sam im sa zahvalnošću dala ono što je njima tada trebalo. I zamisli, oni meni daju maslinovo ulje!!!! Kako se svemir predivno pobrine za sve naše potrebe na najnemogućije načine, uvijek dobijemo i više nego što smo dali ili ikada zamislili da bismo mogli dobiti.

Možda je priča trivijalna, no ona je u meni učvrstila vjeru da je zahvalnost praktična primjena ideje ljubavi. Ako kod nekog postoji manjak ljubavi, taj ne može biti zahvalan. Tko voli život, tko se zahvaljuje, toga će život odgovarajuće nagraditi Zakon akcije i reakcije se brine o tome, da se i zahvalnost vraća. Zahvalnost je jedan oblik otpuštanja te omogućava životu da teče, da se mijenja. Njemu je to potrebno, kako bi postigao svoje ciljeve. Zahvalnost je izražaj univerzalne ljubavi, najjednostavnijeg i najdjelotvornijeg ponašanja, koje u svemiru postoji.

Pitajte se želite li i koliko biti zahvalni na svemu što imate i što vas okružuje. I što time dobivate, te jeste li spremni na sve te blagodati koje vas čekaju.

 

Bojana Svalina