AnaDominikBojaSreće

Ovaj članak sam namijenila svima

koji se ne osjećaju zadovoljnima.

Uživajte!

U posljednje vrijeme mnogo ljudi se žali da je nesretno, neispunjeno ljubavlju i razumijevanjem. Mnogo vas se žali na različite stvari.

Obično čujem kako ljudi misle da što vrijeme dalje teče mi smo gori i gori. Apsolutna neistina! Ako je tako, onda zašto ne razmišljate o tome da su nekada ljudi ratovali mačevima i kopljima. Takve smrti su bile stravične!

Danas su ubojstva u ratu dosta humaniziranija, a zbog tehnologije i brzog stizanja informacija, ljudski glas se dalje čuje. Zamislite kako bi jedan siromašni čovjek iz srednjeg vijeka bio zbunjen da sazna da su ljudi hiljadama kilometara dalje svirepo ubijeni i da su svi, bez obzira na njihova uvjerenja, ujedinjeni da kazne tu osobu.

Naravno, i danas ima mnogo nasilja i zla na svijetu, ali je čovječanstvo organizovanije da se takve stvari istrijebe i unište. Ovo govori da zaista civilizacijski napredujemo.

Drugo što čujem od ljudi je famozno pitanje “Zašto baš meni?”. Pa nakon toga obično slijedi bujica riječi o tome kako ta osoba nikada nema sreće i ljubavi, niti ima razumijevanja. Nakon takve reakcije, zaista ne znam što da kažem! Obično se povučem i ne objašnjavam dalje ništa. Razlozi su jednostavni za shvatiti. Primjera radi, imamo slučaj sa Šumaherom.

Poštovani gospodin, željan smrti sa okusom adrenalina, odvažio se skijati na području koje je opasno i za vrhunske skijaše. I naravno, pošto skije nisu bolid, završio je razbijene glave. Sada je potrebno da njegovu glavu oplakuju suze Evrope?

Pogledajmo drugi slučaj koji se mnogo češće dešava. Indijac, jeftina radna snaga, ima veliku obitelj, jednoga dana padne sa velike  građevine na kojoj je radio. Isto tako, doživi frakture lobanje. No, njegova porodica nije tako bogata, pa on nema liječenje kao Šumaher. Indijac umre, i ostavi iza sebe mališane i ucviljenu porodicu. Njegova porodica nema vremena za pitanje “Što baš meni?”.

Siromašnim ljudima se dešavaju mnogo surovije stvari i samim tim ta porodica će se pouzdati u milost Boga ili u milost ljudi. Sa takvom vjerom, brzo se oporavljaju i uspiju se snaći.

Uvod o nesretnom građevinaru i Šumaheru je bio potreban kako bi dala odgovor na pitanje – “Što baš meni?”

Ljudima poput Šumahera se ovo dešava, jer to sami hoće. Obično žele biti bogovi, pa izazovu silu Boga koji im dokaže da njihovo preživljavanje zavisi od šanse koju im Bog nudi. Na takav način se Bog obraća razmaženoj ljudskoj djeci.

Ljudima poput nesretnog građevinara Bog uzima jedan dio, kako bi im dokazao da imaju mnogo veću moć nego sebi to daju za pravo. Smrt je u očima Boga ništa više nego ona jedna milisekunda prekida blistanja pulsara, a za čovjeka je olakšanje i učenje da ne bude sebičan.

Mi kada plačemo za drugim, plačemo zapravo za sobom. jer mi ne možemo zamisliti da drugog nema. Bog nas prisiljava da se odreknemo sebe kako bi pronašli Boga.

Dakle, naredni put kada budete se žalili sebi, pa nekom drugom prijatelju kako nemate novca da si omogućite saunu, bazen ili lizalo, sjetite se da neko nema vremena, a ni kome da se požali, jer živi u svijetu koji ne razumije.

No, postoji još jedna gora stvar! Čovjek uvijek krivi druge za svoj neuspjeh. Ljuti se na Boga. Ljuti se na roditelje, jer ga nisu odgajali. Ljuti se na djecu i životinje, jer ga ne slušaju. Ljuti se na daljinski upravljač…

To je ono što nam iziskuje pitanje zašto? Prvo, zašto bi nam za naše neuspjehe bio kriv iko drugi osim nas samih? Pa mi smo ti koji krojimo svoju sudbinu. Kriviti dugoga, znači odbijati upoznati sebe.

Ljutimo se na Boga. Vjerovatno što nam je on doveo pijanog ludaka na motoru koji nam je razvalio dio auta i našoj kćerkici rasjekao obrvu pri sudaru. Nije opet do Boga, već do nas.

Nismo učili na riječima i iskustvima drugih, pa nam je poslao pijanog ludaka, na primjer, da nam objasni kako bi bilo dobro da ovih par dana malo odvedemo svoju kćerkicu na vožnju biciklom ili plivanje. Ipak, previše radimo i zapostavljamo je.

Sada joj je naša skupocjena konzerva na točkovima (automobil) posjekla obrvu, kako bi nam se fino objasnilo da je posljednje vrijeme da se posvetimo djetetu, onome što je dio nas.

Ljuti smo na naše roditelje, jer mislimo da smo bili bolje odgajani bi postigli više? Ne bi bili konobari, mehaničari, već glumci i bogati direktori. Odakle li samo niču takve gluposti u ljudskom mozgu!

Roditelji su ljudi kao i svi ostali. Dijete vide onako kako ga vide, a svačiji vid je drugačiji. Samim time, biologija se potrudila da roditelji daju svom djetetu najbolje što mogu da daju kako bi ono bilo sretno. I kakvi god oni bili, dali su svoje najbolje za to. Možda baš vi niste slušali kada vam je majka govorila da ne radite nešto, pa vas je to dovelo u struku u kojoj ste?

Niko vas ne sluša! Naravno, kako će vas slušati ako niste savladali osnove komunikacije, a pri tom niste ni vi nikoga slušali u prošlosti. Ne vrijedi se ljutiti ni na koga!

Dijete vas ne sluša kada mu kažete da ne prilazi vrućoj pegli ili vreloj fritezi. Na kraju, dijete se opeče. Ljuti ste na dijete, jer vas ne sluša. Zaboravljate da je djetetu obaveza da vas ne sluša? Što vi niste sklonili fritezu ili peglu izvan dometa djeteta.

Daljinski vas i dalje ljuti, jer neće da promijeni kanal. Naravno, pritiskajući tipku na daljinskom bivate još više ljuti na sve i onda bacate upravljač u zid iz sve snage. Opečeno dijete vas uplašeno gleda. Bukom probudite kćerku koja je u sudaru dobila i potres mozga i mora se odmarati.

Razvaljivanjem daljinskog niste riješili životnu egzistenciju, pa tako opet sutra morate raditi kao konobar, niti ste spriječili pijanog ludaka da ozlijedi vašu kći. Onda se sjetite da se opravka auta mora platiti.

Na kraju, osnova svega je zapravo razmišljanje i razvoj.

Većina loših stvari u životu vam se ne bi desila da ste kontrolisali svoju životinjsku stranu i svoje potrebe za nečim što vam nije baš najnužnije.

 

A.Dominic Astrology and Crystalotherapy