Iako se Crkva za vrijeme “mračnog” Srednjeg vijeka protivila astrologiji zbog njene bliskosti s magijom, njenog implicitnog determinizma i bezbožnosti.

Sve do početka 17. stoljeća (kada se u jeku protureformacije okomila na kopernikanski sustav) nije nametala neku određenu kozmologiju.

 

Oko pitanja kozmologije Crkva nije imala službenu doktrinu ni stav te se nije naročito uplitala u preferencije srednjevjekovnih kroničara, filozofa i skolastika. Jedan od razloga za ovu indiferentnost je što teme filozofije prirode*, Crkvi nisu bile bitne.

 

Spasenje duše je dolazilo kroz Crkvu putem Kristovog nauka, dok se na znanost gledalo kao na pogansku taštinu, nevrijednu pažnje pa tako i kritike. Mnogi su slijedili stav Svetog Augustina kako je ovaj život samo sjena u usporedbi s Kraljevstvom Božjim, a prema kojem proučavanje misterija ovog svijeta može odvesti samo u grijeh i pogrešku.

 

Slika svijeta, koja je u vrijeme Srednjeg vijeka bila popularna, temeljila se na antičkim misliocima, ponajviše na Aristotelu i Ptolomeju, astronomu/astrologu koji ju je razradio. Na ovom mjestu je bitno da se podsjetimo kako u Srednjem vijeku ljudi nisu (!) generalno smatrali da je Zemlja ravna ploča. Oni koje je to pitanje zanimalo vodili su se antičkom shemom, koju ću uskoro opisati, shemom u kojoj je Zemlja definitivno sferična.

 

Običan čovjek nezainteresiran za kozmološka pitanja mogao je imati svoje mišljenje, no najčešće nedostatak mišljenja ili interesa, na sličan način kao što danas prosječna osoba ne mora biti zainteresirana niti znati išta o implikacijama kvantne fizike, teorije struna ili nekog drugog popularnog modela iz našeg doba.

 

Također, moramo imati na umu da je i ta slika svijeta bila više model nego doktrina i da u to vrijeme (naspram perioda protureformacije) nije imala svoje fanatične branitelje. Filozofi prirode su jednostavno prihvatili taj model na temelju Aristotelovog i Ptolomejevog autoriteta, iako su ga bili prisiljeni nadopunjavati i modificirati, s obzirom na eksperimentalne opservacije.

 

Ipak, kako je znanost degradirala, najčitaniji izvor “informacija” na zapadu u prvo vrijeme su bila djela enciklopedista koji su pokušali prikazati sva njima dostupna znanja iz tog doba. Jedna od utjecajnijih serija knjiga bile su Etimologije Izidora iz Sevilje (6. stoljeće) koji je krivo preveo antičke izvore te napisao kako je Zemlja ravna i nalikuje kolu. No, na arapskom istoku, kao i u arapskoj Španjolskoj, samo koje stoljeće nakon Izidora, svakako je prevladavao drugačiji model, onaj Ptolomejev koji je već u 12 stoljeću osvojio i ostatak Europe.

 

Ni u antičko doba nije bilo konsenzusa oko problema odnosa Zemlje s planetima i zvijezdama, njihovog kretanja ili mirovanja. Atomisti (poput Demokrita) Univerzum su zamišljali kao prazan prostor, ispunjen bezbrojnim atomima koji se kreću u svim smjerovima, Univerzum gdje nema “centra” niti mirovanja. Zemlja nije bila “posebna” niti je bila u centru atomističkog univerzuma, već se kretala zajedno s ostalim velikim nakupinama atoma, te je u takvom Univerzumu postojalo još mnogo Sunaca i Zemlji poput naših.

 

Pitagorejci su, također, smatrali da se Zemlja kreće, sa ptolomejskim sustavom dijelili su poziciju fiksnih zvijezda na velikoj sferi, no u centar svog sustava smjestili su Zeusov oltar oko kojeg se kreće kako Zemlja tako i sfera fiksnih zvijezda. Za Aristaha je Sunce bilo u centru dok se Zemlja okretala oko njega, i tako dalje.

 

Najpopularnija kozmologija, ona koju je prihvatilo i srednjevjekovno društvo, najprije arapsko, zatim kršćansko, bila je Ptolomejeva. Ptolomej (2. stoljeće) je uživao veliki ugled kao astronom i geograf, stoga je njegova kozmologija vrlo brzo prihvaćena, čime je i astrologiji dana određena validnost. Ptolomej je preuzeo Aristotelovu kozmologiju, uklopio teoriju o četiri elementa u astrologiju i na taj način joj dao “znanstveni” temelj, čime je postala dio filozofije prirode.

 

 

O Ptolomejevom ugledu svjedoči crtica iz povijesti u kojoj je njegov astronomski spis “Almagest” bio jedan od uvjeta mira između Bagdadskog kalifata, željnog antičkog znanja, i Bizanta, koji je u svom posjedu imao mnoga djela iz razdoblja antike.

 

Srednjevjekovni umjetnici su Ptolomeja ponekad pogrešno miješali s dinastijom Ptolomejevića, koja je vladala Egiptom nakon Aleksandra Velikog, te bi ga (komično) prikazivali s krunom na glavi.

 

U Ptolomejevom modelu Univerzuma, u centru kreacije nalazi se Zemlja koja je sferičnog oblika i nepomična, dok se planeti kreću oko nje. Iznad, odnosno oko Zemlje, nalazi se niz koncentričnih sfera, “nebesa”, poput slojeva luka.

 

U svakoj od tih sfera nalazi po jedno nebesko tijelo (Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter, Saturn), zatim dolazi sfera fiksnih zvijezda te na kraju Primum Mobile, Aristotelov prvi pokretač, ili Empirej.

 

Primum Mobile pokreće sferu fiksnih zvijezda, koja zauzvrat pokreće sljedeću sferu, onu Saturna i tako redom do Mjeseca. Upravo ovo okretanje pojedine sfere kao sloja uzrokuje kretanje pojedinog planeta koji stanuje u njoj.

 

Po Aristotelu, iza zadnje sfere nema ničega, Univerzum ima granice, dok su srednjevjekovni mislioci “iza” vremena i prostora zadnje sfere smjestili Božansko Prijestolje, koje je time izvan kreacije.

 

Sublunarna sfera (Zemlja) podložna je rastu i propadanju (generatio et corruptio), budući da je sastavljena od četiri elemenata – vatre, zraka, vode i zemlje, dok su sfere iznad nje (od Mjeseca nadalje) sačinjene od petog elementa – kvintesencije, etera, te su vječne i savršene. Iz tog razloga, planeti nisu podložni promjenama poput onih koje se odvijaju u zemaljskoj sferi, a njihove putanje su kružne i savršene. Po platonističkoj filozofiji krug je najsavršenije geometrijsko tijelo.

 

Tim svojim kretanjem više sfere uzrokuju promjene u nižim sferama, u sferama elemenata, redom – vatri, zraku, vodi i zemlji. Utjecajem planeta na elemente dolazi do preslagivanja tih elemenata na Zemlji, do promjene u njihovim kombinacijama i u međusobnom položaju. Kako se elementi nalaze u materijalnim tijelima (sva “tijela” na Zemlji sačinjena su od četiri elementa) na ovaj način nastaju sve promjene koje poznajemo na Zemlji – rast, razvoj, propadanje.

 

Po logici teorije o elementima, Zemlja je “morala” biti nepokretna i u centru Univerzuma upravo iz razloga što najmaterijalniji od četiri elementa (zemlja) teži ka, odnosno prirodno se kreće ka centru Univerzuma, gdje se potom zaustavlja. S druge strane, element vatre teži visinama, ka Božanskome, te se i materijalna vatra prirodno uzdiže ka gore.

 

U kontekstu astrologije, sve promjene su po Aristotelu vrsta “kretanja”, a kako su biologija i psihologija grane fizike, biološke promjene poput rađanja i rasta, kao i psihološke promjene poput volje i imaginacije, moraju biti manifestacije nekakvog fizičkog kretanja.

 

Aristotelova teorija kretanja povezana s astrologijom kroz Ptolomeja, pridonijela je prihvaćanju astrologije od strane kršćanskih teologa i kakav god oštar stav da su imali prema judicijskoj (prognostičkoj) astrologiji, gotovo svi kršćanski mislioci su priznavali utjecaj planeta na fizičku prirodu, priznavali su prirodnu astrologiju (astronomiu naturalis).

 

 

Osim što uzrokuju kretanje, vjerovalo se da planetarne sfere emaniraju i neke “okultne” astrološke utjecaje na Zemlju i njene stanovnike, a ovi utjecaji su ponekad bili objašnjavani putem “zraka”, kao kod, na primjer, Al Kindija i njegovih pristalica.

 

U srednjem vijeku, planeti su smatrani “inteligentnima”, pokretani nekom inteligencijom te su postojala mišljenja da su oni u stvari bića, živa, možda anđeoske prirode. No, ova teza je uvijek sa sobom donosila opasnost od hereze, odnosno opasnost od štovanja planeta kao bogova.

 

Mnogo se raspravljalo jesu li planeti “inteligentne životinje”, anđeli ili nešto treće. Oko ovog pitanja, kao i mnogih drugih, nije bilo konsenzusa. Posjedovanje duše od strane planeta bilo bi u skladu s Platonovom filozofijom** i činilo bi ih vrstom nebeskih životinja.

 

Tako je arapski filozof Al Kindi, koji je imao velik utjecaj na zapadne mislioce u kasnijem srednjem vijeku, držao kako planeti jesu živi i imaju racionalnu dušu. No, skolastici su smatrali drugačije, pokušali su postići harmonizaciju crkvenog učenja sa učenjem antičkih autoriteta, no ni Abelard ni Toma Akvinski se nisu mogli složiti sa planetarnim dušama. Ovaj problem izbjegli su zaključkom kako su crkveni oci i antički autoriteti u samo “prividnom neslaganju”, zbog različitih definicija pojma “duša”.

 

Po aristotelijanskoj filozofiji Inteligencija, generalno pripisivana planetima, bila je, uz racio, kvaliteta čovjekove racionalne duše. Racionalnu dušu (odnosno dio duše) čovjek je dijelio s anđelima, dok je druga dva dijela duše, onu senzitivnu i vegetativnu, dijelio sa životinjama i biljkama. Na taj način, čovjek je bio “mikrokozmos”, između nižeg svijeta zemlje, životinja i biljaka, te Višeg svijeta nebeskih sfera i božanskih anđela. Ova racionalna duša smatrana je direktnom kreacijom od strane Boga, dok su druga dva dijela duše bila nastala daljnjim razvojem kreacije.

 

U svakom slučaju, sfere iznad Zemlje bile su u nekom smislu božanske, a u (čestim) očekivanjima Apokalipse nije se smatralo da će biti uništen čitav Univerzum, već samo sublunarna sfera – budući da su više sfere sastavljene od kvintesencije i time su vječne.

 

Srednjevjekovni čovjek je, za razliku od nas, živio u konačnom Kozmosu gdje je svaka stvar imala svoje mjesto i svoje objašnjenje putem aristotelijanske znanstvene misli i crkvenog učenja. Iako je ptolomejski geocentrični model astrolozima / astronomima zadavao glavobolje, jer je bilo očito da planeti ne putuju u savršenim kružnicama (čemu svjedoči retrogradnost svih planeta) te su ga morali popravljati uz pomoć epiciklusa (malih kružnica unutar glavne kružnice), model je imao svoju “eleganciju”, te dugo vremena nije bilo u praksi korisnijeg modela. Također je davao filozofski i teoretski okvir za astrologiju, te objašnjavao utjecaj planeta na život čovjeka čime je pružao jednu podlogu koja nam u suvremenoj astrologiji nedostaje.

 

 

STAV CRKVE PREMA ASTROLOGIJI

 

 

Astrologija je u srednjem vijeku gotovo izumrla na zapadu zbog dva faktora. Propadanje Zapadnog carstva bilo je prije svega kulturno propadanje, antička aristokracija i inteligencija čitala je klasična djela na originalnom grčkom jeziku, tada jeziku obrazovanih, stoga mnoga djela nisu nikada ni prevedena na latinski.

 

Postupni zaborav (odnosno prestanak učenja) grčkog jezika te fizičko propadanje književnih, filozofskih i znanstvenih djela na grčkom doveli su do gubitka znanja.

 

Također, arapska osvajanja u 8. stoljeću otežala su veze zapada sa Istočnim carstvom gdje je grčki jezik bio živ. Firmikov Mathesis još je preživljavao u manuskriptima, kao i Manilijeva astrološka poema, no astrologija je svakako izgubila onaj status kojeg je imala u vrijeme careva te prije napada kršćanskih otaca.

 

Postojali su astrolozi, no u narodu se većim dijelom “astrologija” održala kroz razne “gatalice” poput proricanja “kakvo će biti dijete rođeno u ponedjeljak”, “koji dani su povoljni za puštanje krvi”, i slično.

 

Srednji vijek još uvijek uživa mračni prizvuk gdje dobivamo dojam da se zapadna civilizacija rodila tek u vrijeme renesanse. No, da nije bilo učenih ljudi i za vrijeme najmračnijeg srednjeg vijeka te njihovog kontakta s arapskom znanošću, da nije bilo tog kontinuiteta, ni renesansa ne bi bila moguća.

 

Tako je i sa kontinuitetom astrologije na zapadu. Još je i Karlo Veliki (8. – 9. stoljeće) bio veoma zainteresiran za astronomiju / astrologiju, dok za njegovog sina i nasljednika Luja Pobožnog znamo da je neprestano bio okružen astrolozima. Bizantski car Emanuel Komnen (12. stoljeće) čak je napisao javnu obranu astrologije, polemizirajući sa teologom Mihajlom Glikom oko njene pravovjernosti.

 

Drugi faktor zbog kojeg je astrologija propatila u srednjem vijeku, osim zbog gubitka materijalne kulture (znanstvenih i astroloških knjiga) bio je stav Crkve. Crkveni oci su od samog početka žestoko napadali astrologiju stavljajući je u isti rang s ostalim poganskim praksama poput divinacije i magije.

 

Kršćani su vjerovali kako sve takve prakse potječu od demona, te ako bi na kraju i priznali, dozvolili, da astrologija djeluje, to djelovanje bi objasnili uplitanjem zlih duhova koji astrologu otkriju istinu. Osim povezanosti s magijom i potencijalnog štovanja planeta kao bogova, jedan od glavnih problema bilo je pitanje slobodne volje. Astrologija podrazumijeva neku vrstu determinizama čime je u sukobu sa kršćanskim principom čovjekove slobodne volje s jedne strane, i sa Božjom voljom s druge strane.

 

Enciklopedisti ranog srednjeg vijeka (poput Izidora) nastavili su praksu “upozoravanja” i napadanja judicijske astrologije, iako je vjerojatno da se s pravom astrologijom nikada nisu ni susreli, dok su prirodnoj astrologiji priznavali validnost (iako ni o njoj nisu mnogo znali).

 

Kako su se astrološka (i ostala) znanja polako vraćala u Europu, od jedanaestog stoljeća, a pogotovo kroz dvanaesto, stav kršćana se polako mijenjao u korist astrologije te su se trudili pomiriti je s naukom Crkvenih Otaca.

 

 

Toma Akvinski (13. stoljeće), nastavljajući slijed misli astrologiji sklonijeg Alberta Velikog, kao i slijed misli samog Svetog Augustina (odnosno, uočivši “rupu” u Augustinovom “zakonu” koju je mogao ispuniti u maniri dobrog skolastika) riješio je problem slobodne volje i kompatibilnosti aristotelijanizma i astrologije s Crkvom na sljedeći način – astrološki utjecaji djeluju na materijalna tijela (sačinjena od elemenata), no kako čovjekova volja i intelekt nisu materijalni, astrološki utjecaji na njih djeluju samo posredno, ne po nužnosti. Intelekt i volja jesu povezani sa materijalnim tijelom, tako da do utjecaja nižeg na više može doći, ako je tijelo uznemireno. No, čovjek ne mora potpasti pod ovaj niži utjecaj.

 

Ipak, većina ljudi ne kontrolira vlastite strasti, koje ovise o tijelu, te u praksi utjecaj planeta najčešće i dolazi do izražaja. Time astrološke prognoze djeluju u većini slučajeva, pogotovo kada se radi o masama ljudi. Naglasak je na principu da ništa ne sprečava pojedinog čovjeka da se odupre ovim nižim utjecajima, i tako slobodna volja postoji rame uz rame sa utjecajima planeta u Tominom objašnjenju, koje će postati službeni stav Crkve po tom pitanju.

 

Tomino rješenje problema možemo povezati s jednostavnim “astrološkim” primjerom iz svakodnevnog života. Za vrijeme ljetnih vrućina (pretjeranog utjecaja Sunca) većina ljudi postane nervozna budući da im tijelo pati, čime češće dolazi do razmirica u okruženju (poznato je da i psi tada češće grizu). No, svatko od nas ima slobodu izbora da, unatoč patnji tijela, održi dobro raspoloženje i pozitivan stav, te da se ne istresa na okolinu. Isto tako, za vrijeme bolesti, tjelesnog poremećaja ili povrede tijela (koji se pojavljuju u vrijeme astroloških utjecaja) lako možemo potpasti pod negativno raspoloženje, samosažaljenje i slično, ali i ne moramo.

 

Drugi problem koji je Crkva imala s astrologijom bila je “sigurnost” prognoze odnosno nužnost ispunjenja prognoze, čime se negira kako princip slobodne volje, pa tako i Božje volje. Astrolozi su se mogli na neki način osigurati od optužbe za herezu na način da naglase kako opisuju tendencije i vjerojatnosti, ne i prognozu “per certitudinem” (arapski astrolozi su imali simpatičan način naglašavanja ove poante, gdje detaljno opišu kompliciranu astrološku tehniku za na primjer određivanje duljine života, i zatim završe odlomak sa “ako je volja Alahova”***).

 

Kako elekcije i medicinska astrologija ovise o prirodnim utjecajima, traženju povoljnog trenutka za početak akcije i pronalazak lijeka za određenu bolest, s ovom granom astrologije, astronomiom naturalis Crkva nije imala problem, budući da takva astrologija nije zadirala u slobodnu volju.

 

Crkva je na kraju priznala astrologiju kao znanost, ali je i dalje napadala prognostičku stranu astrologije kada bi se činilo da je astrolog presiguran u svoj sud i kada bi naginjao fatalizmu, stoga se većina astrologa (naspram Bonattija) trudila ponizno ukazati na ograničenja svoje umjetnosti.

 

Kroz srednji vijek astrologija je mijenjala svoju definiciju (od đavolske i heretične prakse, pa do statusa priznate znanosti), kao i pojam koji je označava – Izidor (7. stoljeće) u svojim Etimologijama kaže kako je astrologija dijelom naturalis, dijelom superstisiosa. Prirodna astrologija je u biti astronomija, dok je praznovjerna astrologija taj heretički prognostički tip. William iz Conchea obrće definiciju te astrologiju naziva astronomijom, znanošću koja se bavi utjecajem zvijezda, u čemu ga slijede Roger Bacon, a i Bonatti (Liber Astronomiae).

 

U sljedećem članku ćemo pogledati na koji način je ova astrologija naturalis bila povezana s medicinom srednjeg i ranog novog vijeka.

 

 

 

* današnji ekvivalent bila bi “znanost”, no u to vrijeme filozofija prirode bila je usko povezana s onim što bismo danas nazvali praznovjerjem ili pak misticizmom.

** dok je Aristotel u srednjem vijeku bio glavni autoritet za pitanja znanosti/filozofije prirode, platonska misao je bila svojevrsni autoritet za metafizičke, “duhovne” teme.

*** na primjer: “If the lord of the house of death and the lord of the house of life commit their dispositions to evil planets which do not receive them, they will signify the person’s death, if God wishes“. (Masha’allah)

 

 

 

Bibliografija:

– James Herschel Holden: “A History of Horoscopic Astrology, From the Babilonian Period to the Modern Age”,  American Federation of Astrologers, Inc. Tempe, AZ 2006

– Benson Bobrick: “The Fated Sky, Astrology in History”, Simon and Schuster Paperbacks, New York, NY, 2006.

– C. S. Lewis: “The Discarded Image, An Introduction to Medieval and Renaissance literature”, Cambridge University Press, Cambridge,1964.

-Theodore Otto Wedel: “The Medieval Attitude Toward Astrology, Particularly in England”, Yale University Press, New Haven, 1920.

– Lynn Thorndike: “A History of Magic and Experimental Science” Vol 1 & 2, Columbia University Press, 1923.

– Thomas S. Khunn: “The Copernican Revolution, Planetary Astronomy in the Development of Western Thought”, Harvard University Press, 1957.

– Peter Adamson: “Al Kindi”, Oxford University Press, Inc. New York, 2007.

– Jonathan Lyons: “The House of Wisdom, How the Arabs Transformed Western Civilization”, Bloomsbury Press, 2010.

 

 

 

Sanja Marić

 

http://allchemy.net/