S obzirom na povezanost genijalnosti s naprasnim temperamentom, kao što smo vidjeli na temi melankolije, ne čudi što su tri najveća astrologa/liječnika renesanse bili poznati podjednako po svojim doprinosima ovim i drugim znanostima, kao i po vlastitoj “heretičnosti”, drskom karakteru, oštrom jeziku i (crno)žučnim sukobima s kolegama.

Prvi od naših “loših momaka” astro medicine je Paracelzus, liječnik za kojeg sav smisao alkemije nije bio u pretvaranju olova u zlato već u stvaranju – lijekova. Povijest nam, nažalost, nije uspjela prenijeti njegov datum rođenja, no zato nam je Paracelzus u naslijeđe ostavio preko 8000 stranica svojih spisa. Po zanimanju je bio liječnik, iako vjerojatno nikada nije stekao akademsku diplomu, no unatoč tome, u jednom periodu osigurao je sebi poziciju profesora medicine i gradskog liječnika u Baselu.

Paracelus je bio sklon ekscesima – javno je palio Galenove i Avicenine spise, dolazio na posao u alkemijskoj pregači umjesto standardne akademske odore, držao predavanja na narodnom jeziku naspram uvriježenog latinskog. Napadao je konvencionalne metode liječenja i vrijeđao kolege nazivajući ih magarećom kopiladi.* Paracelzus je bio u sukobu sa onovremenim liječnicima, fizicima , budući da je odbacivao Galenovo učenje te osuđivao naviku liječnika da ne liječe već –filozofiraju, odnosno da se oslanjaju na autoritete. On sam okrenuo se traženju pravog znanja putem živog iskustva – učio od lokalnih travara, Cigana, brijača i službenika javnih kupki, alkemičara, no prvenstveno od, kako kaže, same prirode.

Praotac homeopatije, a možemo reći i moderne kemije, odbacio je Galenovu ideju liječenja suprotnostima (gdje se na primjer višak hladne i suhe crne žuči balansira toplim i vlažnim kvalitetama) u korist ideje “slično liječi slično”, odnosno doktrinom signatura. U neoplatonističkom kozmosu (koji je bio i Paracelzusov), mikrokozmos je odraz makrokozmosa, tako da biljka, mineral ili životinja koja ima sposobnost liječenja određenog organa ima karakteristike koje su slične tom organu, nalikuje mu. Također je odbacio humoralnu teoriju, temperamente i kvalitete toplo, suho, hladno, vlažno – bolest za njega nije bila posljedica disbalansa humora/kvaliteta već “kemijski” poremećaj.

Ljudsko tijelo je predočio kao kemijski laboratorij, u kojem vitalnim funkcijama vlada archaeus, duh/sila koja igra ulogu unutrašnjeg alkemičara. Bolest nastaje kada je archaeus ugrožen ili oslabljen nekim vanjskim utjecajem koji je ušao u tijelo. Iz toga proizlazi da treba proučiti kemijsku “anatomiju” bolesti a ne anatomiju tijela, te da lijekove treba raditi s obzirom na njihova kemijska svojstva a ne na kvalitete, jer za svaku bolest postoji odgovarajuća kemijska supstanca. U ovom pothvatu koristio je alkemijske prakse, posebice spagirike, odnosno pripravke na biljnoj bazi.

Još jedan novitet bilo je odbacivanje ideje elemenata (vatra, voda, zemlja, zrak) u korist soli, žive i sumpora kao primarnih principa, principa koji imaju svoju korelaciju u tijelu, kao i u alkemijskom procesu. Upozoravao je da liječnik mora poznavati uzroke bolesti koji mogu biti trostruki – materijalni (zbog loše prehrane i pića), nebeski (astrološki) i nadnaravni (kroz magiju i vračanje). Za bolesti materijalnih uzroka treba poznavati tajne biljaka i korijena, one uzrokovane nebeskim utjecajima liječiti astrološkom medicinom, a nadnaravne bolesti na magijski način. Za Paracelzusa su planeti mogli uzrokovati bolesti te je liječnik morao biti odličan poznavatelj astrologije da bi otkrio točan uzrok, a zatim i rješenje, te je za liječenje i jačanje zdravlja koristio posebne vode i druge alkemijske pripravke, također i amulete napunjene nebeskim utjecajima.

Drugi velikan medicine i astrologije, rođen istog datuma (no ne i iste godine) kada je Paracelzus napustio ovaj sublunarni svijet je Gerolamo Cardano. Liječnik, astrolog, liječnik-astrolog,**  matematičar poznat po otkrićima u algebri, strastveni kockar, koji je pisao o teorijama vjerojatnosti (koje mogu pripomoći dobitku) i o tarotu.*** U vrijeme vladavine mladog Edvarda, boležljivog sina Henrika VIII.,Cardano je bio pozvan na dvor gdje je s kraljem vodio učene razgovore. Promatrao mu je i natalnu kartu, no iz ovog ili onog razloga nije prognozirao kraljevu skorašnju smrt.

Ipak, putovanje na britanski otok svakako se isplatilo, budući da je prije posjeta engleskom dvoru boravio u Škotskoj kako bi pružio liječničku pomoć nadbiskupu Johnu Hamiltonu. U toj prilici mu je istumačio natal te zadobio od nadbiskupa bogatu nagradu. Bio je briljantan matematičar, no sklon plagijatorstvu, inovativnu formulu koju mu je Tartaglia privatno predočio, Cardano je dopunio i objavio u svojoj Ars Magni bez spominjanja autora, što je naravno dovelo do skandala. Vlastiti natal tumačio je cijelog života, predano i “iskreno”, introspektivno opisujući svoje mane i boljke, no kao da u tom procesu ne priznaje vlastiti dio odgovornosti, na primjer za sklonost skandalima (Mi bismo za ovo “okrivili” Neptuna na MC-u, povezanog s Merkurom).

Uz svoju genijalnost, bio je i veoma temperamentan, zbog čega je došao u bliski susret i s inkvizicijom, a iako obrazovan na medicinskom sveučilištu u Padovi, članstvo u milanskom liječničkom kolegiju bilo mu je odbijeno. Ovaj potez Cardano je pripisao svom nezakonitom rođenju, odnosno moralnoj uzvišenosti kolegija, iako je vjerojatnije kako je pravi kamen spoticanja bila njegova teška narav.

Nakon što ga je milanska liječnička elita odbacila, neko vrijeme je radio kao seoski liječnik, a kasnije je i predavao matematiku u Milanu. Kao i u slučaju kolege Paracelzusa, povijest je zabilježila da je Cardano, najblaže rečeno, volio popiti. Njegova osobnost je bila toliko kontroverzna da je u devetnaestom stoljeću jedan od pionira kriminologije Cesare Lombroso jedno od svojih prvih djela posvetio ovom astrologu i nazvao ga “O Cardanovom ludilu”. U svijetu astrologije, Cardano je poznat po svojim komentarima Ptolomejevog Tetrabiblosa te astrološkim aforizmima koje je u 17. stoljeću popularizirao veliki William Lilly.

Treći junak ovog doba svakako je Englez Simon Forman. Praktički samouk, medicinski kvalificiran tek kao apotekarov šegrt, Forman je “gutao” sve knjige o alkemiji, magiji, hermetizmu kojih se mogao dokopati. Kao i njegovi prethodnici, svađao se s kolegama, osim zbog filozofskih neslaganja također i zbog svog “ilegalnog” odnosno nekvalificiranog prakticiranja medicine. Više zbog vlastite inatljivosti negoli prostog “kršenja propisa”, Formanov sukob s londonskim liječničkim kolegijem ga je u nekoliko navrata odveo i u zatvor.

U jednoj takvoj epizodi, kada je kolegij od njega zahtijevao obveznicu da neće prakticirati medicinu u Londonu, Forman je otvorio horarnu kartu da vidi “jesu li zvijezde na njegovoj strani” ili je pametnije pokoriti se kolegiju. Iz karte je zaključio da će sudski proces biti u njegovu korist, no već drugo jutro otvorio je novu horarnu kartu na temelju koje se predomislio, “pokajao” odnosno platio globu, i obećao da neće više prakticirati medicinu. Za razliku od Paracelzusa koji je odbio nositi uniformu kakva pristoji liječničkoj profesiji, Forman se, iako nekvalificiran, odijevao u ljubičastu akademsku opravu s pripadajućom kapom, što je dodatno razbjesnilo njegove učene kolege.

Forman je smatrao da je “Bogom dan”, da ima zadatak donijeti narodu pravu medicinu, medicinu koja se temeljila na njegovim astrološkim, alkemijskim i magijskim praksama. Astronomija je za njega bila najviša znanost, a podijelio ju je na astronomiju (kretanje i karakteristike planeta), astrologiju (tumačenje tog znakovlja), astromagiju (korištenje utjecaja planeta za praktične svrhe, kroz talismane, slike), geomantiju (divinaciju putem čitanja znakova u zemlji, pijesku ili papiru) te alkemiju (transmutaciju metala i stvaranja kamena mudraca).

Astrologiju je smatrao okosnicom svoje medicinske prakse i ustrajao u tome da je ona od primarnog značaja u liječenju. Onovremeni liječnici nisu imali ništa protiv astrologije, budući da su je i sami koristili, no Forman je otišao korak dalje i izjavio kako je kolege ne koriste u dovoljnoj mjeri te da se jedino putem astrologije pronalaze pravi uzročnici bolesti. Astrologija mu je bila potrebna i da odredi je li bolest prirodna, neprirodna ili natprirodna. U zadnjem slučaju bolest bi bila “Božja kazna” za koju je najbolji lijek molitva, i takve bi pacijente uputio da mu se jave tek nakon određenog perioda, budući da im sada ne može pomoći. Ako bi bolest bila prirodna ili neprirodna (zbog đavla ili vradžbina) liječio bi je purgativima, magijom, alkemijskim pripravcima.

Forman je u svom poslu bio veoma uspješan i tražen, a da je primao i po 1200 pacijenata godišnje saznajemo iz njegovih pomno vođenih bilježnica (takva pedantnost i dolikuje jednoj Djevici na AC-u). Iz ovih bilježnica saznajemo kako je metodu puštanja krvi Forman koristio tek u četvrtini slučajeva te da je imao mnogo ženskih pacijentica. Jedan od pacijenata koji mu se obratio, barem prema legendi, je i Robert Burton, vjerojatno zbog svoje melankolične boljke.

 

KUGA I POŠASTI

Pojavom Crne Smrti (buboničke kuge), a zatim i sifilisa, kao smrtonosnih epidemija koje su harale Europom na prijelazu iz srednjeg u novi vijek, pokrenule su se dalekosežne promjene, od onih na planu umjetnosti (danse macabre), društva, urbanizma, do samog stava prema “autoritetu” koji se otada sve više propituje. Crkva, kao religijski autoritet i posrednik između čovjeka i Boga, bila je nemoćna u borbi s ovim bolestima dok su se sa “znanstvene” (philosophia naturalis) odnosno medicinske strane pojavile sumnje u autoritet Galena i humoralnu teoriju. U vrijeme epidemija pokrenuli bi se valovi medicinskih rasprava i izdavani su traktati o kugi koje su pisali kako liječnici tako i astrolozi.

Na planu uzroka epidemije svaki kamp je branio svoje objašnjenje a napadao suprotni, pa su tako astrolozi kugu pripisivali utjecaju planeta, liječnici ustrajali u drugim opcijama, a bilo je naravno i preklapanja. Svaki sljedeći epidemijski val (nije se uvijek radilo o kugi) potaknuo bi pojavu novih traktata, koji bi uglavnom ponavljali stare misli o kugi. Standardne teorije o kugi (odnosno pošasti) kao uzroke su navodile utjecaj zvijezda, otrov u prirodi, humoralni disbalans, Božju volju ili ljudsku grešnost.

Konjukcija Jupitera, Saturna i Marsa u znaku Vodenjaka u ožujku 1345. godine bila je proglašena uzrokom Crne Smrti, a konjukcija istih planeta u Škorpionu 1485. godine bila je prozvana za pojavu sifilisa. Kada je krajem 14. stoljeća francuski kralj Filip VI. od medicinskog kolegija sveučilišta u Parizu zatražio službeno objašnjenje uzroka kuge, kao “opći i daljnji uzrok” navedena je spomenuta konjukcija u Vodenjaku, a kao “posebni i bliži uzrok” kvarenje zraka kojeg je dotična konjukcija prouzročila. Kolegij je ostavio “Božju volju” kao onaj primarni uzrok svih pojava na Zemlji, no ipak je naglasak bio na pokušaju da se pruži jedno “znanstveno”, odnosno astrološko objašnjenje, **** za razliku od onog čisto teološkog (Božji gnjev) kakva su davana u prošlosti.

Sifilis je u početku bio poznat kao “francuska bolest”, budući da se ova epidemija proširila Europom nakon što je u Italiju stigla vojska francuskog kralja Karla VIII. Protivničku, carsku vojsku Maksimilijana I., bolest je ubrzo pokosila, što je pobožnog cara duboko potreslo. U duhu vremena, Maksimilijanov dvorjanin Grunpeck sifilis je povezao s nekoliko konjukcija, onih Saturna i Jupitera te Saturna i Marsa, ističući kako bolest pogađa baš područje genitalija zbog nedavne konjukcije planeta u Škorpionu.

Osim literature koja se bavila uzrocima epidemija pojavili su se i spisi koji su za cilj imali prevenciju. Prije Crne Smrti (epidemije buboničke kuge) spisi zvani regimen sanitatis rađeni su tek za plemiće i to po osobnoj narudžbi, no nakon epidemija ovakvi spisi su se pojavili i u “narodnim verzijama”, kako bi se običan puk mogao zaštititi od bolesti. Regimen sanitatis su bile higijenske postavke koje služe uspostavljanju /vraćanju humoralnog balansa, jačanju imuniteta putem zdravih odabira.

Što se tiče “nebeskih utjecaja”, generalno se smatralo kako oni kvare zrak, stvaraju toksična isparavanja koja zatim uzrokuju pojavljivanje bolesti. Astrologiju na stranu, traktati o kugama pojavu epidemija pretežno bi vidjeli kao Božju kaznu ili bi ukazivali na prirodne uzroke poput pokvarenog zraka. Traktati koji su naginjali medicinskoj perspektivi slijedili su Galenovo pravilo – da kugu uzrokuje kvarenje zraka i kvarenje humora, dok su traktati moralnog karaktera upozoravali na problem grijeha i Božjeg gnjeva, a pojedini traktati su se podjednako bavili i tijelom i dušom.

Krajem 15. stoljeća kada su se novi valovi kuge vremenski poklopili s epidemijom sifilisa, car Maksimilijan I. ove pošasti je protumačio kao Božji sud tadašnjem svijetu. Tako je posljednji dan Sabora u Wormsu 1495. godine Maksimilijan I. izdao “edikt protiv blasfemije” i uveo novčane globe za prijestupnike koji se odaju požudi, javnom pijanstvu i slično, te na taj način svojom grešnošću izazivaju Božji gnjev, zbog kojeg se pojavljuju epidemije.

Jedna od legendi pripovijeda kako je Paracelzus herojski liječio stanovnike Ferarre u vrijeme kada je taj grad zahvatila kuga. U svojim (kompleksnim i nesređenim) teorijama o uzročnicima bolesti, pa tako i kuge, Paracelzus smatra da ista bolest može imati čak pet uzroka, stoga razlikuje i pet vrsta pošasti. No i ovih pet vrsta može proizaći iz istog uzroka, samo što u jednom slučaju bolest ostaje unutar tijela u obliku groznice, dok u drugom progresira u otvorenu ranu. Na taj način kuga može ostati unutrašnja, kao groznica ili postati vanjska, u obliku buboničke kuge, zbog čega Paracelzus piše da ova bolest zahtijeva pažnju i liječnika/fizika (koji se bavi unutrašnjošću tijela) i kirurga (koji tretira rane i promjene na koži).

Paracelzus je za grad Sterzing napisao traktat o kugi u kojem naglašava kako kuga nije humoralna bolest (ne ovisi o disbalansu tjelesnih sokova) već je zarazna, da “nastaje” pod utjecajem zvijezda, no kasnije opstaje zbog čovjekovih negativnih emocija poput ljutnje, straha. Po Paracelzusu, negativne emocije osim što jačaju podložnost bolesti, povratno utječu i na nebesa. Među ostalim uzrocima, u pojavu pošasti uključio je i “otrovni pogled” mitskog baziliska.

U traktatu osuđuje ljutnju i strah te uzvisuje dostojanstvo čovjeka koji u stvarnosti nije pod tiranijom ni zvjezdanih nitihumoralnih utjecaja. No Paracelzusov traktat nije bio dobro prihvaćen od stanovnika Sterzinga te su ga ubrzo izbacili iz grada. Čini se da u traktatu nisu mogli pronaći željenu utjehu nakon što bi pročitali: “Što se tiče napada kuge, istina je da nemamo saznanja o tome, osim što bismo rekli – pazite se, čuvajte se, bježite. Jer, tako malo znamo o zraki nebeske kuge, ona nastaje u gornjim sferama, ovo znamo… no kada i gdje će udariti, ne znamo.”

Vezano za našu temu, Cardano piše kako se bolesti pojavljuju zbog utjecaja planeta, no ovo se ne događa samo “posredno”, po načelu da nebeska kretanja uzrokuju vremenske prilike koje zatim utječu na zdravlje čovjeka, već da sami planeti imaju neke posebne okultne utjecaje (Iako napominje da i ovi okultni utjecaji možda djeluju putem promjena u vlazi, suhoći, hladnoći i toplini). Cardano je, sukladno današnjim procjenama, smatrao da nisu sve ondašnje pošasti bile bubonička kuga (Crna Smrt), već se radilo i o epidemijama drugih bolesti koje bi poharale stanovništvo.

Naglasio je kako su planeti samo jedan od uzroka za pošasti, ostali se tiču vjetrova, voda, ali i slučaja. Ptolomej je držao da pošasti ovise o eklipsama, dok su ih arapski astrolozi smatrali posljedicom Velikih Konjukcija, (konjukcija Saturna i Jupitera) te Cardano, iako za autoritet u astrologiji prihvaća Ptolomeja naspram Arapa, bilježi kako su epidemije sifilisa i drugih bolesti zaista korelirale s konjukcijama Saturna i Jupitera. Cardano je zaključio kako postoje čak četiri vrste pošasti, prva je obična pošast uzrokovana kvarenjem zraka i vode zbog položaja planeta, no njena mutacija u ostale vrste bolesti ovisi o faktorima poput isparavanja otrovnih zraka iz Zemlje, zaraza i konzumacija pokvarene hrane i pića.

Forman se s kugom prvi puta susreo u ljeto 1592. godine kada je ova pošast stigla u London. Mnogi su tada, uključujući i čitav londonski kolegij liječnika, pobjegli iz grada, no Forman je ostao – uvjeren da je od Boga odabran kako bi učio o kugi te liječio bolesne siromahe, a ne i bogate moćnike. Forman se i sam bio zarazio, no nakon što se uspio izliječiti uz pomoć jedne svoje alkemijski tretirane vode, entuzijastično je započeo i liječenje sugrađana.

Nakon što je opasnost prošla, a kolegij liječnika se krajem godine vratio u grad, liječnici su započeli progon svih “nadriliječnika” i “empirika” koji su u međuvremenu građanima pružali medicinske usluge, te tada započinje Formanova dugogodišnja prepirka s kolegama. Tek desetak godina kasnije, 1603. Forman odlazi u Cambridge i tamo, unatoč protivljenju londonskog kolegija, dobiva dozvolu za prakticiranje medicine. Za to vrijeme je London ponovo pogodila kuga, liječnici su, naravno, opet pobjegli, dok se Forman vratio u pravo vrijeme da liječi bolesnike, i bio još jednom spašen od ove pošasti. Nakon ovog uspjeha nije više imao problema s cenzorima kolegija niti se s njima borio na sudu.

U svojem spisu o kugi odnosno pošastima, Forman se fokusirao na određivanje ima li ona prirodan, demonski ili pak Božji uzrok, i to putem astrologije. U prirodne uzroke je stavio nebeske utjecaje, pa tako kaže da dominacija Saturna melankolično flegmatične prirode donese Crnu Smrt ili prehladu, dok kolerični Mars uzrokuje pošasti vrućice. Pošasti demonskog uzroka Forman objašnjava time da Bog testira čovjeka dopuštajući đavlu da donosi epidemije, slično kao u biblijskoj priči o Jobu. U trećem dijelu, u kojem se bavi Božjom voljom kao uzrokom, Forman nastavlja tradiciju pripisivanja kuge Božanskom gnjevu zbog ljudske grešnosti.

Ars Longa Vita Brevis (vještina je duga, a život kratak), ova uzrečica pripisana je Hipokratu, dok ju je u kontekstu astrologije prihvatio William Lilly te postavio na naslovnicu svog udžbenika Kršćanska astrologija. Poanta je slična kako u medicinskom tako i u astrološkom kontekstu; život je svakako prekratak da bismo u potpunosti savladali i proniknuli u sve tajne odabrane profesije. No, baš zbog toga, ne smijemo gubiti vrijeme, a greške si moramo dozvoliti te iz njih učiti.

Velikani stare medicine svojski su se trudili iskoristiti svaki slobodan tren kako bi unaprijedili svoja znanja i vještine liječenja, a kako u konceptu prirodne filozofije nisu bili ograničeni “specijalizacijom” liječenje im je katkad bilo tek na korak udaljeno od magije, alkemije, a ponajviše astrologije. Iako nam se neke od njihovih znanstvenih postavki, a pogotovo metode, danas doimaju čudnima ili praznovjernima (ta Forman je znao prizivati duhove da mu pomognu u dijagnozi!), pogriješili bismo ako bismo cijeli stari sustav liječenja smatrali šarlatanstvom i zabludom. Koliko god uznapredovala, ni današnja medicina nije svemoguća te se neke njene polazišne točke našim potomcima jednog dana mogu doimati jednako praznovjernima kao nama “baziliskov otrovni pogled”.

 

* moj slobodan prijevod srednjevjekovne psovke

** mada nije sigurno koliko je u samoj medicinskoj praksi koristio astrološke postavke

*** tarot je tada, sjetimo se, bio kartaška igra

**** astrologija je u to vrijeme polazila od znanstvenih postavki kao što smo vidjeli u Kozmologiji

 

Bibliografije i preporuke za daljnje čitanje:

– Monica Azzolini: The Duke and the Stars, Astrology and Politics in Renaissance Milan

– Anthony Grafton and Nancy Siraisi: Between the Election and My Hopes: Girolamo Cardano and Medical Astrology, u “Secrets of Nature, Astrology and Alchemy in Early Modern Europe”

– Lois N. Magner: A History of Medicine

– Regulus Astrology: Working Paper on Astrological Physiognomy: History and Sources

– C. A. Mercier: Astrology in Medicine

– Klibansky, Panofsky, Saxl: Saturn and Melancholy; Studies in the History of Natural Philosophy, Religion and Art

– Jeremy Schmidt: Melancholy and the Care of the Soul; Religion, moral Philosophy and Madness in Early Modern England.

– Angela Voss: “The Power of a Melancholy Humour”: Divination and Divine Tears”, u Seeing with Different Eyes: Essays in Astrology and Divination.

– Angus Gowland: The Worlds of Renaissance Melancholy; Robert Burton in Context

– Gyorgy E. Szanyi: John Dee’s Occultism; Magical Exaltation through Powerful Signs

– Anthony Grafton:Cardano’s Cosmos; The Worlds and Works of a Renaissance Astrologer

– Andrew Weeks: Paracelsus; Speculative Theory and the Crisis of the Early Reformation

– Lauren Kassell: Medicine and Magic in Elizabethan London; Simon Forman: Astrologer, Alchemist, and Physician

– Darin Hayton: Joseph Grunpeck’s Astrological Explanation of the French Disease

– Rebecca Johnson: From Sin to Science; Astrological Explanations for the Black Death 1347–1350

– Margherita Fiorello: A case study of “disease of the soul”: Girolamo Cardano

 

Sanja Marić