Ovako, na prvu, odgovor na pitanje iz naslova teksta se ne čini teškim, zar ne?
Međutim, kao i kod puno drugih stvari, i ovdje se jako često dešavaju zabune. Jer su shvaćanje, percepcija i tumačenja svakom pojedincu drugačija, kao i riječi koje rabimo, a ne koriste se na pravi način, ili se o njihovom značenju i smislu niti ne promišlja dovoljno (ako i uopće). Što jako često rezultira svjesnim ili nesvjesnim povrjeđivanjem drugih ljudi. Ali i svjesno i nesvjesno su naša odgovornost.
Na poklon smo (bar većina) dobili dar vida, kao jedan od osjetila. Da vidimo, primijetimo, i kroz takav impuls osjetimo stvarnost i ljude oko sebe. Da budemo promatrači, da i na takav način svjedočimo životu i svim njegovim čudima. Da se možemo sa udivljenjem zaustaviti pokraj prekrasnog cvijeta ili ogromnih planinskih lanaca, da možemo gledati ratnički ples afričkog plemena, ili majku koja u naručju drži svoje čedo. Da možemo svjedočiti svoj fizičkoj raznolikosti u kojoj se manifestira i čovječji život na ovoj divnoj planeti. Da možemo raspoznati svjetlost i tamu, noć i dan, mjesec i zvijezde, isto kao i sunce.
Dakle, mislim da je već jasno, vid nam je dan da primijetimo i budemo promatrači fizičke pojavnosti apsolutno svega što postoji.
Pa gdje je problem onda? E da, on nastaje kada se analitički um (ukoliko nije “stavljen pod kontrolu”, odnosno ukoliko nije naučeno ispravno ga koristiti) probudi sa svojim prosudbama (nažalost, jako često i osudama) onoga što primjećujemo, onoga što vidimo. A greška je čovječji stav i percepcija da sve treba komentirati, iznositi svoje stavove i mišljenja o viđenom (i to što negativnije, moliti ću lijepo). To je priča ega, koji se želi nametnuti iskustvu trenutka i doživljaju života u svoj njegovoj punini koju može imati.
Ovako zvuči prilično apstraktno, zar ne? To je moj tok kanaliziranja riječi koje žele biti ispisane. Ali mogu pojednostavniti i približiti smisao o kojem sada pišem, naravno.
Evo jednog nedavnog primjera iz rada sa klijenticom, upravo koja me i je potaknula napisati ovaj tekst. Osupnula me zapravo količina nerazumijevanja, pa me to ponukalo pisati da i drugi možda osvijeste gdje je ta “kvaka” u komunikaciji i percepciji.
Priču ću maksimalno skratiti na osnovne podatke, kako bi sam smisao bio što jasniji.
Dakle, klijentica mi je došla na terapiju (naša je suradnja po raznim aspektima dugogodišnja) vidno vrlo loše raspoložena. Možda nakon tek par minuta razgovora samo je suknulo iz nje kako ona više ništa ne razumije i kako su ljudi nemogući.
U daljnjem razgovoru je izašlo kako je čitala moj tekst “Iskrenost, što je to” (taj tekst možete pročitati na ovom linku), i da joj je sve skupa sada još konfuznije.
Problem je nastao kada je prijateljici koja je došla od frizera, ničim izazvana i nepozvana komentirati, rekla “Frizura ti je grozna i loše ti stoji.” Prijateljica se naljutila i još do dana kada je klijentica došla meni, ljutnja nije popustila. Ali po klijentici ona je preosjetljiva, sitničava, živčana, netrpeljiva, u “onim danima u mjesecu”, ili joj “muž očito nije bio dobar”, itd. Sasula se sva sila ružnih epiteta koju mi žene, nažalost, možemo adresirati jedna drugoj.
Zapravo je nevjerojatna količina klijentičine zbunjenosti i neshvaćanja prijateljičine ljutnje, jer “ona je samo bila iskrena”. Bila je prilično frustrirana i iziritirana, jer što to sada znači, jer ona ima oči da vidi, jer neće valjda samo šutjeti?! I onda je povukla paralelu na dio naše komunikacije, obzirom da sam ja sama njoj neki dan komentirala “kako je bila na sunčanju”. I što sada, ja smijem, a ona ne?!
Ja sam je sasvim iskreno i mirno pitala “Vi stvarno ne vidite razliku?” Odgovor je naravno bio “ne”. Jer da razumije do problema ne bi niti došlo, zar ne?
Dakle, da rezimiram: Ona je prijateljici nepozvano komentirala “Frizura ti je grozna i loše ti stoji”, a ja sam primijetila, nakon što se pohvalila kako je bila na bazenu i uočenog crvenila kože: “A, bili ste na sunčanju.”
Kao što sam gore već napisala, primijetiti, uočiti, promatrati stvarnost oko sebe, nije isto što i osuditi, “nalijepiti etiketu” svojeg viđenja, svog stava, svoje prosudbe viđenog. Pogotovo, ako isto nije zatraženo. A i da je, postoji uvijek onaj ljepši način kako izraziti svoj stav, a ne povrijediti nikoga. Jer, što ako je prijateljica iz gornjeg primjera, recimo bila razočarana novom frizurom, i nije željela ni da joj se frizura spomene, a kamoli “popljuje”, jer je i sama njom nezadovoljna? Pravo prijateljstvo bi postupilo sasvim drugačije, ne bi li? Čemu onda čuđenje na prijateljičinu ljutnju?
I na sva moja pojašnjavanja i pokušaje približavanja, otprilike kako sam gore napisala, klijentica i dalje nije shvaćala poantu. Jer, “i ja sam komentirala kako je ona bila na sunčanju. Kako ja mogu, a ona ne?”. Jao. Jao.
Nekada, kada je zaista nužno, u radu se znam koristiti poznatim “ako nećeš mirnim putom, dobiti ćeš čarobnim prutom” pristupom. Jer do dobrobiti shvaćanja i razumijevanja dolazi se na različite načine, u zavisnosti od razine svijesti i percepcije pojedinaca.
“A, bili ste na sunčanju” – rekla sam joj – je primijećena i uočena realnost. A da sam rekla – “Jao grozno kako ste izgorjela, tko se još u ovo doba dana sunča, očito da niste koristila sun-block kremu, koža vam je sada sva naborana, u plikovima i kroz koji dan ćete se oguliti kao zmija kada mijenja kožu, trebate paziti na sebe jer je u vašim godinama veliki rizik i od raka kože” – bi recimo bio način (namjerno preuveličan, da se konačno osvijesti) kakav je ona primijenila na prijateljici. I “samo bih bila iskrena”.
U trenu se zacrvenila od neugodnosti zbog onoga što je čula na svoj račun. I spustila glavu posramljeno. A na moje pitanje što sada misli, tiho je prozborila “idem se ispričati prijateljici, ipak se znamo i dobre smo si godinama.”
Možda vam se, dok ovo čitate, primjer čini banalnim, i “na prvu” shvaćate razliku, ali pozivam vas da zaista obratite pažnju na vlastiti nivo i način svakodnevne komunikacije, jer što vam je kristalno jasno kod drugih, može isto tako biti kamenčić spoticanja koji pod svojom cipelom ne primjećujete.
Only Love & Bliss,
Žaklina Ivana