Samo sklopi oči, stisni zube do bola, i proćiće. Prođe zaista. Pokušaj. Nije to ništa novo. Imamo moć da putujemo kroz vrijeme, samo što nismo svjesni. Ne znamo je korisititi. Bar je vrijeme relativno. U mnoštvu nesavršenosti, nesređenosti sve je, ipak, tako fantastično uređeno.

Tako je nosio  tešku vreću. Vukao se, iznemoglo kroz snijeg. Vreća je bila puna. Reklo bi se, najneophodnije stvari. Noge su mu postajale teške. Krupne kapi znoja klizile su niz čelo i gubile se negdje u snijegu. Nije imao snage ni sebe da nosi, da hoda, ni da ostavi vreću. Bez toga ne može preživjeti. Uporno je koračao naprijed.

Nije znao gdje ide. Nije znao gdje se nalazi, ali išao je hrabro naprijed. Nije znao šta ga čeka. Nije se bojao odredišta.  Kada je pomislio da je konačno kraj, da će da padne, Sunce je ugrijalo još jače i otopilo sav snijeg i led, tako da se našao u jezeru hladne vode. Plivao je, noseći vreću na leđima. Bilo je još gore. Svaka kost mu se stezala. Srce mu se zaledilo, nije osjećao ni bol. Išao je dalje.

Nedugo, sreo ga je čovjek na brodu. Ponudio mu je pomoć. Ukrcao se na brod. Popio rum i  pokušao se zagrijati. Zatim je otvorio svoju vreću i pružio čovjeku  bijelu porculansku čašu za rum. Na čaši su bili neki inicijali. Upitao ga je za objašnjenje, nije ga dobio. Čaša je ostala na brodu. Inicijali su ostali na čaši. Zagrijao se, njegovo srce nije. I dalje nije osjećao bol. Vreća je postala teža. Vukao ju je uporno, kao i do sad.

Išao je naprijed. Nije se nadao ni dolasku. Samo je nosio svoju vreću. Ne zna ni on gdje. Put ga je vodio. Nije pratio ni znakove. Samo je išao. Zašao je u slijepu ulicu. Došao do zida. Visokog nepreglednog zida. Jednu noć je spavao naslonjen na zid. Nije znao kuda. Nije htio nazad. Obećao je da će ići samo naprijed. Otvorio je svoju vreću. Uzeo je muzičku kutiju.

Zida više nije bilo, samo duga pješčana plaža. On, morski talasi, miris soli i njegova vreća. Bez muzičke kutije. Djevojka, na klupi pored, svirala je čelo. Svirala je poznatu melodiju. Stajao je pored i gledao je. Luđački je, nesvjesno zurio u nju. Tišina je zasvirala. Nije bio tu.

Ona ga nije primjećivala. Gledala je u daljinu i svirala  talasima. Dalje i dalje, smjenjivale su se plime i oseke tih dugih sparnih dana. Vreća mu je odjednom postala lakša. Nije osjećao njenu težinu. Imao je osjećaj kao da leti. Postalo mu je vruće. Srce mu se topilo. Osjećao je nedostatak.  Ali vreća mu je sve vrijeme bila tu. Zašto bi mu išta drugo trebalo?…

Uzeo je plastični vlak iz vreće. Nestalo je mora. Nestalo je palmi. Nestala je muzika. Bio je u napuštenom selu. Prišao mu je on. Osmjehnuo mu se. Zagrlio ga je. Htio ga je upitati mnogo toga. Glasa nije bilo. Znao ga je dobro. Dao mu je igračku. Vlak je pao na asfalt. Razbio se uz plač. Razbio se na dva dijela. OPET je otišao. Sada ne zbog igračke. Sada, jer je morao. Nastavio je dalje. Vreća je bila mnogo teža. Nije odustao.

Hodao je, sada trnovitom stazom. Išao je  sporo i tromo. Bio je bos, al nije odustajao. Nije imao rane, a osjećao je bol. Boljela ga je duša. Boljela ga je glava. Pokraj staze primjetio je izlizane plave papuče. Nikog nije bilo u blizini. Obuo ih je, iako ga noge nisu boljele. Začuo se krik. Ženski krik. Niže staze, dolje na rijeci vidio je žensku priliku duge crne kose u bijeloj haljini. Učinila se kao duh.

Lice joj nije vidio. Prišao joj je sa leđa i osjetivši potrebu da je umiri i zagrli, obavio ju je snažno rukama. Sada su bili sami. Sada je osjetio mir. Čuo je boju njenog tijela. Osjetio je otkucaje njenog srca. Dao joj je crvenu ružu iz vreće. Bili su među zvijezdama. Ali, on je zatim nastavio dalje u plavim papučama. Ona je ostala kraj rijeke. Čekajući. Ko zna šta?

Išao je dalje. Pun Mjesec ga je dozivao. Osjetio je njegov pogled, i konačno zastao. Osjetio je umor. U vreći je našao ogledalo i dugo posmatrao svoj odraz. Spustio je vreću i nastavio dalje. Staza ga je odvela do beskrajne cvjetne livade.

Boje su se razlivale na jutarnjem Suncu. Probudile su ga. Oživjele. Osjetio je snagu kao nikada do tad. Osjetio je volju, olakšanje. Osjetio je mir. Da li će krenuti dalje? Da li će ostati tu? Njegova volja. Sad je konačno slobodan.

 

Danijela Kuzmanović