Jedna od najkompleksnijih ideja stare medicine, a povezana s astrologijom, svakako je ona o melankoliji. Pod vladarstvom tmurnog Saturna, melankolija je kroz povijest smatrana bolešću, ludilom te najgorim od četiri temperamenta.

Kada danas za nekoga kažemo da je “melankoličan” doživljavamo ga kao tužnog, malodušnog, apatičnog, neaktivnog i depresivnog, a dobar primjer načina na koji su melankolike doživljavali u vrijeme renesanse je Shakespeareov junak Hamlet. No, osim ovih problematičnih strana, ideja melankolije je imala i svoje uzvišene, božanske aspekte.

 

MELANKOLIJA KAO BOLEST

U vrijeme nastajanja ideje humora, kada je Hipokrat promatrajući komponente krvi ustanovio četiri tjelesna fluida, melankolični fluid (crna žuč) dobio je ulogu tjelesnog otpada koji stvara posebno debilitirajuću bolest melankoliju. Malo kasnije, kada su humori promijenili ulogu od uzročnika bolesti do određivača temperamenta (fizičke konstitucije i psiholoških karakteristika), od sva četiri tipa melankolični temperament je najviše bio pod utjecajem ideje o melankoliji kao bolesti.

Dok je za Galena zemljani tip (suho hladna kombinacija) ljudskom karakteru pružao jednu čvrstinu i postojanost, s vremenom je doživljaj melankoličnog temperamenta postajao sve negativniji. Svaka osoba, budući da u tijelu ima fluid crne žuči (fluid koji zbog prehrane i vanjskih faktora može pojačati svoj utjecaj), bila bi povremeno podložna bolesti melankolije, no melankoličnom temperamentu je ovo abnormalno stanje naglašenog utjecaja crne žuči bilo “prirodno” te bi lakše potpao pod bolest melankolije.

Kao oblik mentalnog poremećaja melankolija je rano postala predmet mnogih tekstova i rasprava, samo često ne bi postojalo jasno razgraničenje između nje kao bolesti i nje kao temperamenta koji joj je najpodložniji. Čovjek kojeg bi zahvatila ova vrsta ludila patio bi od epilepsije, depresije, raznih fobija, insomnije, bio bi sklon naprasnom ponašanju i neumjerenim akcijama, posve obuzet nekom idejom odnosno opsesivan.

Razlika između koleričnog i melankoličnog tipa “strastvenosti” bila je u tome što je koleričnost imala karakteristike nepromišljenosti i impulzivnosti, dok je melankolika krasila jedna specifična silovitost, žestina u djelovanju – melankolik bi bio posve obuzet svojom emocijom ili fiks idejom (Mogli bismo povući paralelu s Marsom u Ovnu, kratkog fitilja, no koji se brzo ispuše, te s Marsom u Biku koji je u svojoj ljutnji postojan, fiksiran). Za melankolike je bila karakteristična podložnost epizodama manije, ne samo depresije, u kojima su skloni i neumjerenoj brbljavosti i veselju.

O simptomima melankolika Rufus kaže kako su napuhnuti i tamne kože, da pate zbog mnogo različitih želja, depresivni su, gledaju u pod, kukavice su, mizantropi, najčešće tužni bez posebnog razloga, no ponekad neumjereno veseli, podložni svakakvom ekscentričnom ponašanju, raznim fobijama i opsesijama kao i neumjerenoj seksualnoj želji, da često mucaju no da posjeduju i dar proricanja.

Robert Burton, engleski klerik iz 17. stoljeća, napisao je vrlo utjecajnu knjigu “Anatomija Melankolije” koju je nadopunjavao tokom sljedećih izdanja. U vrijeme turbulentnih političkih i religijskih previranja u svojoj zemlji Burton je primijetio kako sve više ljudi pati od ove bolesti i zaključio da je ona dosegla razmjer epidemije, dok mu je drugi motiv za bavljenje ovom temom bila i vlastita podložnost melankoliji.

Na taj način, pisanje ovako opsežnog djela služilo mu je kao svojevrsna “terapija” – Burton navodi kako mu ovakva okupiranost poslom ne dozvoljava da upadne u letargiju i dosadu, tendencije koje pogoršavaju melankolično stanje budući da omogućavaju vrijeme i prostor za negativnu imaginaciju kojoj je takav bolesnik sklon.

U njegovom natalu vidimo kako je Burton imao Saturna, vladara melankolije, na MC-u, kombinaciju koja mu je donijela slavu (MC) upravo zbog bavljenja temom melankolije, a Saturn je u svom dnevnom domicilu, hladnom i suhom znaku Jarca. Ovaj melankolični planet u egzaktnom je trigonu s Jupiterom, vladarem devete kuće publikacija, koji se smjestio u Djevici i šestoj kući, a obje teme se tiču liječenja i bolesti.

Sama knjiga izašla je na svjetlo dana baš u vrijeme kada je tranzitni Saturn činio opoziciju na Burtonovog natalnog, i tako pokrenuo natalnu temu slave povezane s melankolijom. Postoji legenda da je Burton skončao život na način, nažalost, karakterističan za melankolike odnosno samoubojstvom, a s obzirom na poziciju njegovog Marsa na zadnjem stupnju nasilnog Ovna i u konjukciji s točkom AC-a ovo nije nemoguće. Bilo legenda ili tužna stvarnost, Burton je svojom knjigom želio pomoći kako sebi tako i ostalima koji pate od ove bolesti te je “Anatomiju Melankolije” osmislio kao svojevrsnu enciklopediju svih znanja o melankoliji iz klasičnog, srednjevjekovnog te ranonovovjekovnog medicinskog korpusa.

Prema hipokratsko galenskoj tradiciji melankolija je uz freniju i maniju spadala pod ludilo (delirij), i definirana je kao mentalni poremećaj koji je popraćen emocijama tuge i straha, no bez groznice koja prati neke druge vrste ludila. Sam uzrok bolesti bio je predmetom rasprava, od humora crne žuči do ideje kako do bolesti dolazi uslijed izgaranja ostala tri humora, što je pravilo razliku između pojedinih tipova melankolija.

Također se razlikovalo je li melankolija povremena ili kronična, je li zahvatila tek glavu (mozak) ili se proširila ostatkom tijela. Burton se u svom djelu požalio kako je teško napraviti razlike između svih ovih tipova melankolije i njihovih povezanosti s drugim bolestima koje bi se umiješale u nju, a kaotičan slučaj nebrojenih simptoma za melankoliju biblijski je usporedio s kakofonijom pomiješanih jezika nakon rušenja babilonske kule.

Dok je za Galena melankolija bila bolest tijela nastala uslijed disbalansa tjelesnih sokova (zbog čega bolesnik nije “zaslužio” moralnu osudu), moralisti, pogotovo kršćanski, stavljali su naglasak na dušu i na vladanje emocijama kao bitnim faktorima duševnog zdravlja te poticali na odgovornost – po tradiciji tijelo je djelovalo na um, no i obratno. Čovjek je imao svojevrsnu moralnu dužnost da ne podlegne negativnim “strastima duše” i da se svjesno okrene Bogu.

S te strane, liječenje melankolije je gotovo uvijek imalo i psihološku komponentu, pogotovo u novonastaloj melankoliji, dok se za dugotrajnu preporučivala i medicinska intervencija. Kako je crna žuč po prirodi hladna i suha, liječenje se provodilo uz supstance i aktivnosti koje imaju zagrijavajući i vlažeći efekt, kako bi se poboljšalo psihičko stanje odnosno stanje duše.

Tako se za liječenje melankolije preporučivalo provoditi vrijeme na svježem zraku i suncu, zatim lov, ples, tjelovježba, putovanja, ugodna muzika, lijepe slike, ugodni razgovori, pa i matematičke i kemijske (alkemijske) studije, zabava, neki oblik diverzije. Prema sistemu Galenovih “šest ne-prirodnih principa” preporučao se umjeren san, umjerene kupke, pa i seks kao oblik pražnjenja. Od biljaka se koristio kukurijek, a u krajnjem se slučaju puštala krvi da bi se višak crne žuči uklonio direktno iz krvotoka.

Treći dio knjige Burton je posvetio temi koja je, kao i tipična melankolija (koju bismo u narodu nazvali “depresija”) aktualna i danas, temi ljubavne patnje. U tom pogledu ljubavna melankolija je shvaćena kao oblik mentalne bolesti. Ideja o povezanosti erotske ljubavi s ludilom (sjetimo se da je melankolija blaži oblik ludila) dolazi još iz antike.

Platon je pravio razliku između čistog i nečistog erosa, dok su grčki pjesnici erotsku želju smatrali patološkim delirijem. Po Aristotelu, koji je mnogo utjecao na srednjevjekovno i renesansno poimanje znanosti, jake strasti poput ljutnje i seksualne strasti, mogu promijeniti stanje tijela i uzrokovati ludilo, a ovu misao su nastavili kasniji autori. Prema njima, kada ugledamo osobu koja nam se sviđa, naša imaginacija (jedna od sposobnosti duše) unutar duše stvara “fantazmu”.

Ova fantazma, snažna slika o željenoj osobi, tada nadjača razumne dijelove naše duše, što nam izmjenjuje percepciju, kvari sposobnost shvaćanja i zaključivanja. Drugim riječima, erotska želja mijenja temperamentalni balans (pomiješanost humora) tijela čime ometa percepciju.

Zaljubljenoj strani jedini cilj i preokupacija postaje vlastita fantazija unutar mozga (slika o željenoj osobi, ne prava osoba) te ona pada u delirij, ludilo, melankoliju koja se po simptomima često ne razlikuje od ostalih tipova melankolije. Seks (sa drugom, dostupnijom osobom) kao oblik pražnjenja po Galenovom sistemu šest neprirodnih faktora, bio je jedan od preporučivanih lijekova za ovu ljubavnu melankoliju.

Druga podvrsta melankolije na koju se Burton osvrnuo bila je religijska melankolija. U njegovo burno vrijeme formiranja protestantske filozofije i žustrih rasprava s kalvinistima, jedan od aktualnih problema bilo je pitanje predestinacije – Ideja da je Bog samo pojedine odabrao za spas, te da spasenje duše ne ovisi o čovjekovom angažmanu, dobrim djelima, i slično, već o Božjoj volji, volji koja nam je nepoznata. Nemogućnost znanja, sigurnosti da li je baš njihova duša predodređena za spasenje ili ne, u ljudima je izazivala melankolična stanja, očaj, patnju, te su neki teolozi upozoravali kako naglasak na ideji predestinacije ljude udaljava od Boga.

Iako protestantska filozofija nije bliska većini ljudi s naših područja, možemo empatizirati s Burtonovom potrebom da se osvrne i na ovaj problem, budući da on dotiče dio psihologije koji je zajednički ljudima različitih vremenskih perioda i duhovnih pogleda. Oni na duhovnom putu susreću se s mnogim unutrašnjim preprekama i problemima; dok bi kolege iz protestantske Engleske ove probleme prozvali svojom “grešnošću”, “nedostatkom vjere” ili “milosti”, moderni duhovni tragalac bi ih mogao opisati kao “suočavanje s egom”, borba s vlastitim mehanizmima, negativnim emocijama, lošom karmom ili nešto slično.

Problem “predodređenosti za spas duše” te emocije koje on aktivira, poput nesigurnosti, straha, osjećaja odvojenosti i napuštenosti od božanskog, ima svoj ekvivalent i u naše vrijeme. Današnji tragalac, ukoliko se ne zavarava bajkama i pjesmicama o duhovnosti, “svjestan je” koliko zahtjevan, dugotrajan i obiman posao čeka onog koji za cilj ima uzvišena postignuća poput prosvjetljenja, oslobođenja. Istovremeno, promatrajući stvarno stanje na ovom putu, kako vlastito tako i tuđe, uviđa da su “šanse”, statističke vjerojatnosti za ostvarenje tog cilja, same po sebi, neohrabrujuće.

Unatoč najboljim namjerama i pokušaju pružanja “utjehe” čitateljima na kraju ovog poglavlja, ni Burton nije imao “recept” za problem duhovne melankolije i čini se da rješenje niti ne postoji izvan nas, kao neka tableta ili panaceja. No, teolozi su od davnina davali upute, smjernice za stvaranje unutrašnjeg stava prema ovoj temi. Tako Luther upozorava kako “mučenje samog sebe propitivanjem vlastite izabranosti, naspram okretanja Kristu, za posljedicu ima jedino strah, te predstavlja grijeh koji je jednak ubojstvu”. Sveti Ivan Zlatousti piše da “Bog odabire, no odabire onog koji je voljan”.

 

BOŽANSKO LUDILO

Dva stoljeća prije Burtona koji se bavio melankolijom kao bolešću duha i tijela, Marsilio Ficino, pionir Renesanse* dotakao se drugog aspekta melankolije, onog božanskog.

Kao i njegov kolega iz sedamnaestog stoljeća, Ficino je imao natalne predispozicije za podložnost melankoliji i interes za ovaj fenomen – u njegovom natalu vidimo kako mu Saturn, smješten u svom noćnom domicilu u Vodenjaku, čini konjukciju na točku AC-a.

Ideja o povezanosti melankolije s božanskim genijem dolazi iz antike, te se Aristotel pitao u “Problemu”: “Kako to da su veliki filozofi, državnici, pjesnici i umjetnici, pa i mitski heroji upravo melankoličnog temperamenta ili pak podložni bolesti crne žuči?” Heroji grčkih tragedija bili bi kažnjeni ludilom ako bi uvrijedili bogove te su osim herojske, nadljudske strane, imali i ovu tamnu (melankoličnu) crtu u karakteru, a melankoličnost Aristotel pripisuje i samom Platonu.

U ovom aristotelijanskom spisu razvila se ideja kako s previše crne žuči čovjek postaje pretjerano melankoličan, no da sa premalo ovog humora on biva posve “prosječan”, prehladna crna žuč uzrokuje glupost i tupost, prezagrijana stvara luđake (one lako zapaljive, sklone transu, proročanskim sposobnostima i pjesničkoj ekstazi). Zaključak Aristotelovog teksta o problemu melankolije je da crna žuč treba biti umjereno prisutna i umjereno zagrijana kako bismo pred sobom imali čovjeka s nadljudskim sposobnostima, genija, a ne depresivca s povremenim ispadima maničnog ludila ili tek običnu osobu.

Dok hladna crna žuč dovodi do gluposti, njena zagrijanost daje izraženu oštrinu uma i naglašene strasti te premješta svijest na viši nivo, stoga ako je harmonizirana, crna žuč daje sposobnost za jedan dublji tip razumijevanja i spoznaje. Još je Platon ukazao na važnost božanske inspiracije, božanskog ludila i razlikovao ga od običnog neproduktivnog, ljudskog ludila. U izmijenjenom stanju svijesti kada čovjek transcendira ljudsko postojanje i približava se bogovima, na njega se spušta pjesnička inspiracija, božanska ekstaza ili dar proročanstva.

Po Platonu, umjetnički genij i sposobnost predviđanja budućnosti, nisu produkt čovjekovog talenta i truda, već viših stanja koja dolaze odozgora, dok izvana nalikuju ludilu. Kada se “mistična” ideja Platonovog božanskog ludila spojila s aristotelijanskom “biološkom” podlogom za genijalnu stranu melankolije, Ficino je imao pripremljen teren za novi, uzvišeniji koncept melankolije.

Kao osnivač platonističke Akademije u Firenci, Ficino je na astrologiju, pa i na vlastiti natal, gledao kroz neoplatonističku prizmu, drugačije nego što je bilo uvriježeno do tada. Naime, Melankolija (kao bolest i kao temperament) je bila od ranih dana astrologije** povezivana sa Saturnom, s najnegativnijim od svih sedam planeta. Oboje su bili hladni i suhi poput zemlje, te su u starim prikazima melankolici predočavani kao “Djeca Saturna”.

Neke od negativnih karakteristika planeta Saturna dolaze od mita o grčkom bogu Kronosu, pa otuda i povezivanje Saturna s tugom, zabrinutošću, zatočenošću, budući da je Kronos okončao zatočen u Tartaru nakon što ga je Zeus svrgnuo s vlasti. Kao titan, stari vladar i otac bogova označavao je starost, očeve, ali i autoritet, dok je sličnost Kronosovog imena sa grčkom riječju chronos (vrijeme), uvezana s mitskom slikom Kronosovog proždiranja vlastite djece, planetu Saturnu dala značenje vremena koje sve neumorno proždire i podsjeća nas na prolaznost. Zbog svoje sudbine Kronos je bio tužan ali i zamišljen, kontemplativan lik, a ta njegova sklonost kontemplaciji bit će značajna za Ficina i ostale platoniste.

Od rimskog boga Saturna planetu su pripisana vladarstva nad stočarstvom, agrikulturom, kamenjem i zemljom, te otuda i kosa u Saturnovoj ruci. Melankolični temperament karakterizirale su teme očaja, ogorčenosti, škrtosti, nesreće te je ubrzo povezan s usamljenim i pesimističnim “hladnim” planetom Saturnom. Sve u svemu, planet Saturn je imao pretežno negativne karakteristike i od svih planeta bio smatran najgorim, kao što je melankolik bio najgori od sva četiri temperamenta.

No, u platonističkoj kozmologiji Saturn ne samo da je rehabilitiran te su mu dana pozitivna značenja, već je dobio poseban status – sličan obrat kao i kod same melankolije čiji je genijalni aspekt hvaljen od strane Aristotela. U staroj kozmologiji, upravo je Saturn planet koji, budući da boravi u najvišoj planetarnoj sferi i najudaljeniji je od Zemlje, biva i najbliži božanskome, pa su se platonisti pitali kako bi takav planet mogao biti “loš”? Isto tako, grčkog Kronosa povezali su s Nousom, a Zeusa s dušom te je mit dobio metafizičku reinterpretaciju u kojoj je Kronos (Saturn) na uzvišenijem mjestu.

U staro doba postojali su fatalističniji pogledi na astrologiju; Stoici su vjerovali u sudbinu kojoj je nemoguće uteći pa tako i u determinizam divinacijskih praksi poput astrologije, dok je ptolomejsko aristotelijanska kozmologija bila “znanstveni” sustav gdje planetarne sfere uzrokuju promjene na Zemlji. Za razliku od njih, platonisti su smatrali da nas zvijezde “potiču”, ali ne određuju sudbinu (astra inclinant, non necessitant), da su one “znakovi” a ne “uzročnici” događaja i osobina.

Iz toga Saturn nije mogao biti “kriv” za nečiju zlu sudbinu, za usamljenost, loš karakter i lošu sreću. Neoplatonist iz kasne antike, Iamblichus, kaže kako su utjecaji planeta po prirodi dobri no da njihov efekt biva iskvaren zbog prirode materije koja prima taj utjecaj. William iz Auverignea nastavlja ovu misao i piše kako Saturn provodi Božju volju, stoga je dobar, no loš utjecaj dolazi zbog čovjekove zloporabe Saturnovih darova, “isto kao što sunčeva svjetlost može oslijepiti nepažljive”. Saturn ima sposobnost usmjeravanja i prosvjećivanja inteligencije, on pruža znanje o onome što je korisno te daje dar proročanstva, no zbog čovjekovog uma koji nije vrijedan ovih darova, odnosno pogodan za njihovo primanje, planet dovodi do bolesti melankolije i zavaravanja. Dakle, prema platonistima, Saturnov dar je spekulativna misao, kontemplacija, usmjerenost na božansko.

Zbog platonističkog pogleda gdje planeti provode Božju volju, a Saturn je od svih najviši, najbožanskiji, Ficino je (dosljedan svojoj filozofiji) u Saturnu pronašao pozitivne kvalitete.

Također je i sam patio od melankolije te je bio motiviran da pronađe konstruktivan način za izražavanje natalnog Saturna koji mu dominira horoskopom, način da pretvori vlastito olovo u zlato.

Saturn za Ficina postaje simbol samospoznaje, a njegova platonistička Akademija mjesto gdje će pravi filozofi spoznati svog Saturna i kontemplirati tajne nebesa.

Ficino kaže kako u intelektu sklonom kontemplaciji (kakav je bio njegov kao i intelekt ostalih učenih ljudi), postoji jaka tendencija da zapadne u melankoliju, budući da takav čovjek većinu vremena provodi čitajući u osami, odvaja se od svijeta te mu je um preaktivan a tijelo inertno.

Za melankoliju Ficino nalazi tri uzroka. Prvi je onaj nebeski budući da su i Merkur, planet koji nas potiče da istražujemo filozofiju, i Saturn koji omogućava da ustrajemo u istraživanju te da zadržimo/primimo što smo doznali, oboje hladni i suhi planeti, poput crne žuči/melankolije.

Drugi uzrok je prirodan: za vrijeme intenzivnog proučavanja i učenja duša napušta fokus s vanjskog (svijeta) i usmjerava se u onaj unutrašnji svijet, a za vrijeme mentalne spekulacije postaje fiksirana i u centru – poput Zemlje u staroj kozmologiji, Zemlje koja je, također, hladna i suha poput crne žuči. Osim fokusa prema centru, proučavanje filozofije dušu usmjerava i prema gore, u visine, poput Saturna koji je najviši od planeta, hladan i suh kao i crna žuč. Treći uzrok je “sušenje mozga” uslijed pretjeranog korištenja mentalnih sposobnosti, zbog čega pati probava dok manjak tjelesne aktivnosti stvara osjećaje težine i depresije.

Riječima Ficina, oni koji najviše pate od melankolije su ljudi koji “svoj um usmjere na nematerijalne istine stoga se on počinje odvajati od tijela koje postaje umrtvljeno i melankolično. Duša tada postaje toliko snažna da se proširi izvan granica tijela, iznad granice koju tjelesna priroda može podnijeti, te može i odletjeti”.

Do renesanse, melankolija je na kršćanskom zapadu bila smatrana više-manje grijehom, no uz “nove” platonističke ideje o božanskom ludilu i aristotelijanski prizvuk melankoličnog genija, ona kroz Ficina doživljava svoju rehabilitaciju, dobiva čak i uzvišeno mjesto.

Saturnova “težina” je bila potrebna da bi odvojila čovjeka od bavljenja svjetovnim stvarima, kao što je Kronos/Saturn napustio vanjski svijet i tu sferu života predao Zeusu/Jupiteru – Saturn je bio potreban da bi renesansnog filozofa/mistika potaknuo na kontemplaciju. No, da bi se mogao ispuniti potencijal ove melankolije, potencijal za samospoznaju i božanske visine, a bez debilitirajućih ograničenja saturnske bolesti, trebalo je ovu crnu žuč harmonizirati, učiniti je umjerenom.

Taj zadatak Ficino je dao elementu zraka, Merkuru kao glazbi i pjesmi. Slijedeći savjete antičkih mislioca koji su od davnina za melankoliju preporučivali zvuk lire i pjesme, Ficino je razvio sistem glazbene terapije koja je imitirala harmoniju sfera i spuštala njen utjecaj kroz glazbu, uz pomoć koje bi se čovjekova duša transformirala i vinula u visine. Ovo je zahtijevalo i astrološko pronalaženje trenutka kada su utjecaji neba pogodni za izvođenje glazbenog djela i predstavljalo oblik astralne magije, odnosno prirodne magije, u kojoj se koriste prirodna svojstva materije, a ne prizivanje demona.

Za Ficina astrološki utjecaji nisu mogli djelovati na najviši dio duše, već na niže dijelove čovjeka te se protivio fatalističkom pogledu na astrologiju, gdje ona upravlja čovjekovim mislima i djelima. Astrologija je bila korisna u tome što se preko natalne karte moglo uvidjeti kakav bi oblik (astro)medicine bio najpovoljniji za neku osobu, za izradu astroloških talismana i slično.

Ficinovo viđenje Saturna i melankolije utjecalo je na kasnije renesansne okultiste, pjesnike i glazbenike, poput onih iz “Škole noći”, gdje se kroz tamnu i melankoličnu umjetnost prikazivalo beznadno stanje duše zatočene u materiji, a teme Saturna su dobile snagu da iniciraju dušu – potaknu je na želju za oslobađanjem.

Za ovaj pokret, umjetnički stil, značajan je i Ficinov prijevod hermetičkog korpusa u kojem planeti imaju posebnu ulogu. Kada duša silazi u materijalni svijet, kako prolazi kroz planetarne sfere, od planeta dobiva određene karakteristike, karakteristike koje ostavlja kada se uzdiže natrag ka božanskom. Povratak nije lak, jer se duša vezuje za osobine koje je preuzela pri silasku te nema garancije da će ih pri uzdizanju uspješno ostaviti, stoga planeti u uzlaznoj putanji postaju prepreke, testovi.

Dok je zarobljena na Zemlji, duša se nalazi u ograničenom i očajnom stanju, no percepcija ljepote (koja je odraz božanske ljepote), na primjer kroz glazbu, podsjeća je na njen duhovni dom te ovo prepoznavanje u njoj stvara jaku čežnju za povratkom. Ovakvo melankolično stanje, stanje erosa i žudnje, nostalgije, patnje, upravo je poticaj i gorivo za usmjerenje duše ka Višem. Na taj način, melankolična umjetnost i melankolična stanja su bol, ali i lijek za bolest materijalnosti jer jačaju težnju za povratkom, stanja gdje je Pasija patnja, no i emotivna energija potrebna za uzdizanje.

 

* prevoditelj Platona te hermetičkog korpusa

** sjetimo se da su ideje grčke medicine starije od helenističke astrologije

 

Sanja Marić