“Na zlatnom tepihu prosutih zvijezda,

želje nam postaju glasnije od smijeha.

Koliko na svijetu ima malo mostova…”

Iznenadimo sami sebe. Prvim jutrom. Polusneni. Preživi od življenja. Otkrivamo se. Kako nikada nismo. Naša golotinja, zvuk je jedini pred vratima. Na obzoru tek nedočekane riječi. Koraci. Spajanja. Potrebno nam je više od uzdaha.

Okrećemo se. Vrtimo u orbiti svoje putanje. Kao da izgubljeno tražimo dio sebe. Negdje ostavljeno čeka. U trenutku.

Pomiješan sa ukusima traženja. Savijenih stopala trčimo u sebi. Najdublji put kojim ćemo ići biti će onaj u kojem smo uvijek.

Nedostaje nam. Možda netko, možda nitko, a možda samo nedostajanja. Svaki miris sada podsjeća na nešto. Teško se oduprijeti navali emocija, jer euforično nas budi pred očima svaki trenutak. Pamtimo. Bolje nego išta.

Ponekad se osvrćemo na daljine. Ostalo je još nečega na tom putu. Možda nehotice odbijamo priliku koja dolazi. Riječi naviru. Kada bi se barem mogli podijeliti. Da jedan dio ostane ovdje, a drugi da ode. Kada bi mogli vratiti vrijeme, pa iskoračiti u nekom drugom pravcu. Neodoljivo je moguće izbjeći svaki trzaj, no izbjeći sebe?

Pitanja o ispravnosti. Pravdi. Moralnosti. Idejama nekih zakona. Nama znanih. Razgovori o ljubavi. Umetnuti dio nas žudi za nekim stvaranjem, rastom. Odlascima. Dolazimo sebi, možda i po prvi puta. Povoljne vijesti. Presude. Život. Sve u našu korist.

Poticaj koji nas tjera. Optimizam raste, ne osjećamo tijelo. Faze nas, faze su svakog dijela ličnosti. Ovoga puta, položili smo i mnogo više nego što smo li se nadali. Voljenje jezikom. Držanje zubima. Sloboda širi zjenice. Vjerujemo.

I kao svjesno i nesvjesno se odupiremo svakoj prilici koja se može stvoriti. Svakom ponovnom susretu. Plaši nas ideja nekog zanosa ili granice koje možda ne želimo preći. I otimamo se u tom ludilu, dok dio nas, još čezne. I kao da nikad neće nestati taj raspor među nama. Mi, razbacani. Na mjestima koje odavno znamo.

Želje postaju glasnije. Neutišane. Žude. Nešto nas budi. Makar i misao. Nešto nas pokreće. Odmotava pažnju. Zagrize našu kože i opetovano diše. Svijet se vraća na posljednju putanju. Na isto vrijeme. Isto mjesto. Iste ljude. A mi, naivno bježimo. Kao da ikada možemo pobjeći.

Neki se ljudi sretnu. To im je prosto misija. Pa se sastave ponekad, iznova. Isprepleteni nekim hiljadarskim miljama. Ponekad, neizostavno, ne blijede. Ponekad nijanse tragova na koži postaju jače, ponekad dodiri postaju modriji, ponekad okusi pozivaju na predaju.

Jer što to više možemo dati, onima koji su nas uzeli cijele?

Možda, samo, dio oko sebe.

 

Astro Aisha