“Nekada davno… Živeli su srećno do kraja života…”

Kritičari govoreći o bajkama, u ne tako davnoj prošlosti, predvideli su veliko smanjenje potražnje za njima. Smatrali su da će prestati zanimanje među decom za bajkama. Takođe, mnogi akademici i novinari smatrali su ih za neozbiljne. Sa druge strane, neki psiholozi tretirali su ih, pre svega, kao zdravu i prirodnu terapiju za decu.

Bajke su, međutim, opstale i sada nisu popularne samo kod dece, već i kod odraslih. Bajke ne postoje više samo u knjigama već i u bioskopima, pozorištima, na televiziji , internetu i kompjuterskim igrama.

Nekada davno

Bajke su nastale nekada davno, pre više od hiljadu godina i danas su rasprostranjene širom sveta. Sadržaji su se sa godinama menjali i prilagođavali promenama koje su nastajale u svetu.

Proste, verbalne, maštovite priče koje su sadržale čudesne i magične elemente, bile su povezane sa sistemima verovanja, vrednostima, obredima i iskustvima paganskih naroda.

Bajke su doživele mnoge transformacije do pronalaska mašine za štampanje, kada su se tekstovi ustalili kao i konvencija pričanja. Tehnološke inovacije su im omogućile da se prošire i u druge kulturne domene, pa sve do interneta gde danas možemo da vidimo razne animacije bajki.

Kao i većina popularnih umetničkih formi, bajke su prilagođavali i transformisali obični, često nepismeni ljudi i viša klasa pismenih ljudi. Od jednostavne priče o ljudskim preokupacijama, evoluirale su do dana današnjeg. Bajke su rasle i doprinele kulturnoj evoluciji različitih grupa ljudi.

U stvari, bajke i dan danas rastu, gutaju sve žanrove, umetničke forme i kulturne institucije, prilagođavaju se novom okruženju tehnologijom koja njihovo prenošenje čini lakšim i efikasnijim.

Kao i dugi oblici usmenog narodnog stvaralaštva, bajke su, dakle, zbirno iskustvo naroda. Iako su kolektivni vid stvaralaštva, prema mišljenju Vilijama Vunta, bajke su započinjale stvaralaštvom jednog čoveka. Ali, time nisu postajale konačno umetničko delo koje se neće dalje menjati.

Sledeći kazivač bajki dodaje, oduzima i menja, a zadržava ono što odgovara njemu i njegovim slušaocima. Tako se, u nizu kazivanja, u kojem učestvuju oni koji za to imaju smisla, zadržava ono, što, na neki način, zadovoljava opšte potrebe.

Svakako, delo ima šansi, ne samo da preživi već i da se razvije do neke konačne i čvrste unutrašnje pa i spoljašnje forme.

Princeza, princ, kralj i zla veštica

Sadržaji u bajkama mogu biti toliko opšti i univerzalni da se pojedine bajke javljaju u svim narodima sveta. Ovu opštost bajke, ne treba da shvatimo kao udaljavanje od pojedinca, kao da zanemaruje individualni interes,  jer zapravo, opštost sadržaja bajki počiva na dubokim osnovama  koje nalazimo kod svakog čoveka, tako da o univerzalnosti možemo slobodno govoriti.

Tačnije, ova opštost, univerzalnost bajki proizilazi iz činjenice da je kolektivno nesvesno kod svih ljudi isto (o čemu je govorio K. G. Jung), za razliku od individualnog nesvesnog, koje se meša sa kolektivnim i tako zamagljuje ovu činjenicu koju bajke vrlo lepo ilustruju.

Jung je govorio o tome kako pomoću simbola čovek unosi red u haos. U bajkama je gotovo sve simbolično jer one pomoću događaja i vizualizacije ne pričaju o stvarnim, realnim događajima, već o našim unutrašnjim stanjima i unutrašnjim sukobima.

Na primer, postati kralj u bajci ne znači postati kralj u realnosti, već u psihološkom smislu, postati gospodar nad samim sobom, postati slobodan i nezavistan, tada se čovek zaista i oseća kao “kralj”.

Detetove prve želje, prvi dominantni motivi, ali i prvi stahovi, mogu biti nezadovoljeni pravovremeno. Sa tim u vezi se javljaju prvi simboli koji se odnose na beskonačne zalihe ljubavi i pažnje što bi u bajkama bilo predstavljeno kao rajski vrt, kućica od čokolade i slično. Ova vrsta simbola koja se odnosi na ljubav, ali i na objekte koji je sprečavaju (kao što je zla veštica) svakako se javljaju u bajkama, ali i u drugim vrstama umetnosti.

Važno je napomenuti da se značenje simbola u bajkama, ali i u drugim umetnostima može  pomerati u zavisnosti od potreba slušaoca. Dakle, zla veštica ne mora za svakog da znači na primer lošu majku. Ovaj simbol može se odnositi na rđavu sestru, druga,  suprugu, učiteljicu, i tako dalje.

Slična situacija je i sa zmajem koji se gotovo uvek pominje u bajkama, on je simbol divljine, neukroćene snage i opasnosti. On nemora biti otac (iz edipalne faze), može biti bilo koja ličnost, pa i prirodna opasnost uopšte.

Međutim, valja reći da su ova centralna značenja pomenutih simbola više u nesvesnom, za razliku od ovih drugim, možemo reći perifernih. Samim tim o centralnim značenjima simbola se manje priča iz razloga što u čoveku mogu buditi neka neprijatna osećanja, čak i stid; dok se o perifernim značenjima više priča i misli.

Zemlja nedođija

Bitno je biti u kontaktu sa našom “duševnom osnovom”. Zanemarivanje ovog oblika komunikacije osiromašuje duh, kako je govorio Jung. On je govorio i o tome da naš savremeni intelekt postiže neslućene uspehe, ali da je istovremeno opustošen naš “duhovni dom”.

Možda bi mogli reći da naš “kolektivni duhovni dom” nije zapravo toliko opustošen koliko je zatvoren za savremenog, programiranog čoveka, zbog čega i životne radosti presušuju te su nam potrebni sve jači nadražaji.

Mi ne možemo bez mašte i bez svojih, neobičnih simbola. Čovek će uvek stvarati svet vilenjaka i čudesa. Oni će menjati imena i spoljašnju formu, ali će imati uvek istu suštinu – da uzbuđuju i da nam pomažu u savladavanju strahova i neizvesnosti. Nesreća je u tome što savremeni čovek pravi isuviše moćna čudesa.

Komunikacija bajke

Interesantno je, još su davno osnivači naučnog mišljenja, kao što su Platon i Aristotel, predlagali da vaspitanje treba da počne bajkama, a ne suvoparnim činjenicama. Ako bi detetu odmah davali racionalni svet, onda bi njemu njegov unutrašnji svet, kojem je bajka mnogo sličnija, ostao dalek i tuđ. A ono što nam je daleko i tuđe, često nas i plaši.

Sa druge strane mitovi su manje pristupačni deci. Oni prvenstveno formiraju naš moral, jačaju ga, kao i uopšte, moralnu snagu svih ljudi. Na ovaj način gledano bajke su još univerzalnije, jer se obraćaju celoj ličnosti, ne samo i pretežno moralu.

Bajka, dakle, komunicira sa celom ličnošću. Zbog ove svoje karakteristike i privlači mnoge ljude.

Bajke i snovi

Slično snovima i bajke su u kontaktu sa nekim našim nezadovoljenim potrebama. Princeza, princ, zla veštica i drugi su zapravo bliski situacijama i ljudima iz našeg realnog života, koji nam izazivaju nezadovoljstvo, čak i strah. Zato i nije teško zaključiti iz kojih izvora mašta crpi svoje ideje i sadržaje.

Bajke su, možemo primetiti, kontrolisanije nego snovi, ali ipak zadovoljavaju naše nesvesno. Odatle i naše uživanje u njima i njihov dug život – skoro kroz celu istoriju čovečanstva.

…Srećno do kraja života

Da bi neke neprijatnosti i probleme lakše razumeli, podneli i shvatili ponekad ih moramo sagledati sa određene distance. Tu distancu pravimo na različite načine, čak svakodnevno. Dete je sklonije pravljenu te distance nego odrasli, i ne zna bolji način da se oslobodi pritiska; i to čini upravo kroz bajke. Ovaj proces naziva se eksternalizacija.

Dete različite strahove eksternalizuje kroz bajke. Tako savladava streplje i oslobađa se nesvesnih strahova, što je kroz stvaralačku maštu bolje i bezbolnije.

Dalje, vremenom, dete se osposobljava da maštanje pokrene u delanje. Tako polako slabe snovi o kućici od čokolade, ali i stahovi od maćehe, zle veštice ili džina. Dakle, uživajući u bajci, dete na maštovit način konkretizuje svoje strahove i svoje potrebe, sagledava puteve rešenja svojih problema, prazni rezervoare nesvesnog i priprema teren za realno sagledavanje sveta sudovima realnosti, realnim željama i realnom delanju.

Dete i razvoj

Tek zrenjem i razvojem dete će se kasnije osloboditi potrebe za izmišljenom sigurnošću. Kada čovek, na primer, na stvaran način oseti da je voljen i siguran, manje mu je značajno i manje potrebno da o tome mašta.

A obrnuto, što je čovek nesigurniji u sebe i svoje mesto u okolini, to se iz straha povlači u sebe ili pak žestoko osvaja spoljašnji svet, da bi osvojio i povećao svoje nekada ugroženo osećanje moći. Ova činjenica je, doduše, u suprotnosti sa mišljenjem da se radoznalost oslobađa sa osećanjem sigurnosti.

Za bajke možemo reći da vizualizuju naše unutrašnje probleme, ali i daju put mogućeg rešenja, koji kao i životni putevi uopšte, nije strogo omeđen.

Važno je da dete krene nekim od puteva osamostaljivanja i da oseti da se rizik najčešće isplati. Po bajkama ispada da je taj rizik osamostaljenja neophodan. Dakle, značaj strpljenja je važan.

Maštanje

Maštanje predstavlja jedan vid vizuelnog mišljenja. Za razliku od mišljenja koje je usmereno na rešavanje problema i realnost, mašta je usmerena na kreaciju, stvaranje i nije ograničena okvirom spoljašnje realnosti.

Mašta je, dakle, možemo reći vrsta mišljenja.

Mašti se, sa druge strane, ne posvećuje dovoljno pažnje sa obzirom na njen značaj. Jedan od razloga za to je svakako činjenica da se neki oblici mašte pojavljuju kao simptomi patoloških oblika ponašanja. Mašta, odnosno imaginacija, zapravo jeste sposobnost stvaranja slika i zamišljanja objekata, situacija i slično, koje nikada nismo videli ili koje se nisu dogodile.

Važnost maštanja

Za umetničko stvaralašto, na primer, ova sposobnost jeste bitna. Dominacija stava koji vodi ka oslobađanju od stvarnosi, ka manje mogućem ili čak realno nemogućem. U tom slučaju mašta je fokus oko koga se grupišu i druge sposobnosti i procesi koji omogućavaju njeno funkcionisanje.

Ono što je važno, da bi mašta mogla da dovede do naučnih i drugih otkrića, je da ona mora biti potpomognuta znanjem i sposobnostima koji vode nekom određenom cilju, koji zadovoljava naše unutrašnje pokretače.

Zato i možemo reći da je stvaraštvo oblik saznanja. Jer mašta bez znanja bavi se trivijalnim stvarima koji ne predstavljaju problem, neku novinu, niti neko zadovoljenje.

Jedan od oblika imaginativnog ponašanja može biti i spontanost u novim situacijama u kojima se nalazimo. Mašta tada može pokretati razvojni potencijal osobe smanjujući rigidnost u prilagođavanju i vraćajući čoveka istinskim potencijalima.

Ljudi imaju sposobnost da vrše izbor između spoljašnjih uticaja, da ih prilagođavaju svojim potrebama, da ih prihvataju u skladu sa svojim razvojnim potencijalima, odnosno da ih prisvajaju ili brišu, a da ostanu otvoreni za razvoj i neka nova ponašanja. Ova otvorenost i mogućnost izbora najveći su u delatnostima mašte, i time je čine jednom od važnih funkcija čoveka.

Dakle, zašto bi mi imali uopšte neku vrstu mišljenja, ako to mišljenje nema nikakvu funkciju?

Mašta pomaže u rešavanju postojećih problema i pomaže u prilagođavanju, može prevazilaziti ograničenja i otvoriti neke nove mogućnosti.

Bitno je još napomenuti da postoje i patološki raznovrsna doživljavanja, koja se razlikuju od doživljavanja “normalnih ljudi”, a iza sebe imaju različita afektivna stanja koja teže oslobađanju i nisu u službi intelektualnog razvoja.

Imaginacija i bajke u psihoterapiji

Mašta i njene imaginatorne slike odražavaju konflikte sa kojima se svakodnevno suočavamo, značaj afekata, kao i unutrašnje objekte i modele odnosa. Samim tim rad na simbolima koji dolaze iz mašte, sa ciljem njihove izmene istovremeno predstavlja i rad na samoj ličnosti, rad sa nesvesnim sadržajima. Dalje se radi na razumevanju i imenovanju  tih simbola.

Zahvaljujući ovom svojstu rada sa “slikama mašte”, psihoterapija omogućuje da sadržaji koji su inicirani nesvesnom tematikom budu dostupni izmenama preko procesa samog mišljenja.

Rad “sa” i “na” simbolima, kao i mogućnost razumevanja naših konflikata, omogućuje korekciju i rad na emocionalnim problemima nastalim čak i u veoma ranom periodu detinjstva, te snažno doprinosi rastu i razvoju ličnosti.

Korišćenje simbola iz naše mašte može biti posebno značajno kod definisanje skrivenog značenja koje čovek pridaje svojim mislima.Tada čovek može doći do zaključka koji mu olakšava razumevanje nekog njegovog ponašanja.

“Dublja značenja kriju se u bajkama što sam ih čuo u detinjstvu, nego u istinama kojima me je naučio život.” (Šiler)

 

Ivana Paunović