Koliko je seksualnost asimilovana u ličnost žene odlučiće najraniji stavovi njenih roditelja, a od toga će dalje zavisti njena psihoseksualna integracija. Šta to znači? Porodične okolnosti gde se pretvaranje devojčice u ženu odvija uz blagoslov i podršku roditelja učiniće da ona taj težak unutrašnji proces završi na najmanje moguće bolan način, da pronađe i izabere partnera koji će u sebi objediniti prijateljstvo i seksualnost.

Ukoliko njen prelazak u devojaštvo bude dočekan kao nemoral, bludničenje ili sramota za porodicu, postoji velika opasnost da ona u sebi nikada ne integriše ljubavnika i prijatelja te napravi oštar rez između te dvojice, uskrativši sebi pravo da ikada uživa u kompletnom odnosu sa muškarcem.

I ne samo to. Ako bude mučena osećanjem krivice zbog svoje “grešne prirode”, lako može stvoriti obrazac da ulazi u destruktivne seksualne veze sa muškarcima koji će je zlostavljati, te će na taj način da ostvari kletvu roditelja, kažnjavajući se za svoju seksualnost tako što će je pakovati u nesretne odnose – stradaće jer je “grešna”.

I zato je od velikog značaja ispratiti sopstvenom zrelošću, pa i svojom sopstvenom seksualnom zrelošću, odrastanje naše dece jer ona će porasti i nadmašiće nas. Ćerke će u lepoti nadmašiti majke, sinovi će u snazi nadmašiti svoje očeve. To je prirodan proces smene starog i novog vuka.

Ometanje bilo kog prirodnog procesa i pokušaj da budemo stariji i pametniji od prirodnih zakona nikada se neće završiti dobro, jer “svako vreme ima svoje breme”. Ne možemo detetu od sedam i sedamnaest godina govoriti iste stvari kad krene iz kuće. I jadno izgleda reći detetu od 17 godina da “stavi kapu na glavu, jer duva vetar”.

Takvo što je elementarno nepraćenje procesa u detetovoj glavi koje služi samo roditelju da konzervira dete u nekim godinama, a koje je roditelj odredio kao krajnju granicu, dokle će ga pustiti da raste, i dokle on sme da ostari. Nažalost, neko bi da uvek bude onaj otac koji čuva petogodišnjaka.

I zato se uvek zabrinem kad roditelj dovede odraslo dete kod psihologa, jer znam – ili je detetu mnogo loše ili ga roditelj ne pušta da živi. Jer teško je sinu, dok mu je majka u hodniku, da priča psihologu o usamljenosti, izolaciji, nemanju veze, seksualnom neiskustvu, praznini u životu. Teško, ali to je očekivano u uslovima takvog pritiska i nepoštovanja normalnih razvojnih tokova.

Majke koje prate sinove, a očevi ćerke do nekih vrata, moraju jednostavno da ih puste, da im veruju, da im požele sve najbolje, da im daju dozvolu da rastu i budu bolji od njih. Samo tako ih sutradan neće pratiti do vrata psihologa, iz razloga što su stali u nekom području života, jer su se zaglavili, jer su pometeni, a uništeni takvom ljubavlju roditelja koja to zapravo nije. Jer – ljubav je dati krila za let! I samo to.

 

Tatjana Milenković