Dosta je. Ovo je zadnji put. Više ne prelazim preko nekih stvari. Ovo se previše puta ponavlja. Koliko puta smo samima sebi, ili pak nekome s kim smo u nekoj vrsti odnosa, ovo ponovili? I da li se išta promijenilo? Popravilo? Poboljšalo? Ako ste se zatekli u ovakvoj situaciji, sumnjam. Zašto?

Kada smo jasni i otvoreni u komunikaciji, a to je i druga strana, onda kvalitetan razgovor, pojašnjenje stava i dogovor uglavnom urode plodom. Ne praznom pričom i ispraznim obećanjima, nego promjenom načina postavljanja, djelovanja i razgovora.

Kada se stavovi iznesu asertivno, bez optuživanja ili osuđivanja, a druga strana to zaista doživi i čuje i stalo joj je do kvalitetnog i ispunjavajućeg odnosa, onda se šumovi u komunikacijskom kanalu i ne shvaćanje suprotne strane u biti ne dešavaju.

Međutim, što se dešava kada je taj kanal totalno zagušen i kada su obični šumovi u njemu najmanji problem? Što kada netko ne želi niti čuti niti razumjeti što mu se govori, kada se na najjednostavnije molbe voljno ne odazove shvaćanjem situacije i svoje odgovornosti u uspostavljanju i održanju kvalitetnog i uspješnog odnosa? Onda smo se zatekli u nezavidnoj poziciji i situaciji.

Jasnoća u komunikaciji je izazov mnogima danas. Svi nešto pretpostavljaju ili podrazumijevaju ili uzimaju zdravo za gotovo. Ono što trebamo shvatiti jest činjenica da nitko ne treba čitati ničije misli, da se trebamo izraziti jasno i dovoljno glasno, da nas se ozbiljno shvati. I jezikom kojega druga strana zaista i razumije.

Drugo, trebamo biti dosljedni. Ako smo rekli da je neko ponašanje nama neprihvatljivo, onda se dosljedno trebamo držati našeg vlastitog stava. Bez kalkulacija i daljnjeg promišljanja, ako znamo da neke stvari u životima ne želimo tolerirati, ako se zbog njih osjećamo loše i spuštaju nam vibraciju i raspoloženje.

Ne govorim ovdje sada o nekim sitnicama ili pak ne toliko bitnim stvarima, nego o nečemu što je nama od izuzetne važnosti za sretan i ispunjen odnos kojega želimo u našim životima. Što je kome bitno i važno, to svatko za sebe treba definirati i odrediti. I prihvaćati da i druga strana isto tako ima stvari koje su njoj bitne i važne.

Problemi u odnosima, da li partnerskim, prijateljskim ili rodbinskim, nevažno, nastaju i kada nismo svjesni što nam je zaista bitno i važno, pa fokus mijenjamo na dnevnoj razini što uzrokuje konfuziju, ili pak samo to naglašavamo i potenciramo, ne obraćajući pažnju na drugu stranu, koja može biti u istoj situaciji sama sa sobom. I eto situacije dva magneta okrenutih jedno drugome istim polom. I što se dešava? Odbijanje.

I što onda, kada se, nakon nebrojeno razgovaranja i objašnjavanja, situacija opet ponovi? Imamo dvije opcije – relativizirati važnost toga u našim životima, jednom i zasvagda, ili takav odnos napustiti. Jer on, kao takav, ne pridonosi niti na osjećaju poštovanja niti samopoštovanja. Tko bi bilo koga shvatio ozbiljno i dosljedno, ako taj netko samo brblja, samo njurga i davi, a nikada ništa ozbiljno ne napravi?

Ako ste roditelj, partner ili prijatelj, koliko mislite da vas se shvaća ozbiljno ako samo prijetite, a nikad ništa po pitanju ozbiljnog shvaćanja vašeg stava ne poduzmete? Malo, ili ništa. Nema tu poštovanja niti respekta. Ili pak, ako stalno povrede vaših granica praštate, koliko će vas drugi cijeniti? I postoje li onda te granice uopće?

Dobro se povremeno propitati kako se zaista postavljamo. I uputno je s vremena na vrijeme revidirati odnose i osjećaje koje nam oni bude. Zbog naših vlastitih putokaza gdje nešto trebamo popraviti ili pak, ako je situacija trajno narušena i nepopravljiva (zbog zaista različitih i nepomirljivih razlika), prekinuti takav odnos.

Klasična priča glasi da jedna strana jako puno ulaže u odnos, stalo joj je i želi pospješiti i unaprijediti međusobnu interakciju, te se zbog toga nakon nekog vremena osjeća iscrpljeno i demotivirano, dok druga strana ne daje nikakav, ili izuzetno mali doprinos. Gdje ne postoji balans u davanju i ulaganju, i u primanju i povratu, gotovo je siguran osjećaj nezadovoljstva i frustracije.

Ne treba odustajati olako. I kada bolje razmislimo, ne odustaje se kada je teško, nego kada više nema smisla. Treba zaista probati dati sve od sebe i to na načine koje druga strana i razumije. Moj odabir nikada nije niti agresija, niti pasivnost, niti pasivna agresija. Međutim, ima ljudi koji samo takve načine zaista razumiju. Pa neka im. Takve odnose znam da u životu ne želim.

 

Žaklina Bokun