Je li štetno znati budućnost? S kakvim uopće stavom trebamo pristupiti astrološkoj, tarotu ili nekoj trećoj vrsti prognoze?

U posljednje vrijeme vratila sam se knjigama Sergeja Nikolajeviča Lazareva s fokusom na temu astrologije i onoga što je uvidio vezano za tehnike predviđanja budućnosti. Kroz svoju iscjeliteljsku praksu Lazarev je otkrio kako se tokom života (ovog i onih prethodnih) možemo pretjerano vezivati ne samo za materijalne stvari, za ugodu, obitelj, emotivne odnose, već i za “duhovne ideale” poput morala, pravde, i slično.

Jedna od najopasnijih vezanosti (budući da je suptilnija) upravo je vezanost za budućnost. Što smo “duhovniji”(duhovno, moralno razvijeniji), to imamo više sposobnosti, no ako se za njih pretjerano vezujemo, iznutra ih pretpostavimo svemu ostalom (kako kaže Lazarev – Bogu i Ljubavi) plaćamo cijenu.

Sa sposobnostima i razvijenošću, dolazi i veća odgovornost. Prema Lazarevu, sposoban čovjek zna da može izgraditi svoju budućnost i onda kada ostane bez novca i sličnih materijalnih vrijednosti, jer su sposobnosti za razliku od novca i materijalnog dobra nešto što nam ne može biti oduzeto izvana (sjetimo se druge kuće u astrologiji, ona osim pokretnom imovinom, novcem i osobnim vrijednostima vlada i našim “talentima”, sposobnostima).

Takvi se ljudi lakše vezuju za kontrolu i upravljanje situacijom, a jedna od metoda kojom se mogu poslužiti upravo je i astrologija, odnosno predviđanje budućnosti. Potreba za upravljanjem svojim životom nije jedini motiv koji potiče na želju za poznavanjem budućnosti putem obraćanja astrologiji ili drugom divinacijskom sredstvu. To mogu biti i želje za utjehom, nadom, za sretnim životom i ugodom općenito.

Zaista, danas se skoro pa i ne pitamo – je li štetno znati svoju budućnost? No, ako se sjećate iz jednog prethodnog članka, nije uvijek bilo tako. U prošlosti je astrologija (kao i svaka grana života) imala mjesto unutar jednog šireg, religijskog okvira. Iako mu retrospektivno možemo pronaći mnogo zamjerki, taj okvir je pružao određenu zaštitu kakvu danas nemamo – zaštita se sastojala u implicitnoj “poniznosti” iz koje je čovjek lakše, a možda i iskrenije, prihvaćao svoju sudbinu (život, okolnosti), u jednoj “programiranosti” da zadnju riječ u svemu ipak ima nešto što je Više od njega – Bog, i gdje je religijska težnja imala puno važnije mjesto nego danas.

Crkveni oci većinom nisu osuđivali magiju i astrologiju zbog “praznovjerja”, već upravo zbog toga što “djeluju”. Zašto bi se inače u srednjem vijeku, u vrijeme kada se astrologija “vratila” u Europu, tolika važnost pridavala razlici između prirodne i judicijske astrologije. Liječenje biljkama po astrološkim principima, u vrijeme koje je za to astrološki povoljno, i prognoza vremena putem astrologije – bili su dopušteni, no ne i prognoziranje budućnosti pojedinca.

Zbog čega su u susretu s utjecajima planeta, astrolozi i teolozi toliko ustrajali u naglašavanju čovjekove slobodne volje i prije svega Božje volje? Arapski astrolozi, koji su izvršili jak utjecaj na europske astrologe srednjeg vijeka, nerijetko bi svoje astrološke formule predstavili kroz “Saturn vlada tim i tim, kako je odredio Bog, vladar sedme kuće tim i tim, kako je odredio Bog, a rezultat će biti takav i takav- ako je volja Božja“. Kao da su premise određene Božjim zakonima. No, konkluzija ipak ostavlja prostor u kojem zadnju riječ ima Bog, a ne astrolog ili njegova metoda.

Kada ovo gledamo retrospektivno i površno, iz svog modernog pogleda na svijet, čini se kao da su Arapi ostavili jedan “sigurnosni mehanizam” gdje, ukoliko pogriješe u prognozi, uvijek mogu reći – “nisam ja loš astrolog, niti je astrologija pogrešna kao vještina, to je bila Božja volja”. S druge strane, kršćansko naglašavanje osobne i Božje volje možemo prosuditi kao nespretan pokušaj da prikažu kako se astrologija, načelno, ne sukobljava sa crkvenim dogmama, poput nekog “kompromisa” – “da, utjecaji djeluju na “niže dijelove duše” (tijelo, emocije), no mi im ne moramo popuštati”.

U kršćanskoj Europi, barem u teoriji, bilo je apsolutno zabranjeno, davati “sigurne prognoze”, odnosno bilo je nedopustivo prognozu smatrati nečim neizbježnim i nepobitnim (per certitudio)! Kao da je “grijeh” biti siguran, poznavati budućnost sa sigurnošću. Jesu li ovakve postavke isticane tek kao osiguranje protiv osude Crkve? Jesu li ustrajanja u ovim principima bila tek produkt tadašnjih religijskih filtera, gdje se bez Boga “ne smije”, ili ove “dogme” kršćanske astrologije skrivaju dublji smisao, smisao kojeg onovremeni astrolozi nisu mogli svjesno formulirati, no koji je, putem tradicije, uspio ostvariti svoju svrhu? Koji bi mogli biti ti viši razlozi za njihove postavke odnosno – zašto je opasno (grijeh) sigurno znati budućnost i izbaciti Boga iz jednadžbe?

Danas nemamo ovakav stav, svemu pristupamo pragmatično i koristoljubivo. Čak i ako smo duhovni, religiozni, nesvjesno smo programirani “razdvajati” duhovna uvjerenja od znanosti. Ako se obraćamo astrologiji za konkretno pitanje o budućnosti, od nje očekujemo da djeluje kao znanost, da ima svoje premise, postavke, iz koje se izvode sudovi, prognoze, dok od astrologa očekujemo profesionalizam – da nam kaže “što će se desiti”. U današnjoj paradigmi stvar ili djeluje ili ne djeluje, nema mjesta za Boga kada sve možemo izmjeriti, klasificirati, ili možda ipak ne, u onim sferama gdje se elektron ponaša ili kao val ili pak kao čestica, dok ciglice materije prestaju biti materijalne…

Za predmoderno društvo Bog je bio stvaran i prisutan. Toliko stvaran da su ekvivalenti današnjih “psovki” u srednjem vijeku bili mnogo drugačiji od današnjih. Šok zbog “kršenja tabua”, emocionalni naboj kojime se htjela naglasiti “poanta”, nije se stvarao spominjanjem “neprimjerenih” naziva za dijelove tijela ili njihovih aktivnosti, spominjem životinja ili roditelja, već “spominjanjem Božjeg imena” – uzalud ili s namjerom laganja.

U tom pogledu na svijet, zaklinjanje na Boga bila je ozbiljna stvar, smatralo se da je Bog u tom trenu prisutan, da svjedoči našoj zakletvi (pred sudom, ili nekom našem obećanju) te da fizički (!) povređujemo Krista ukoliko se lažno ili se pak bespotrebno zaklinjemo. Također, pri lažnom zaklinjanju povređujemo i vlastitu besmrtnu dušu. Nitko nije bio “lud” da se kocka sa sudbinom svoje duše lažnim svjedočenjem pred Bogom kao svjedokom, a otuda i šok i osuda izazvanih kod ljudi zbog takvih bezbožnih zakletvi. Tako zvani heretici suočeni s inkvizicijom često ne bi imali mogućnost da spase svoje tijelo i život, jer budući da pod zakletvom nisu smjeli lagati nisu imali način da svoju vjeru predoče kao pravovjernu, odnosno da slažu.

Bog je bio stvaran i ta stvarnost je, vjerujem, podsvjesno ulazila u umove i onih koji nisu bili pretjerano religiozni. Danas to možemo smatrati “programiranošću” tadašnjom kulturom, no ona nit podređivanja svoje volje Božjoj se ipak većinom održavala. Da ne bude zabune, dvorski astrolozi bi lako gubili glave ili barem položaj, ukoliko bi često griješili u prognozama, dok su njihovi patroni većinom imali pragmatičan stav prema astrologiji – “ne pitam te da li ću pobijediti u bici već mi nađi vrijeme kada da napadnem kako bih pobijedio”.

No, u globalu – unutar astrologije, kao i unutar drugih sfera u samom je startu bilo više mjesta za Boga i višu volju, nego što ga ima danas kada nam je implicitan cilj “samo-realizacija”. Želimo “ostvariti sebe”, svoje potencijale bilo kroz karijeru, svoj (!) idealan odnos, ili pak svoj (!) duhovni napredak. Unutrašnja poniznost, unutrašnje prihvaćanje (više volje) slabo kotiraju u materijalističnim, postmodernim kulturama poput naše. S obzirom na ono što iščitavam iz Lazarevih istraživanja, jedna od koristi snažnih kršćanskih stavova o primatu Božje volje lako je mogla biti to što takav stav djeluje poput “sigurnosnog mehanizma” – štiti od pretjeranog vezivanja za prognozu, odnosno za budućnost.

Lazarev je sam priznao da se trudi ne gledati u one dijelove (slojeve) budućnosti koji su nepromjenjivi, odnosno gleda one slojeve gdje postoji mogućnost za promjenu (možemo ovo usporediti sa dridha karmom, “nepromijenjivom karmom” u djotishu). Kako se mijenjaju naša “duša”, pogled na svijet, stavovi, dublje emocije, tako se mijenja i naš karakter, “karma”, a iz toga i sudbina, budućnost koja nas čeka. Dakle, radi sa slojem gdje budućnosti nije fiksna, a uzmemo li u obzir da majstori djotisha poučavaju kako čovjek ima veoma malo vrlo fiksne karme, ovo je svakako ohrabrujuće – imamo mnogo prostora za manevar, ukoliko zaista (!) mijenjamo sebe.

Lazarev u knjigama navodi neke anegdote svojih susreta s astrologijom i drugim oblicima proricanja budućnosti. Jednom je zamolio rođakinju da mu pogleda budućnost u talogu kave nakon čega je žena iznenađeno odgovorila kako kod njega nema budućnosti (u njegovom sustavu “nepostojanje budućnosti” označava skorašnju smrt budući da je došlo do pretjerane agresije, vezanosti za neku vrijednost). Nakon te informacije Lazarev se počeo moliti i čistiti te se stanje njegove energetske strukture ubrzo popravilo. Rođakinja je ponovo pogledala u istu onu šaru u talogu – sama šara se nije promijenila, no ovaj put je u njoj vidjela novo značenje – budućnost se promijenila, prognoza se promijenila, opasnosti više nema, odnosno kako je Lazarev radio na sebi, promijenio je problematičan dio, i promijenila se budućnost, iako je šara ostala ista.

Također navodi priču koju mu je ispričala pacijentica. Nekom zgodom joj je čitano iz dlana i pretkazana velika opasnost. Žena se molila (promijenila “karmu” svojom promjenom) i kada je ponovo došla kod istog hiromanta, on joj je nanovo pogledao dlan no s iznenađenjem objavio da su joj se “crte promijenile”, stoga i budućnost. Tu je, čini se, osim unutrašnje promjene došlo i do “fizičkog updatea programa”, kao kad bi se promijenile “šare u šalici”.

Prema Lazarevom mišljenju opasnije je dobiti točnu negoli netočnu prognozu. Polušaljivo ističe kako ljudi koji salijeću lažne gatare i šarlatane, takve proricatelje “privlače” baš vlastitom energijom, svojom lijenošću da se mijenjaju iznutra, stoga ih se “čisti” kroz varalice, odnosno da im se u svakom slučaju čisti novčanik.

Opasnost, po tome, ne leži u samom obraćanju astrologiji već u našim motivima za isto, u stavu s kojim joj prilazimo i očekivanjima koja imamo prema budućnosti. Ako su nam sreća u životu i udobnost najvažniji, to po Lazarevu i jest razlog zbog kojeg ih nemamo. U skladu s njegovim otkrićima možemo zamisliti djevojku koja je iznutra veoma vezana za skladne odnose, odnoso za “sretnu ljubav”, pati što se još nije udala, očajava i gubi volju za životom.

Velika patnja ima jednu snagu, može dati motiv da se zbog uskraćivanja onog za što smo vezani, okrenemo Bogu, odvežemo od vezanosti te na taj način “pročistimo dušu”. Prema Lazarevu, uskraćivanje “ljudske sreće” i “služi” upravo tome da se odvežemo od te vezanosti, a ono što smatramo srećom dat će nam se kada to više ne bude opasno za našu dušu. Da smo za nešto pretjerano vezani otkrijemo ako pri gubitku te vrijednosti izgubimo i volju za životom, patimo, očajavamo…

No, pretpostavimo da ta djevojka posjeti astrologa koji po njenom natalu ili pak horaru “točno vidi” da joj za pet godina slijedi velika ljubav i brak. Nakon toga može pasti u još veći očaj, jer se prognoza ostvaruje tek (!) za pet godina, a ona je već na rubu živaca i usamljenosti. Ili- poveseli se prognozi, dodatno se vezuje za vlastitu sreću, ne radi na sebi, pa zašto i bi kad joj je velika ljubav “zacrtana”? U oba slučaja vezuje se za svoju želju i budućnost još više (ili na negativan način, kroz otpor kao u prvom slučaju, ili kroz velike nade i očekivanja, na “pozitivan način”). Tada se čak, rekao bi Lazarev, može dogoditi da se dotična verzija budućnosti ne ostvari, jer je vezivanjem za budućnost iscrpila svu njenu energiju.

S obzirom na to, čini se da “sigurno” poznavanje budućnosti nije bezopasno, a može je i promijeniti. Kakav bismo onda trebali imati stav kada se obraćamo astrologiji? Možemo li imati koristi od poznavanja budućnosti? Lazarev kaže, sa čime se i ja slažem, da možemo. Prvi korak je u tome da maknemo fokus, značaj sa same “budućnosti” i da se usmjerimo na upoznavanje i mijenjanje sebe. Sve prognoze, i one koje polaze od statičnih medija (natal) i one koje su čini se sklone promjeni (kao crte na dlanovima, ili na primjer horar) temelje se na prošlosti, odnosno sadašnjosti – nama kakvi jesmo. Prognoza polazi od nas kao temelja. Ako kroz astrologiju upoznajemo to što jesmo i trudimo se promijeniti na bolje, ako se trudimo odvezati od vezanosti koje se vide u natalu, odbaciti stavove kojima dajemo pretjerani značaj, ako mijenjamo navike, programe mišljenja, osjećanja i ponašanja, i budućnost će nam biti povoljnija.

Drugi dio se tiče unutrašnjeg dopuštanja, prihvaćanja, “unutrašnjeg mira” iz razumijevanja da je budućnost uistinu Božja volja, odnosno volja koja nas prevazilazi. Ako se vezujemo za svoje sposobnosti, kontrolu upravljanja budućnošću, ako imamo samo jednu verziju budućnosti (onu koja nam “odgovara”, koju želimo) od nje počinjemo iznutra ovisiti – nervozno križamo dane na kalendaru čekajući da se ostvari, podsvjesno (kao i svjesno) strahujemo da se ona možda neće ispuniti, vezujemo se za svoju želju i prema njoj postajemo agresivni – crpimo joj energiju. Bila ta budućnost povoljna ili nepovoljna, unutrašnje oslanjanje na nju nas kvari, a zatim može pokvariti samu budućnost. Prestanemo li “raditi na sebi” i iz očaja, straha da nam je “sudbina zapečačena” ako je prognoza nepovoljna, ili se pak lijeno opustimo, jer ćemo “ionako dobiti ono što želimo”, ako nam se prognoza sviđa.

U idućem tekstu ćemo se kratko pozabaviti onom praktičnom stranom teme budućnosti – možemo li je, i na koji način, mijenjati.

 

Preporučena literatura:

S. N. Lazarev: Dijagnostika karme (1. do 11. knjiga)

Melissa Mohr: “Holy Sh*t: A Brief History of Swearing”

 

Sanja Marić