“Znam da nisam jedina koja žali za stvarima koje je učinila. Ponekad osjećam da sam samo ja ona koja nije postala ono što je željela… Mislim da teatar koji osjećaš pod nogama može napuniti samo aplauze tvoje duše. Tišina teških preispitivanja. Odakle smo zaista krenuli? Što smo se usudili biti? Da li te diram dodirima od stakla? Grebem li svoj pogled o tlo? Da li te motam u role svojih sjećanja. Igram film sa tobom. Ne znam po koji put si se u meni već raspao…”

Venera u Jarcu preispituje naše kretnje. Naše živote. Naša uvjerenja. Naše vrijednosti. Mislimo da je sve u ljubavi, a zapravo daleko je više nekih tereta u nama. Mislimo da umijemo biti zavedeni samo u emotivnom plesu nečije slutnje. Da samo ljubav može iscrtati prašnjave paragrafe na odru naših koža. Mislimo da samo u ljubavi zalećemo svoja krila u slomljivi let. Kao. Pravimo se da samo ovdje znamo živjeti svoje zablude.

Koliko vrijede naši životi? Kakve smo cijene postavili svojim uvjetima? Koliko smo uspjeli zalijepiti svoju stabilnost za svoje korake. Tako se teško odvajamo od realnosti u kojoj jesmo. Od stvarnosti naših života. Tako teško prekidamo odnose koji to i nisu. Jer mi se u njima odnosimo sami prema sebi. Gdje su druge strane naše ličnosti? Ti imaginarni emotivni likovi naših života. Iskreirani toliko dobro, da bole.

Osjećamo grebanje noktiju na svojoj koži. Prvo vođenje ljubavi izgleda kao posljednje. Dajemo se bez da smo se dali. Bole nas stvarnosti od kojih trčimo, pa se zaglavimo u svijetu nerealnih radnji. Više no ikad umijemo zamisliti neko treće lice. Prevareni. Varani. Ili vjerni. Svejedno je.  Sada sami sebe oplakujemo kao najljepša pjesma. Stare odnose popravljamo do razine nepopravljivosti.

Umjesto da na takve odnose stavimo točku, onako crnu i veliku po sredini naših “ekrana”, kao što je to učinio Picasso. Ne. Trudimo se. U janjećoj koži bijemo vučje bitke. Ne umijemo progledati. To su naša čudesa. Pa zaglavimo, sa deset godina mlađim, deset godina starijim. Tražeći sigurnost. Pa se vraćamo onima koji nam se nikad nisu ni dali. Pa si šutke ispjevamo neku priču u završecima, koja ne vuku na kraj.

Utaborili smo se u svojim niskim visinama. Prijestolja naših života venu pred našom potrebom da dokažemo da umijemo spajati nečije tuđe živote. Strpljivo čekamo. Čekajući Godoa. Ljubav se ovih dana piše u točkicama. Nastavcima. Epohama. Stoljećima. Susreću se neke vanserijske priče.

Dotaknemo se u rasponu od hiljadu kilometara. Pregledno opipavamo svoje duše. Karma nas poziva da je još jednom odradimo. Onako samoubilački, kako samo mi to znamo. Jer u krajevima smo uvijek pronalazili početke. U razlozima smo tražili izgovore. U sebi smo pronašli njega. U njemu smo tražili sebe. I mnoge priče još gore, na nekih hladnim ivanjskim vatrama. Nekada, negdje, upaljenima.

Odgovornost popušta našu omču oko vrata, barem na kratko. Dah neke nade kotrlja naše tijelo. Umijemo se predati kao izdajnici, kao žrtve, kao pobornici, kao borci. Okus naših želja gotovo da izgara na mjestima gdje smo bili. Nije kraj. Barem dok sami ne odlučimo da je tako. Jer naučeni smo. Da živimo živote, nametnute i prije nego li shvatimo bit našeg postojanja. Da nam netko drugi ugradi vrijednost. Da nam netko kaže tko smo i što ćemo biti. I kao da tek tada umijemo postojati. A nije tako.

Mi smo tu. Iako su pet minuta nakon našeg rođenja odredili naše živote. Naše puteve. Dali nam ime, vjeru, odredili nacionalnu pripadnost. I ostatak života nas pustili u zabludi da se borimo za nešto što nismo ni odabrali. Jer to nije naše. Kao ni mnoge emocije koje nam ne pripadaju. Kao i mnogi odnosi koji odavno to nisu. Ali i kao oni u koje utonemo svaki puta kada pomislimo koliko smo svoji. Kada se sklopimo u trenutku bivanja i dopustimo biti. Kada se ušuljamo u okove svojih poriva i kada se istinski raspadnemo u nekome.

Venera sa Neptunom dotiče misli naših vjerovanja. Podsjeća nas tko smo i tjera nas da zaboravimo sve ono što su željeli da budemo. Vraća nas u neke priče da bismo preispitali svoje vrijednosti i stali u obranu sebe. Da bismo zaštitili druge. Da bismo se naučili nositi sa stvarnošću, a ne sa rasplivenim mjehurićima nečijeg tuđeg pakla. Jer živimo u onome što odaberemo, i liježemo u postelje koje sami prostremo. I biramo. Ponekad i pogrešno. A ponekad i baš prijeko potrebno.

I treba biti tako. Makar na tren. Jer imati negdje, sa nekime, svoj svijet, makar razdvojen na hiljadu dimenzija, znači imati dio nečega što je naše. Neobranjivo.

 

Sanja Paraminski Aisha