Koliko puta u životu si pomislila kako se žrtvuješ za nekog? Koliko puta u životu si to isto izrekla nekome? “Ali ja sam se žrtvovala!” Kao da si herojski spasila nekog zanemarujući sebe. Kao da si izjednačila dobrotu sa žrtvom. Kao da si nekome dala do znanja da si “platila” za njih i da su ti dužni. Stvorila si to “ropstvo” u kojem živiš i koje si poistovjetila sa ljubavlju. U kojem daješ nešto, kao ne očekujući ništa, a zapravo očekuješ najviše. Nije to ljubav. Žrtva je žrtva.

Ne postoji bolje vrijeme, od ovih dana, da objasnimo sebi da žrtvovanje za one koji nikakvu žrtvu od nas nisu tražili, nije nikakav sveti čin. Više je to ne proganjanje. I sebe i njih. I gubitak vremena u kojem se “raspadaš” na komade, iako te to nitko nije tražio. I podmećeš leđa, i ruke, i noge, i jezik, i glasnice, i grudi. I daješ svoje disanje. Umjetno disanje. Onima kojima to nije potrebno. Jer znaš šta? Savršeno su živi.

A ti? Da li si danas odbila zadovoljiti sebe, jer misliš da moraš zadovoljiti nekog drugoga? Da li si ustala i preskočila svoju šalicu kave jer si trebala ranije doći na posao? Da li si otkazala svoje slobodno vrijeme i čekala uzaludno da se jave tvoji “planovi” koji odavno imaju svoje? Da li si barem jednom u svom životu osjećala da si žrtvovala nešto svoje zarad drugoga? Svoje vrijeme. Emocije. Znanja. Energiju. Novac. Zdravlje. Sreću. Ljubav. Mir. Snove. Pokušaje. Prilike. Iskupljenja.

Da li si se barem jednom u životu osjetila kao žrtva, jer si “žrtvovala” nešto svoje za drugoga? Vjerojatno jesi. I to mnogo puta. I opravdala si to izgovorima da si empatična. Senzibilna. Dobra osoba. Da si emotivna. Da voliš. Da ti je stalo. Rekla si sebi da je sasvim normalno da se rastavljaš na komade, iako te to nitko nije tražio.

Da se javljaš i kad te nitko ne zove. Da budeš od potrebe iako nisi potrebna. Da pomažeš iako te nitko nije pitao za pomoć. Da daješ savjete koje nitko nije tražio. Da daješ ljubav koju nitko nije objeručke primio. Uvjerila si sebe da je normalno da budeš žrtva nekome tko tvoju žrtvu nije ni tražio.

I pričat ćeš kako si izgubila vrijeme, snove, živce, emocije. Sebe. Zbog nekog drugog. Kako bi pomogla. Voljela. Utješila. Sačekala. Sačuvala. Nekoga čija namjera nikada nije ni bila da ga čekaš, voliš, tješiš. Sve si to izabrala. Kada daješ “žrtvu” najčešće je zapravo istina da ti je nitko ni ne traži. Nosiš ju na “pladanj” sama.

Očekujući da ćeš biti u milosti onih… Kao što su nekad ljudi bogovima prinosili “žrtve” da ih oraspolože. Umole. Privuku sebi. Sa ciljem. Tako si i ti prinijela svoju… Njemu. Njoj. Prijateljima. Partnerima. Ljubavnicima. Roditeljima. Djeci. I onda im je “prebacila” kao da je njihova. Kao da su ti ju tražili.

I ponovila si to sigurno još bezbroj puta: “…ali, ja sam se žrtvovala zbog tebe”. A zapravo, najčešće to činiš zbog sebe. Samo da ti još to postane jasno. Pa će biti i lakše.

Žrtvovanje nije nikakva “sveta” stvar. I najčešće je samo “stvar”. Stvar tvog odnosa prema sebi. I prema onome tko te, najčešće, ništa nije ni tražio. Čemu onda sve to?

Vrijeme je da izađemo i zone zablude: žrtvovanje je nešto što ne spominješ. Od čega ne stvaraš priče. I u čemu ne živiš. Žrtvovanje je prešutni dio tvojih postupaka u kojima znaš da to najčešće činiš zbog sebe. Ne zbog drugih.

Zapamti: “Jednog će se dana osoba za koju se toliko žrtvuješ, okrenuti i reci da nije tražila da to sve radiš za nju. I bit će u pravu.”

 

Sanja Paraminski Aisha