AishaCovjekKojiPlakaoZora je odavno svanula, ali njegove oči još uvijek su budne. Tihim koracima korača prema svom domu. Vukući za sobom prašnjave memoare prošlosti. 

Ožiljci na licu odišu grubošću, a ruke, crne, prljave i prekrivene ranama. Pohabani stari kaput visi sa visokog koščatog tijela. Teške, stare cipele, odzvanjaju pod grubim asfaltom. Jedna noga sporije se vuče i tijelom nagnut na “drugu stranu” promatra svijet.

U ruci nosi staklenu bocu koja još u tragovima izgleda kao neka skupocjena boca vina. Premda već zamrljana do neprepoznatljivosti. Drži je u naručju savijenu kao tijelo djeteta. Gleda je očima punim ljubavi, sjetno udubljen kao da ga se vrtlog života oko njega, što neumorno protiče, i ne tiče.

Umorni hod zaustavlja pred klupom pored rijeke. Prekrivena tragovima lišća, crvenkasto-smeđih tonova, kao da u hladnom jutru, nudi utočište ljubavi.

U mislima mu odzvanja tišina. Ona suptilna, čežnjiva jad, koja uvijek iznova izmori njegovu dušu. Patnik. Ispunjen zajedljivom boli koja otkida posljednje komadiće sna. Snovi. Zaista veliki snovi…

U tren njegovu tišinu prekida osmijeh djevojčice koja sa divljenjem promatra malu crvenu ružu, koja je nekim čudom našla baš neobično mjesto pod kojim bi rasla.

Možda ga ništa i ne bi prenulo iz stvarnosti u kojoj živi, ali bio je to dječji smijeh. Smijeh koji tako dugo nije dopirao do njegovih ušiju.

Oči mu se zacakliše, bio je to i sjaj i tuga i suze i neka slabašna, kržljava radost. Bile su to boje, prošlosti što bijaše, i budućnosti što nikad biti neće.

U kutu usana bolno i stidljivo zatitra osmijeh. I kao da je opet nešto živo u njemu. Kao da se boja vratila u to bljedoliko tijelo. Kao da srce malo više kuca, kao…

Umornim pokretom ruke krene prema ruži. Možda je to bio samo jedan trn, ali činilo se kao da se tisuće malih bogova skupilo u dlan. Dlan ispružen prema djevojčici, sa malom ružom i obiljem krvi.

Činilo se kao da je patnja jedva dočekala put po kojem će isteći. Nešto je tu puklo, nešto se oslobodilo, nešto je zaiskrilo, nešto je podsjećalo na život.

I u trenu kad djevojčica krene rukom prema ruži, sa osmijehom na licu i sjajem u očima koji ih je činio jednakima, nečija ruka je grubo prene, istrgne cvijet, baci ga, a onda grubim, drskim, vlažnim govorom mržnje promrmlja – “Jesmo li te mama i ja učili da ne prilaziš pijancima?!”

I tada sve stane. I onaj gluhi osmijeh djevojčice što se vrti po posljednji puta ne bi li vidjela sve što je ostalo za njom u tom grubom nanosu mržnje. I ono razočaranje i buđenje, istovremeno, koje zabija svoje kandže u pokrpanu dušu.

Hiljadu suza nije progovorilo iz tih očiju. Samo su nijemo stajale kao posljednji paravan slobode, njišući svoje bokove, dok je nadljudskim naporima Netko zadržavao da krenu.

Jezik je umuknuo. Umoran od objašnjavanja. Umoran od tog gađanja tijela prezirom. Tako gladan, a sit osjećaja manje vrijednosti. Tako sam, a tako sretan što mu ljudi nisu ni potrebni.

Savio je krvlju natopljene dlanove na toplo lice boce. Milovao ju, bez i jedne riječi pričao dušom, sretan što ima gdje da ogreje onaj komadić sebe koji je ostao.

Zaspao je tako, pokrivenom izlizanim kaputom, tragajući za vječnošću. Odcjepljen od prolaznika i svih tih lijepih umaškaranih lica koja ga nikad nisu pogledala.

Tupilo svijeta gledalo je u pod. A on? On je gledao u njih. Tražeći negdje mjesto gdje bi ostvario svoje snove. Da, one velike, ogromne snove o malo ljudskosti i ponekoj kapi ljubavi. Ma nisu čak trebali ni da ga vole i osjećaj da postoji bio bi dovoljan, sasvim dovoljan za buđenje.

Zora je svanula, a njegove oči još uvijek su budne. Sada ga gledaju tisuće lice, dozivajući ga, začuđeno promatrajući, osjećajući njegovu prisutnost. Ali on, on više nije tu.

Više ne osjeća bol njihovih ugriza, ne suzdržava suze koje žele pobjeći, ne guta glas koji želi vrištati, ne osjeća zalijepljen prijezir na sebi.

On više nije tu. Sada je miljama daleko. Otvorenih očiju grabi svijet. I posljednja slika koju sa sobom nosi, bila je… bila je toliko grubo prošarana tankim, oštrim licima mržnje, da nije ni bila vrijedna spomena.

U ruci još uvijek, zagrljeno spava jedna boca. Puna, puna ljubavi. I drži je jedna, slabašna ruka, naborane kože, prekrivena ožiljcima. I voli ju, jako ju voli jedan… Čovjek. Ljubavlju koju nisu mogli osjetiti.

Bila je to samo jedna u nizu tužnih sudbina. Čovjek koji je bio beskućnik. Čiji je dom činila jedna kartonska kutija, stara deka i jedna mala, nježno roza dječja maramica.

Bio je to čovjek koji je svakoga dana u boci od koje se nije odvajao,a zbog koje su ga svi nazivali pijancem, nosio mlijeko. Bio je to dar za njegovu 5-godišnju djevojčicu. Ona je izgubila bitku sa rakom, a on je izgubio bitku života.

I tako obezglavljen od tuge, shrvan od nemogućnosti za bolje, ugažene nade i pregaženih snova, žvačući svoju bol, gutajući obronke svijeta što mu je parala dušu – postao duša izgubljena u vremenu. Zarobljen u svojim lutanjima od kojih su svi okretali glavu i mislili da znaju i umiju bolje.

Jedna ruka ili jedan osmijeh, tog ili bilo kojeg, jutra, mogla ga je spasiti. Ali, nije. Bilo je to preteško: Skinuti pogled sa sebe i uputiti ga nekom drugom. Zastati u žurbi i osvrnuti se, pružiti ljubav bez da očekuješ zauzvrat. Bilo je tako teško biti čovjek.

* * *

Sigurno se pitate kakve veze ima ova priča sa tranzitom Marsa kroz znak Raka i zašto, pored svih simbolika, posvećujem pažnju baš ovoj. Možda bi trebala pisati o vašim kućama, kreditima, obiteljski narušenim odnosima. No, trenutno mi to, pored ovakve teme, ne izgleda bitno.

Mars u tranzitu kroz znak Raka, kao dispozitor Saturna u Škorpionu, ne treba vas podsjetiti na ništa više od ove priče. Ne treba vam ukazati ni na bilo koju drugu lekciju osim ove. Ne mora vas podsjetiti na bilo koje druge ljude, osim ovog čovjeka. Jer i ako to učini – učinit će puno.

Tako teško vjerovati da se ljudskost može zaboraviti i tako teško je vjerovati da tisuće života vapi za pomoći. Tisuće ugušenih lica vapi za osmjehom. Tisuću izrezbarenih ruku vapi za dodirom.

Tako teško je vjerovati da nismo sami. Da nismo jedini. Da nisu samo naši problemi preteški. I drugi imaju svoje breme, na koje, nažalost, uvijek nabacujemo dodatni teret.

I zato je vrijeme da nas tranzit Marsa u Raku podsjeti na sve one koji nemaju svoj krov, svoju obitelj, na sve one koji su ostavljeni i napušteni, na sve vrijednosti koje smo zaboravili.

Mars u Raku dati će priliku svakome da ne donosi zaključke površno. Svaka priča ima svoju prošlost, svaki pogled svoju dubinu, a svaki osmijeh možda nosi neke niti, tiho satkane u bol.

I zato svaka slika koju vidimo nije slika. I zato svaka emocija nije emocija. Sve mora biti dublje, otvorenije, sve mora biti uronjeno u vas da bi shvatili tko je čovjek koji je pred vama. Tko je odraz u ogledalu.

Sve ima svoju prošlost. Ne osuđujte ju. Ne priječite si njome put. Ne grizite ju. Ni svoju ni tuđu. Prihvatite ju i volite. Onako kao što dječje oči kupaju ljubavlju svijet. Slobodno i iskreno.

Jer inače, tako oskvrnjen pred sramom, spremni optužiti čovjeka na prvi prizor, bez želje da čujemo njegovu priču, njegovu povijest, njegove želje, zaluđeno ćemo bacati živote u nepovrat.

I svaka slijedeća ovakva smrt učinit će nas ubojicama. Mnogo gorim od onih što hladnokrvnog oružja pucaju u čelo. Jer mi smo, “ljudskog” pogleda punog prezira, osuđivanja i mržnje, pucali u nečiju dušu.

I to, baš tada, kad je trebala najviše pomoći. I to nas čini mnogo težima od naših problema. To nas čini neumoljivima pred patnjom. To nas čini onima koji zaboravljaju tko su bili i što mogu postati. I koji ne znaju da tuđa koža lako postane naša i da će nas prijezir iz očiju naših jednom gledati. Potpuno uperen u nas, naoružan i spreman na zadnji okršaj.

Miljenko, čovjek iz priče, izgubio je svoju bitku. A ostali? Oni su izgubili sebe. Da, sebe kojeg nikad nisu ni posjedovali. Kojeg su sahranili i prije nego se rodio. Kojeg su odbacili i ugušili sa prvom zorom, prvim svitanjem.

Miljenko. Bio je to čovjek. Sjećam se. Očiju utopljenih u ljubav. Sjajem koji je kupovao svaki moj osmjeh. I dodirom nježnijim od svile. Bio je to čovjek koji je istinski volio.

Miljenko. Bio je to odraz tisuće drugih lica koji su potpuno zaboravljeni sklopili oči.

Bio je to čovjek koji je plakao.

A nikad ga zapravo niste ni čuli…

Miljenko. Bio je to čovjek koji sutra možete postati vi.

 

Astro Aisha