POČECI ASTROLOGIJE  I HELENISTIČKO RAZDOBLJE NJENE POVIJESTI

Počeci astrologije, odnosno početak zanimanja čovjeka za nebeske fenomene, sežu u daleku prošlost. Babilonci su još u drugom tisućljeću prije nove ere pratili znakove na nebu, dok nas stari Egipćani i danas fasciniraju orijentiranjem svojih građevina prema zvijezdama, pogotovo ako znamo da je vrijeme njihovog nastanka sigurno mnogo, mnogo starije od datiranja službene egiptologije. No, ovakve elemente astronomije i predviđanja, na temelju kretanja nebeskih tijela, ne smatramo astrologijom, u pravom smislu riječi, i ne možemo govoriti o astrologiji kao koherentnom sustavu u to davno doba.

Svi stari narodi, uključujući Kineze i američke Indijance, u nekom obliku su koristili znakove na nebu u divinacijske svrhe, tumačili su ih i uz njihovu pomoć predviđali događaje. No, sustav koji smatramo zapadnom astrologijom, sa svojim bazičnim pravilima, postulatima i tehnikama, nastao je na području Egipta u helenističko doba.

Negdje u 3. i 2. st.pr.n.e. došlo je do fuzije i sistematizacije elemenata astroloških znanja, uz doprinos triju starih naroda / kultura – babilonske, grčke i egipatske, nastala je grčka astrologija. Zovemo ju “grčkom” odnosno helenističkom, budući da su jezik i kulturološki mentalitet učenjaka, koji su joj odredili temelje i pravila, bili upravo grčki. U to doba Aleksandrija, pod vlašću Ptolomejevića, bila je “meka” filozofa, učenjaka i astrologa, gdje su se proučavali razni filozofsko magijski sustavi i tehnike. Tako je rana astrologija bila povezana sa hermetičkim i gnostičkim učenjima.

Korijeni astrologije sežu u drevni Babilon. Stari Babilonci imali su dugu tradiciju tumačenja znakova na nebu, a njihov poznati spis Enuma Anu Enlil sastavljen je još u drugom tisućljeću pr.n.e. Njihova tadašnja “astrologija”, bavila se sudbinom kralja i njihove zemlje, a ne običnim pojedincima, te bismo je mogli smatrati nekom vrstom mundane astrologije. Imala je izraženo religijski karakter, a znakovi koje su planeti davali bili su način na koji su njihovi bogovi komunicirali svoju volju babilonskom svećenstvu.

Uloga tih svećenika / astrologa bila je da uoče te znakove, istumače ih, te ako su nepovoljni, udobrovolje bogove religijskim i magijskim obredima, kako do nepovoljne manifestacije ne bi došlo. U tom smislu, ne možemo govoriti o determinizmu babilonske “astrologije”, budući da je bogove bilo moguće udobrovoljiti, te izbjeći predviđeni događaj. Njihove prognoze zvučale su, na primjer, ovako: “Kada se Mars približi Jupiteru, doći će do velikih razaranja… te godine kralj Akkada će umrijeti”.

U osmom stoljeću pr.n.e. Babilonci su počeli sustavno bilježiti eklipse, a do 4. st. pr.n.e. primijetili su i da postoji red u njihovom pojavljivanju odnosno da dolaze u takozvanim saros ciklusima. U prvo doba Babilonci nisu imali zodijak, već su  su bilježili položaj određenog planeta kao “toliko i toliko stupnjeva od neke fiksne zvijezde”. Zodijak od 12 znakova, po 30 stupnjeva, uspostavili su negdje oko 5 stoljeća  prije nove ere.

Njihova “natalna astrologija “, nastala je negdje između 7. i 4. st.pr.n.e. Većina starih horoskopa koje imamo potječu iz 3. st.pr.n.e., a najstariji nađen datira iz 410. godine pr.n.e.

Ti horoskopi bilježe položaje planeta u znakovima, neke nebeske fenomene, eventualne konjukcije planeta sa fiksnom zvijezdom i daju kratko tumačenje na osnovu tih informacija. To su  prognoze u stilu – obogatit će se, doživjeti će starost i slično. Nemaju nikakvog dijagrama, budući da ne koriste znak podznaka, stupanj MC-a, a niti astrološke kuće i aspekte među planetima.

Babilonci su helenističkoj astrologiji primarno pridonijeli podjelom zodijaka u 12 znakova od 30 stupnjeva, znakovima egzaltacija planeta, grupiranje znakova u triplicitete, te još nekim manjim podjelama u znakovima zodijaka.

EGIPAT

Stari Egipčani odnosno Egipćani iz doba faraona, bili su jako zainteresirani za astronomiju; usklađivali su svoje građevine poput piramida i hramova sa njima važnim fiksnim zvijezdama i u tome su bili majstori. No, za planete i samu “astrologiju” nisu imali interesa, vjerojatno iz razloga što nisu imali razvijenu teoriju planetarnih kretanja, a niti matematiku koja bi im bila potrebna za astrološke računice. Za razliku od njih, Babilonci su poznavali heksagezimalni sistem koji im je omogućavao da razviju astronomske metode.

Egipćani su se upoznali sa babilonskom astrološkim znanjima u doba kada su pokorili Perziju, u koju su ta znanja iz Babilona već ranije stigla. Tim astrološkim znanjima, Egipćani su pridodali svoje dekane i svoj civilni kalendar, koji je bio mnogo praktičniji od babilonskog lunarnog i raznih grčkih kalendara.

Dekani su bili sustav od 36 egipatskih konstelacija, čije je izlaženje na noćni horizont  služilo za određivanje noćnih sati. Kasnije su uz pomoć dekana podijelili godinu na 36 dijelova od po deset dana, dok su u helenističkom dobu dekani ušli u sustav babilonskog zodijaka, tako što je svaki znak od 30 stupnjeva bio podijeljen na 3 dekana koji su vladali grupom od 10 stupnjeva. Neki od dekana smatrani su sretnijima od drugih, te se na temelju izlazećeg dekana u vrijeme rođenja mogla prognozirati sudbina te osobe. Iz ove ideje izrodio se koncept podznaka u helenističkoj astrologiji.

GRCI

Stari Grci, prije kontakta sa Babiloncima, nisu bili osobito zainteresirani za planete. Planete nisu poistovjećivali sa bogovima, kao što su to činili Babilonci, a niti su gradili hramove posvećene Suncu ili Mjesecu. Same planete nisu razlikovali od zvijezda stajaćica sve do 5. pr.n.e. U to prvo doba planetima su dali imena sukladna njihovog prirodi, na primjer, Marsa su zbog crvenkaste boje zvali vatrena zvijezda, a Veneru večernica i vjesnik zore, ne znajući da se radi o istom nebeskom tijelu.

Nakon 4. pr.n.e., ova stara imena zamijenjena su imenima planeta po babilonskoj shemi. Planetima su dali imena svojih bogova koja su odgovarala babilonskim pandanima: babilonska Venera – Ištar nazvana je Afrodita, babilonski Marduk (Jupiter) postao je grčki Zeus, i tako dalje. Nama su imena planeta došla po rimskim nazivima tih bogova / planeta.

Pravim donositeljem babilonskih astroloških ideja u Grčku smatra se Berosus, babilonski svećenik i astrolog koji je na grčkom otoku Kosu uspostavio svoju astrološku školu 290. godine pr.n.e. No, sve je to još bila babilonska “astrologija u povojima”. Prava horoskopska astrologija nastala je zajedničkim doprinosom učenjaka u helenističkoj Aleksandriji. Od tuda i vezivanje astrologije uz Egipat.

HELENISTIČKA ASTROLOGIJA

Učenjaci koji su djelovali u kozmopolitskoj Aleksandriji, u zadnja dva tri stoljeća prije nove ere, sistematizirali su astrološka i astronomska znanja Babilonaca, Egipćana i Grka, te stvorili koherentan sustav kojeg nazivamo helenistička horoskopska astrologija. Iz babilonskih astroloških znanja preuzeti su zodijak od 12 znakova, egzaltacije planeta, podjela na triplicitete, te još neke podjele.

Egipćani su prvenstveno doprinijeli svojim dekanima i kalendarom, dok su Grci uveli u astrologiju svoje filozofske uvide u 4 elementa i vladavinu planeta u znakovima, s obzirom na njihovu relativnu brzinu i udaljenost od Sunca, te karakteristike bogova / planeta.

Znak koji izlazi na horizontu nazvan je “horoskop”, a cijeli taj znak korišten je kao prva kuća horoskopa. Znak nakon njega bio bi “druga kuća” i tako dalje. Iz tog razloga u ranoj astrološkoj literaturi riječi znak i kuća korišteni su kao sinonimi. Ti pioniri zapadne astrologije uspostavili su i značenja planeta u znakovima, kućama, značenja aspekata, tako zvane “arapske točke” i tako dalje.

O utemeljiteljima astrologije ne znamo mnogo, njihova prava imena su nam nepoznata budući da su bili poznati pod svojim pseudonimima – imenima mitskih kraljeva, svećenika, bogova. U staro doba, posebno u hermetičkim krugovima, bilo je popularno svoja djela pripisati mitskom liku, kako bi se uvećao ugled djela i kako bi se odalo poštovanje bogu / mitskom liku, koji ga je inspirirao.

Tako se autoritetima astrologije smatraju Hermes (grčki pandan egipatskog boga pisanja i magije – Totha), Nechepso (inače ime egipatskog kralja iz 7. stoljeća prije nove ere), Petosiris (ime egipatskog svećenika iz 5. st. pr.n.e.), Abram, Asculapius i drugi. Djela tih autora mitskih imena, nisu nam ostala sačuvana u cijelosti, već samo u dijelovima, kao citati u astrološkim spisima kasnijih autora, na primjer, Valensa (2. st.n.e.) i Firmicusa (4. st.n.e.).

Još u prvom stoljeću prije nove ere, astrologija je privukla pažnju rimske elite, no za vrijeme careva postigla je golemu popularnost. Bila je toliko popularna u narodu i postala dio mentaliteta da su se kasniji carevi bojali njenog utjecaja, dok su istovremeno privatno konzultirali astrologe. Kada bi politička situacija postala nemirna (a često je bila), carevi su izdavali edikte kojima bi protjerivali astrologe, filozofe i ostale potencijalne “truoblemakere”.

O popularnosti astrologije svjedoči i priča o caru Oktavijanu Augustu, kojem je još u djetinjstvu otac dao izraditi horoskop, a kasnije je kao mladić posjetio astrologa sa svojim prijateljem Agripom. Astrolog je Agiripi predvidio veliki uspjeh, te je Oktavijan, uvjeren da njemu ne predstoji tolika slava, sramežljivo dao svoje podatke. Kada je astrolog napravio Oktavijanovu kartu, i shvatio kakva mu slava predstoji, bacio mu se pod noge.

Jednom prilikom, 27. godine prije nove ere, kada su Rimom počeli kolati “tračevi” da će car uskoro umrijeti, javno je objavio svoj horoskop kako bi svi vidjeli da mu predstoji još mnogo godina života. Izdao je i srebrnjak na kojeg je otisnuo znak Jarca – znak u kojemu se nalazio njegov Mjesec. Jarac je znak u kojemu Sunce pobjeđuje tamu i dani postaju duži (znak zimskog solsticija), a August je svoju vladavinu smatrao početkom novog doba – Pax Romana, dobom mira i prosperiteta nakon nemirnog razdoblja koje je uslijedili poslije Cezarove smrti.

I kasniji carevi koristili su astrologiju i astrologe u političke svrhe. Tiberije, Kaligula, Klaudije, Neron, Vespazijan, i mnogi nakon njih, vjerovali su u astrologiju, dok su se neki carevi i sami bavili njome. Poznata je  priča Tiberijevog prvog susreta sa svojim dugogodišnjim astrologom i prijateljem Thrasylussom. U to vrijeme Tiberijeva karijera i ambicije za prijestoljem bili su  u nestabilnom stanju, pa je želio pronaći astrologa koji će mu pomoći u njegovim aspiracijama.

Nemilosrdan, kakav je bio, ako bi posumnjao da mu astrolog laska i ulizuje se, bacio bi ga preko litice u more. Thrasyllus mu je unatoč političkim rivalima prognozirao vladavinu carstvom, a Tiberije ga je testirao pitajući ga – što vidi u vezi  svoje vlastite sudbine. Na to je dobio odgovor astrologa – čini se da moj vlastiti život trenutačno visi o niti. Ta prognoza spasila mu je život, jer se Tiberije uvjerio da Thrasyllius zaista zna svoj posao.

Još jedna zanimljiva priča, koja nam je došla iz Svetonijevog djela “Dvanaest rimskih careva”, tiče se cara Domicijana. Odmalena je posjedovao vlastiti horoskop, budući da ga je njegov otac, car Vespazijan, dao izraditi odmah pri njegovom rođenju. Prognozirani su mu bili način, datum i sat smrti, te je paranoični Domicijan, iz straha od ozljede, odbio blizu sebe imati bilo kakvo oružje. To je išlo do te mjere da  kraj sebe nije držao gardu čuvara, što je bila standardna praksa rimskih careva. Strah od smrti pokušao je umiriti na način da diskreditira samu astrologiju pripremajući zamku jednom astrologu. Zapovjedio mu je da prognozira način vlastite smrti, te ga odlučio dati ubiti na drugačiji način nego što je astrolog prorekao.

Žrtveni jarac, astrolog Ascletarion, prognozirao je da će ga na kraju rastrgati psi. Domicijan je zatim naredio da se Ascletariona ubije i spali na pogrebnoj lomači. Tako je i bilo, no jak vjetar (sudbine?) srušio je lomaču i Ascletarionovo tijelo, koje je palo na tlo, gdje su ga poluizgorenog napali i proždrijeli obližnji psi lutalice. Možemo samo zamisliti Domicijanovu reakciju!

Uvečer kada mu je smrt trebala stići, po astrološkoj prognozi iz djetinjstva (u 5 sati ujutro), Domicijan je bio vrlo nemiran. Nije mogao spavati i sa nestrpljenjem je čekao da prođe sudbinski sat da može odahnuti. Nakon nekog vremena nije više mogao izdržati i pitao je jednog od poslužitelja koliko je sati. Ovaj mu je rekao da je šest i Domicijanu je pao kamen sa srca. No, urotnik je lagao, bilo je tek pet.  Domicijanu je ubrzo potom stigao glasnik (također urotnik) sa porukom, i dok ju je Domocijan bezbrižno čitao, ubojica ga je probo nožem, i krv je potekla, baš kao i u prognozi.

Iz doba rimskih careva imamo astrološku literaturu u kojoj doznajemo o tehnikama koje su se koristile i općenito astrologiji kakva se tada prakticirala. Nisu sva djela sačuvana, no neka su ostala sačuvana barem u obliku citata u djelima drugih autora. Tako znamo za Thrasyllusa, Critodemusa, Dorotheusa iz Sidona, Ptolomeja, Valensa, Firmicusa i druge.

Ptolomej (2. stoljeće n.e.) je od svih svakako najpoznatiji, posebno po tome što se bavio i drugim znanostima – geografijom i astronomijom. Njegovo astrološko djelo Tetrabiblos, bilo je vrlo utjecajno u kasnijim vremenima, jer je bilo prevedeno na moderne jezike, a i zbog toga što je Ptolomej bio poštovan kao astronom. No, pogrešno je misliti da je Ptolomej bio “autoritet” u astrologiji u svoje doba. Čak je upitno i da li je bio astrolog ili je samo zapisao dostupna mu znanja o astrologiji. Povjesničari astrologije smatraju da je bio izvan suvremenih praksa astrologije, jer neke tehnike nije spomenuo, a nekima je prenaglasio važnost.

Na primjer, za tumačenje određenih područja / tema u karti koristio je prirodne signifikatore, a ne kuće. Što se kuća tiče, pridao je važnost jedino kardinalnim zonama karte. Nije spominjao  “arapske točke” (kuće), osim fortune kojoj je promijenio način računanja – koristi isti način i za dnevno i za noćno rođenje, zbog čega se tradicionalni astrolozi i danas spore. MC-u, kao najvišoj točki na nebu, nije posvetio puno pozornosti, kao ni subdivizijama znakova, osim što je dao tri verzije astroloških termina.

Jedna od najvećih zasluga koje je Ptolomej učinio astrologiji bilo je prihvaćanje i popularizacija Hiparhovog tropskog zodijaka. Grčki učenjak Hiparh izumio je tropski zodijak još u 2. stoljeću prije nove ere i uredio tablice za izračunavanja položaja planeta. No, ti izumi nisu bili prihvaćeni u njegovo doba. Ptolomej je prihvatio njegov tropski zodijak i osuvremenio tablice, no oba izuma ušla su u širu uporabu tek u 4. stoljeću, budući da Ptolomejevo djelo nije bilo poznato u njegovo doba. Tako, Valens (2. stoljeće n.e.) nije nikad čuo za njega, dok Firmicus (4 stoljeće n.e.) jest, no čini se da nije čitao Ptolomejeva djela.

Firmicus Maternus bio je rimski pravnik i astrolog amater iz 4. stoljeća. Njegovo djelo – Mathesis, sačuvano nam je gotovo u cijelosti. U srednjem vijeku, kada je bavljenje astrologijom bio opasan posao, redovnici su ga ipak kopirali i proučavali, baš kao i visoki crkveni dužnosnici. Nadbiskupu Yorka bio je uskraćen kršćanski ukop, jer su mu nakon smrti pronašli kopiju Mathesisa!

Firmicusovi savjeti

U svojoj knjizi Firmicus, učeniku astrologije daje naputak za život moralnog karaktera. Ovaj naputak kasnije je, prilagodio i uključio u svoju knjigu, poznati astrolog iz 17. stoljeća William Lilly. Firmicus započinje svoj naputak skrenuvši pažnju čitatelju da je – astrologija božanska znanost, te da astrolog, budući da komunicira sa bogovima, mora sebe učiniti dostojnim tih znanja, mora se približiti božanskome posvećujući pažnju svojim vrlinama.

Savjetuje astrologu da uvijek bude lako dostupan, skroman i da ne prlja ovu božansku znanost ljubavlju prema novcu. Traži od astrologa da bude jasan u onome što govore i da stoji iza toga. Savjetuje ga da čuva svoju reputaciju i poštenje, da se ne druži sa sumnjivim ljudima i da se ne bavi sumnjivim stvarima.

Upozorava ga i da ne bude pohlepan, da astrologiju dobro nauči a ne da samo ponavlja ono što je naučio napamet iz astroloških knjiga. Skreće pažnju čitatelju i na to da bude taktičan, te da na etičan način ukaže klijentu na loše stvari koje vidi u njegovoj karti. Također, upozorava čitatelja da ne prognozira ništa vezano uz život i sudbinu careva i carstva.

Firmicus kaže da to i nije moguće budući da su carevi “gospodari svemira” te imaju posebnu sudbinu kojom ne upravljaju zvijezde, već jedino najviši Bog. Moguće je da sam nije vjerovao u to što je napisao, nego da je želio sačuvati vlastitu reputaciju kao dobrog Rimljanina, a svoje čitatelje spasiti od problema koje takve prognoze donose!

Danas se, srećom, astrolozi (barem na našem području) ne moraju bojati političkih progona. No, Firmicusovi naputci ne djeluju toliko zastarjelo ako se sjetimo da je, ne tako davno, Hitler progonio astrologe u Njemačkoj, te da su se obje strane u ratu koristile astrologijom u propagandne svrhe! Iako pisani prije gotovo 1700 godina, Firmicusovi savjeti, pogotovo oni moralne prirode, i danas su nam dobro došli.

 

Bibliografija i Izvori:

– Robert Hand: “Chronology of the Astrology of the Middle East and the West by Period” , Archive for the Retrieval of Astrological Texts, Reston,  VA ,1998.

– James Herschel Holden: “A History of Horoscopic Astrology, From the Babilonian Period to the Modern Age”  American Federation of Astrologers, Inc. Tempe, AZ 2006

– Benson Bobrick: “The Fated Sky, Astrology in History”, Simon and Schuster Paperbacks, New York, NY, 2006.

Franz Cumont: “Astrology and Religion Among the Greeks and Romans” G. P. Putnam”s Sons The Knickerbocker Press New York  1912 (digitized my Microsoft  2007.)

– Tamsyn Barton: “Ancient Astrology”, Taylor & Francis e-Library, 2003.

Firmicus Maternus: “Matheseos Libri VIII” (Ancient Astrology theory and practice) translated by Jean Rhys Bram, Noyes Press, Park Rodge, New Jersey

– “Prayer, magic and the stars in the ancient and late antique world” / edited by Scott Noegel, Joel Walker and Brannon Wheeler, The Pennsylvannia State University Press, University Park , PA, 2003.

 

Pripremila: Sanja Marić