“Moji roditelji su zaslužni za sve što sam ikad postala, bez da su se ikad na to potpisali, i dali su mi najvrjedniji mogući dar – vjerovali su u mene”

Možda ne pamtiš onaj trenutak kada si otišao od kuće. Možda ne pamtiš onaj trenutak u kojem si odrastao. Možda ne pamtiš prve korake ni glas, kao ni riječi koje odjekuju. Možda ne zastajkuješ dok trčiš negdje po “bijelom” svijetu i možda se ne okrećeš prošlosti, ali, znam da znaš.

Dom nisu zidovi. Napuštena sela, ni obronci. Dom je tamo gdje si Ti. Gdje dišeš nesputano, cjelovito. I bitno. Sa važnošću. I hrabrošću djeteta koje prelazi preko praga ili stoji na njemu i pita se – da li se sve ovo zove odrastanje? A zove se.

Jupiter se nakon 12 godina vraća kući. U znak Raka. Tamo negdje davno gdje si ostavio dio sebe. U nekome. Nečemu. U sjećanju. U prošlosti. U izvoru iz kojeg je nastalo sve što jesi ili nisi. Da li si ikad razmišljao o tome da, koliko god ne želiš negdje pustiš korijenje i da, koliko god želiš negdje nisu tvoje odaje?

Ulaziš u arhive svoje duše. U sve što je skriveno. U sve neisplakane suze i ponore. U sve nade i sjećanja. U sve snove i želje. U svaki otisak sebe kojeg si negdje utisnuo. Tražiš se kao dijete koje traži svoje pretke i svoje potomke. I znaš da je to jedan krug koji se nikada ne zatvara, a možda si ga upravo otvorio…

Ovo je vrijeme kada svatko u sebi mora zapitati svoje unutarnje dijete – koliko si uspio? Što smatraš uspjehom? Gdje si dospio? Kuda si otišao? Da li se imaš kome vratiti? I koliko si toga iz svog doma ponio? Jer htjeli priznati ili ne, u nama bujaju stoljetni vihori predaka. I mi smo, baš svatko od nas, bar jedan promil svih njih. Nosimo ih zakačene na rubove kože i izdišemo sa svakim novim danom.

I pokušavamo promijeniti ono što smatramo da je bilo loše i nadograditi sve što je bilo dobro. Ali prije svega, treba se pomiriti sa tim da nisu sve okolnosti života uvijek najbolje, da nisu sve obitelji uvijek najsretnije, da nije svakome dano da bude voljen i prigrljen i da dom nisu zidovi, da obitelj nisu nužno krvni srodnici, da nisu svima ispisana sretna sjećanja.

Ovo je vrijeme kada treba isplakati sve rane i poraze. Sve gubitke i umrle. Sve što te guši i što te pritišće. Jer ti nisi tvoji ciljevi, ti si tvoje korijenje. Ono što uzgajaš, zalijevaš i o čemu brineš. Ono što hraniš i njeguješ.

Ti si karma koju si prihvatio nositi. Bez pobune. Sa potpunom istinom koja se sada otvara. I daj si tu širinu da zaroniš u emocije. Da pronađeš u sebi to izguljeno dijete. Da osjetiš svoje roditelje. Da kažeš – hvala, oprosti, volim te. I sebi i drugima.

Ovo su i svi tereti koji nisu tvoji, ali su naslijeđeni. Sve suze, patnje i osmijesi tvojih voljenih. I onih koje nikad nisi upoznao. I koje ne znaš, ali su dio tvoje prošlosti. Ovo su trenuci u kojima možeš prekinuti sve loše karme predaka, sve terete koje vučeš na sebi, sva opterećenja sa kojima dolaziš, a dali su ti ih drugi.

I zato pusti da ode nabujala rijeka prošlosti. Ti si most i nova spona za svoje pretke i potomke. Ti si onaj koji ima glas i snagu promjene. I moć svega. Ti si pisac koji može napisati potpuno nove redove. Koliko si dobro dijete? Koliko si dobar roditelj? Koliko si dobar nasljednik? I koliko si se spreman boriti da bolji postaneš?

Jupiter je u Raku, ali ovo nisu naslijeđene kuće i imovine, nisu novci, bogatstva ni milostinje. Ništa fizičko oko čega se grabiš i lomiš kada netko umire. Ovo nisu bogovi. Ovo nisu oltari, ovo nisu molitve. Ovo nisu glasnici.

Ovo si ti. Onaj dio djeteta u tebi koji još uvijek čeka da se otkrije. Onaj Bog kojem se nikad nisi poklonio, a trebalo je. Jupiter u Raku, duhovno je nasljeđe. Ima li te?

 

Sanja Paraminski Aisha