Pahuljama snijega pokrivena raspuštena duga  kosa smeđa, dok se lagano leluja u zimskoj noći. A ona, tako smrznuta lica, nijemo te gleda, a ti, u njoj sve poraze svoje brojiš, i u njenim očima gledaš svu tugu ovoga svijeta, sve boli, i sve patnje, muke i bijedu, što u njoj vijekovima stoje.

Poput bedema hladnog i promrzlog, kameno lice njeno, niti jednu emociju pokazati neće. Što od straha, i od bola, što zbog čežnje davno prekrivene pahuljama snijega, a i zbog muke života, što okameni srce njeno, ona sada ne zna, i ne može, olako dati sebe.

I dok hladne ruke, i omrzlo srce, ogreje pored starog Smederevca, suze se već u biser pretvoriše, i zagasito na platu staru padoše, a tako ugasiše i poslednju nadu da u njoj će emocije da se probude.

I dok hladnog pogleda, ka’ daljinama gleda, ova žena zapravo, i jedino o bezgraničnom povjerenju sanja, i samo tako bi se njena duša ogrejala, a zbog bola, srce već od okova kamena, sumnja i strah je izjeda da nikada povjerenje pronaći neće.

A ni ljubav o kakvoj sanja, jer teško će neko nju, tako proračunato hladnu, prihvatiti, i samo probati, i dovoljno uporan biti, da srce njeno mekanim ćebencetom osjećaja toplih ušuška, i tada zaista spozna dubinu njenih ogromnih osjećaja.

I dok promrzla od snijega, gorska vila čeka svog junaka, i u bistrom, hladnom planinskom potoku lice svoje umiva, i želje svoje šumi samo povjerava, jer više ni u koga povjerenja nema.

Pa negdje sanja brvnaru malu, od drveta skrojenu, na vrh brda, sa kojeg pogled u daljinu seže, ka’ drveću starom, što na more sliči, a onda u drugom trenu, shvati, da vijekovima šuma, poput duše njene, stara, šapatom joj priča, da njenu muku razumije.