Znam da si umorna već od jutra koje dočekuješ budna. Neispavana. U razmišljanjima. Dok brojiš u roju sve misli. Zahtjeve. Dok analiziraš svako zašto i zato. Dok tražiš rješenje nečega što trenutno izgleda kao zamka. Znam da te umara to gledanje u činjenice koje nikako ne shvaćaš. Analiziranja tuđih ponašanja. I onih koje ti zakače iako nisu tvoja.
Ovi dani se čine kao godine. Dugi redovi misli. Hodanja unazad. Previranja rečenog. I onoga što nisi stigla reći. Analize koje su te dovele u zabludu sada te vode do rješenja. Ljudi koji ne shvaćaju. Zaluđene mase kojima se ne moraš opravdavati. Oni koji te ne čuju, jer i ne žele čuti.
Znam da si budna dok pokušavaš sanjati. O novim šansama. O novim promjenama. Ljubavima. Životu. Znam da čekaš da se riješi i ta dijagnoza. I taj uzrok boli. I da prestanu sva traganja. Znam da si danas u svoja četiri zida. Iako možda i nisi. Čak i među ljudima osjećaš se pogubljeno.
Nema prostora toliko velikog koji bi te primio. Ni sve što imaš. Pa uporno režeš sebe na sekvence. Danas si nekome za dobar dan servirala svoje najbolje izdanje. Rasparanu kožu opet si ostavila doma. Kao i rane. Sumnje. Strahove.
Danas si poslužila samu sebe kao najbolji biftek. I opet se pitaš jesi li “dovoljno pečena”? A za koga? Za ljude koji će te uzeti samo u milimetrima tvoje veličine? Tako sputanu. Zakočenu. Zgrčenu.
Za koga si opet prosula sebe u nepovrat? Za one za koje ne znaš što misle o tebi pa uporno pokušavaš shvatiti? Njihove riječi. Ponašanja. Djela. Šutnju. Izostanke. Koga to danas pravdaš po stotinu puta, iako znaš da je neopravdano? Ne bi trebalo da je tako.
Stvari su jednostavne. I ljudi su. Ako nisu, onda nisu tvoji. Da li to danas opet nemaš vremena za sebe? Jer umorna dočekuješ jutra. Budna. Potpuna. Zbog onih kojima si ti samo “ponekad”. Ne brani to.
Sanja Paraminski Aisha