Koliko smo zidova prošli na raskršćima, brojeći svoja stopala umjesto koraka? Koliko smo puta zazivali tišinu i postupke, a ne riječi? Od kad su djela postala tako jeftin monopol ljubavi? Da li smo zaista sve ono što očekujemo da nam se dogodi?

Posljednja u nizu eklipsa na osi Jarac/Rak dočekala nas je 5. jula 2020. godine na 13 stupnjeva znaka Jarca. Posljednja u nizu na ovoj osi, koja je počela biti aktivna 2018. godine. Od tada do danas, kakve su lekcije naučene? Kakve još čekaju biti?

U vrijeme eklipsa najbolje je ne činiti ništa. Povući se u sebe. U ostave života. Biti tek puki promatrač. Dobro je zastati. Ne očekivati. Ne djelovati. Ne donositi velike odluke. Jer… nismo racionalni. Nismo usuglašeni.

Nismo ni toliko svoji, koliko se divljina u nama otima. Borbeni smo do same iznemoglosti. Urlamo u sebi sve nakupljene emocije. Dižemo ih u vjetar. U prašinu. U ostatke. Što god da trebate odlučiti ovih dana, možda i ne trebate.

Odjednom bi sve i ništa. I u poslu. I u emocijama. I u životu. Prekratili bi sve što nam smeta. I sve čemu mi smetamo. Odjednom smo na rubu, i živaca i snova i života. Kao eksplodirajući svemir koji prijeti samouništenjem. Možda i treba tako. Možda više ne treba trpjeti ništa što umanjuje nas značaj. Što nas čini nesretnima. Što nas odgađa. Što odgađamo.

Negdje u nama divlja potreba da se ustabilimo. Da pustimo korijenje. Da osjetimo sigurnost. Da dobijemo oslonac. Negdje u nama tinja potreba za onim što čini naše temelje, a to je – povjerenje.

Vjerujemo li našim obiteljima, partnerima, prijateljima, djeci? Vjerujemo li i sebi samima da smo sposobni odbraniti se od svega što ranjava našu dušu? Jesmo li spremni neke ehove prošlosti pustiti da odu. Iz života. Iz rana. Iz misli. Iz podsvijesti. Iz nas?

Da li su naše obitelji zaista naše? Ili su to uporišta koja propadaju? Da li je ljubav zaista ljubav ili okorjeli materijalizam kojem bježimo? Da li nam je bolje samima sa sobom ili sa onima koje nazivamo ljubavima?

I tko smo to uopće mi, kada ostanemo sami uz sebe? Koliko kompromisa radimo za tuđu sreću, a nazivamo je svojom? Da li je molitva isto što i kad moliš? Jesmo li izjednačili pojmove koji su nespojivi? Jesmo mi pristali na pravim mjestima srušiti granice?

Mnogi su odnosi pod testom. Pogotovo oni bračni. Obiteljski. Oni gdje postoje plodovi, djeca. Oni koji godinama postoje ili preživljavaju. Možda je dobro zakočiti. Zastati. Preispitati sve vrijednosti. Uloge. Gubitke i dobitke. I onda odlučiti. Jer ulogu sumanutog “ludaka” možemo uvijek odigrati. Ali, možda ovo nije pravo vrijeme za cirkuse… i možda ovo ni nisu naši cirkusi.

Merkur u Raku retrogradno kvadriran od Marsa pršti od bujice riječi. Kolapsa. Svađa. Sukoba. Padova. Lomova. Rana. Iz nas se čuje ogroman uragan ili prevelika tišina. Sve što prevaljujemo preko jezika previše je oštro i boli. Zato… polako u ovim danima bezumlja. Jer.. proći će.

Venera je podržana Marsom pa već pronalazimo puteve. A i Uran sprema pozitivna iznenađenja sudbine. Kad mislimo da se raspadamo od svega, možda baš gradimo neke nove svjetove koje sada ne vidimo, ali hoćemo u mjesecima pred nama.

“Najbolje tek dolazim” rečenica je koju trebate upamtiti. Od toliko očekivanja da nam se dogode najbolje stvari, zaboravljamo da smo možda baš mi sami ta najbolja stvar koja dolazi.

 

Sanja Paraminski Aisha