Hoću li pisati o problemima? Neću. Probleme imamo svi, različite i raznovrsne. Ne bih rekla da postoji netko tko ih nema. Nama se, izvana gledajući, samo tako može činiti. Jedino što može biti je da se netko suočava sa drugačijim spletom okolnosti koje imaju i drugačije vrste problema.

Problemi su neugodne zagonetke dane situacije, koje traže svoje rješenje. Osobno volim reći da imam određenu situaciju, ili da je nešto jednostavno činjenica. Reći “problem” zvuči mi tako ozbiljno, tako determinirano, tako na neki način obeshrabrujuće i odbojno. Jer, ako imam veliki problem, znači da sam još uvijek mala. A ne želim biti “mala”, želim rasti, razvijati se, napredovati. Biti “velika” i sa lakoćom i bez muke rješavati situacije koje se pred mene postave.

Probleme volim relativizirati s jedne više razine svijesti, odnosno jednim odmakom od emocionalnog angažmana, a to se jako lako da napraviti. Kada klijentima kažem – “Ljuti li te nešto? Relativiziraj važnost toga.”, isto tako im kažem za probleme – “Imaš problem? Relativiziraj njegovu veličinu i njegov utjecaj na tvoj život.” Da, znam kako to zvuči. “Pa kako ona to tako može reći? Kako da relativiziram i smanjim veličinu problema, ako je taj problem bolest? Kako da manjak novca zbog kojeg ne mogu podmiriti režije ili kupiti hranu, nema utjecaj na moj život? Kako da…”. Sa takve razine percepcije, nikako. Fokusirajući se samo i isključivo na problem sam, nemoguće je to postići. U tome i jest “kvaka”.

Danas mnogi preferiraju riječ “izazov”. To je po meni daleko točnija definicija, ali samo ako pravilno razumijemo što je to izazov. Život nas, dovođenjem u neke specifične situacije, izaziva. Izaziva našu reakciju, naš odgovor, naš stav. Zato kroz dani problem imamo izazov njegovog rješavanja.

Ako pravilno u glavi posložimo stvar, pa prestanemo s konstantnim fokusom na problem, time energetski tok preusmjeravamo na put kojim trebamo proći do rješenja, znači da smo shvatili što je izazov. Put kojim od točke A dolazimo do točke B je izazov odnosno put kojim idemo s pozicije problema do pozicije rješenja. I kada kažemo da imam izazov znači da su nam fokus i pažnja na putu kojim idemo do rješenja, a ne na samom problemu. No, s druge strane, ako problem samo preimenujemo u izazov i nastavimo se postavljati na isti način, ništa se bitno ne mijenja. Izazov nije točka A, izazov nije problem. Bitan je naš fokus, naša pažnja i usmjerenost misli.

Gdje nam je fokus? Na što svakodnevno mislimo? Da li nam je fokus na – nemam novca, bolestan sam, ništa mi ne ide od ruke, nemam partnera, posao ne ide, muž, žena, djeca, rodbina ili  prijatelji ne valjaju, i tako dalje? Da li nam je prva misao kada se probudimo usmjerena na sve ono što nam u životima nije po volji i na popis svih problema s kojima se suočavamo? Odmah, ujutro, crna lista pred očima?

Ili smo došli do pozicije u nama samima da stvar gledamo, na primjer ovako – nemam partnera je činjenica (problem); što sve radim, što poduzimam, kako se postavljam, koliko ja postajem partner kojeg bi netko želio, i tako dalje. Ako tako gledate na situaciju, to je onda put (izazov) do pronalaženja pravog partnera (rješenja). Ili pak, primjer – imam određenu dijagnozu je činjenica (problem); što ću sve napraviti i poduzeti da se izliječim i iscijelim je put (izazov) do zdravlja (rješenje). I tako su ovi slučajevi primjenjivi na sve moguće situacije u našim životima.

Postoje još situacije, kada ljudi direktno s problema skaču na moguće rješenje. Na primjer – posao mi ne valja, skačem na drugi; ili muž/žena nisu u redu, “skačem” na druge kombinacije ili opcije; prijatelj mi ne odgovara, režem sve veze; imam zdravstvenih tegoba, odmah trčim doktoru po čarobnu tabletu ili na zahvat.

Samo po sebi to i nije pogrešno, da me ne biste krivo shvatili, jer ako imamo problem svakako da trebamo tražiti rješenja, to je sasvim razumljivo. Ono što najčešće preskačemo, misleći da je problem izvan nas samih, jest put kojim trebamo proći. Ako njega ne svladamo upadamo ponovno u iste situacije, da li sa novim partnerom, da li na novom poslu, da li sa recidivom bolesti. Jer nije riješen, osviješten, apsolviran uzrok stanja u kojem smo.

Mi sami sebi smo najčešća prepreka. Jer, misleći da je problem izvan nas, ne postavljamo si pitanja – što ja trebam iz ovoga shvatiti, naučiti, osvijestiti; kakav trebam biti i postati da se nađu za mene najpovoljnija rješenja. “Što sam cijelo vrijeme radio pogrešno, pa da sam se razbolio, da nisam zadovoljna u braku, na poslu, sa prijateljima, i tako dalje?” Od nezadovoljstva svim i svačim do zadovoljnog života, trebamo proći put osvještavanja, micanja blokada, pogrešnih percepcija, uvjetovanja. E to je izazov!

Emocionalni angažman vezan uz probleme je vrlo bitna stavka, koja nas najčešće blokira da situacije vidimo jasnije. Čim dopustimo strahu da nas obuzme, više ne možemo napraviti potreban odmak, jer on diktira uvjetovano ponašanje, stavlja “crne naočale” na naše oči i zatvara nas u začarani krug muke, patnje i neizlaznosti iz situacija. “Ajme, nemam novaca, neću moći kupiti kruh, umrijeti ćemo od gladi; Nisam platio ratu kredita, ostat ćemo bez krova nad glavom; Ako ne popijem te tablete sutra ujutro, mene nema; Nema nikoga za mene, ostarjet ću sama, nevoljena i napuštena.”

Da li je to istina? Prije negoli počnete paničariti, zapitajte sebe da li je to istina. Najčešće nije, ali i da je, zapitajte se dalje što je najgore što se može desiti. Pa i to najgore, koliko je zaista loše. Pa i to loše, koliko je zaista opasno. Možemo tako u nedogled, ali mislim da ste do sada shvatili kamo ciljam. Ciljam na relativiziranje važnosti, veličine i utjecaja problema na naš život. I ciljam na izbijanje oružja strahu iz ruku.

Sve sam ove situacije i sama prošla. I znam kako luđački bole i koliko zaista plaše i lede krv u žilama. Ali dok nisam okrenula obraz na drugu stranu, dok nisam uložila silan trud u promjenu fokusa, dok nisam obratila pažnju na put, dok nisam shvatila da je to sve samo splet izazova i da rješenja čekaju s druge strane straha, nisam se pomakla sa mjesta. Dok nisam osvijestila svoju vlastitu odgovornost za vlastitu percepciju svoje vlastite stvarnosti, za odabire koje svakodnevno donosim, za usmjerenost pažnje, misli i fokusa na put izazova i pronalaženja rješenja, grizla sam svoj vlastiti rep i vrtjela se u začaranom krugu.

Dakle, shvatimo problem kao stanje ili činjenicu, put koji nezaobilazno moramo proći kao životni izazov, da bismo došli do najboljih i predivnih rješenja za sve nas. Jer nas ona nestrpljivo čekaju!

 

Žaklina Ivana