STARI RIM – 1. dio

Ako spoznaš da si i ti sačinjen od svjetlosti i života, vratit ćeš se u svjetlo i život. (Pimander, “Corpus Hermeticum”)

Astrologija je u antičko doba bila toliko isprepletena s helenističkom mišlju i tako zvanim orijentalnim religijama da se čini da je astrološka simbolika bila, ako već ne podloga tadašnjih pogleda na svijet, onda svakako nit koja ih povezuje. Sama praksa onog što danas smatramo astrologijom i jest produkt onog vremena i prostora odnosno aleksandrijskih mudraca, kao što smo vidjeli u jednom prethodnom tekstu.

No, pregled astrologije u doba Rimskog carstva započet ćemo s njenim “teorijskim” dijelom, ali ne s kartama i tehnikama, astrolozima te njihovim klijentima već s astrološkim simbolima – zamislima o planetima kao božanstvima, ali i o bogovima kao planetima. Ideje o nebeskim utjecajima i sudbonosnim zvijezdama utkane su u antičku kulturu, književnost, te u narodna vjerovanja, ali i uzvišenu filozofiju i onodobne religijske pokrete.

Još su starogrčki filozofi planete smatrali božanskim bićima. Pitagora je držao da planete pokreće eterična duša nalik onoj čovjekovoj, dok su za Platona planeti mlađi odnosno vidljivi bogovi koji sprovode vlast najvišega Boga, a čak je i za racionalnog Aristotela njihova priroda božanska. Druga uvriježena ideja bila je da je čovjekova duša istovjetna božanskoj, nebeskoj, te da dolazi sa zvijezda.

Heraklit naučava da je duša iste prirode kao i eter, duša univerzuma, a Platon da ljudske duše dolaze sa zvijezda, na zemlju silaze putem planetarnih sfera, ostavljajući za sobom božansko i preuzimajući sudbinu koju im dodijele tri Suđenice. Ovakve zamisli nisu ostale tek na razini visoke filozofije. Na službenom epitafu (nadgrobnom natpisu) Atenjanima palima u bici, 432. godine prije nove ere, saznajemo kako je “eter primio duše ovih heroja kao što je zemlja primila njihova tijela”.

Povratak ljudske duše zvijezdama s kojih je i potekla, naspram drugih raširenih ideja o zagrobnom životu (poput odlaska u Had ili pak reinkarnacije), prihvatio je i veliki Ciceron u svom “Scipionovom snu”. U ovom vizijskom putovanju u visine Scipion stariji (osvajač Kartage) unuku Scipionu mlađem pokazuje Zemlju izdaleka, ističući da je sva zemaljska “slava” iz perspektive nebesa – posve beznačajna. Također ga poučava da sve one koji vjerno služe domovini nakon smrti čeka zasluženo mjesto u nebesima.

Iako je “povratak” među zvijezde nakon smrti u početku bio rezerviran tek za vladare, a kasnije i za one kreposne koje su ga zaslužili, poput državnika ili hrabrih boraca, do prvog stoljeća prije nove ere raširilo se vjerovanje da se ne samo herojske već i one manje istaknute duše vraćaju zvijezdama. (Sličan trend nalazimo i u egipatskoj religiji u kojoj je Knjiga Mrtvih, skup magijskih formula za osiguranje zagrobnog života, u početku bila rezervirana samo za najvišu kastu.) Na jednom takvom epitafu piše: “U ovoj grobnici leži mlada djevojka, Ceresina anthophoros (ona koja drži cvijeće), odnijele je nesmiljene Suđenice. No voljom Besmrtnika njena duša obitava među zvijezdama, zauzevši svoje mjesto u zboru blagoslovljenih”.

Zamisli da ljudska duša potječe sa zvijezda i da se nakon smrti, prolazeći planetarnim sferama, vraća svome domu, našle su svoje mjesto i u onodobnoj duhovnosti – hermetizmu, gnosticizmu, platonizmu, kaldejskim proročanstvima, kultu Mitre. Navedene filozofsko religijske struje u nekim su aspektima usko isprepletene. Hermetizam je kao put spoznaje, a ne vjere, u svojoj biti gnostičke prirode, dok je kult Mitre ritualizirani platonizam, platonizam u (ritualnoj) praksi. Kaldejska proročanstva pak, tako zvana biblija platonista, čine se usko povezana s (barem jednom strujom) Mitraizma – a svi odišu astrološkom simbolikom.

 

Hermetizam

U Pimandru, prvom tekstu “Hermetičkog korpusa” (kompilacije hermetičkih tekstova iz 5. stoljeća) piše*;

Prvi um, Nous, koji je i muški i ženski, i život i svjetlo, Riječju stvori drugi um, kreatora svijeta (Demijurga); A taj drugi um koji je od vatre i zraka oblikova sedam vladara koji svojim orbitama okružuju čulni svijet. Njihova vladavina zove se sudbina (heimarmene).

(O putu natrag)

Tada se čovjek uzdiže kroz harmoniju sfera. Prvoj sferi predaje silu rasta i opadanja (Mjesecu), drugoj zlobne muljaže (Merkuru), trećoj požudu (Veneri), četvrtoj nasilničku aroganciju (Suncu), petoj drskost i naprasnost (Marsu), šestoj zlokobnu težnju bogaćenju (Jupiteru), sedmoj sferi zlobnu laž (Saturnu) – sve su lišene moći.

Ovakvo dodjeljivanje “grijehova” planetarnim sferama odnosno planetima bila je česta pojava u ranim stoljećima nove ere, no takvi su popisi varirali, stoga nije bilo konsenzusa oko toga koji grijeh pripada pojedinom planetu. Općenito se smatralo da pri silasku na zemlju, spuštajući se od najviše i najbožanskije, Saturnove, pa do najniže planetarne sfere, Mjesečeve, duša od planeta dobiva, preuzima određene funkcije dok im pri svom povratku vraća ove preteče “sedam smrtnih grijeha”.

Na primjer, Makrobije kaže da od Saturna duša dobiva razum i razumijevanje, od Jupitera sposobnost za djelovanje, od Marsa smjelost duha, od Sunca osjetilnu percepciju i imaginaciju, od Venere strast, želje, od Merkura sposobnost izražavanja, od Mjeseca funkciju oblikovanja i rasta tijela. Te sposobnosti, funkcije, “astralna tijela”, koja duša odijeva pri silasku, ogledale bi se u natalnoj karti.

No vratimo se hermetičkim tekstovima. Kada je 1945. godine otkrivena knjižnica “Nag Hammadi”, među ostalim “gnostičkim” tekstovima, po prvi je put otkriven i jedan hermetički, naknadno nazvan – “Rasprava o osmoj i devetoj (sferi)“.  Pred kraj teksta, nakon što je svom “sinu” predstavio znanje o višim sferama i poveo ga na vizijsko putovanje sferama iza Saturna (sedme sfere), Hermes mu daje naputak da ovo učenje zabilježi na pločama od tirkiza kako bi se sačuvalo. Kazuje mu neka na ploče upiše i zakletvu, da se ne bi desilo da učenje padne u ruke onih koji će ga koristiti za neke druge svrhe doli one koja mu je namijenjena – a to je borba protiv sudbine (heimarmene).

Hermes kaže: Za postolje ovih ploča postavi kvadratni mliječni kamen, a ime upiši hijeroglifima na azurnu ploču. Sine, uradi ovo kada sam u Djevici, Sunce je u prvoj polovici dana, a 15 je stupnjeva prošlo kraj mene.

Hermesovo učenje o višim sferama trebalo je zabilježiti u vrijeme koje je povoljno po hermetičkim principima, odnosno po principima elekcijske astrologije – a koje vrijeme može biti za to povoljnije nego li kada je Merkur (Hermes) na stupnju svoje egzaltacije (15 Djevice)?  Po tradicionalnoj astrologiji Merkur je tamo posebno snažan, budući da je uz egzaltaciju Djevica i njegov znak domicila.

Osim religijsko-filozofskih tekstova, poput onih sakupljenih u “Corpus Hermeticumu”, Hermesu su pripisivani i magijski, alkemijski te tehnički astrološki tekstovi, poput “Liber Hermetisa”. To je ujedno i jedan od najstarijih astroloških udžbenika koji nam je danas dostupan i sadrži tako zvanu pogansku astrologiju, astrološki materijal koji još nije pod utjecajem kršćanskih ideja, budući da su one kasnije ušle u astrologiju.

U šesnaestom tekstu “Corpus Hermeticuma”, pod nazivom “Asklepije kralju Ammonu” saznajemo da je svakoj zvijezdi bio dodijeljen jedan – daemon, a onaj koji bi bio “na dužnosti” u vrijeme čovjekova rođenja, imao bi vlast nad njim:

14 – Svi ovi daemoni dobili su vlast nad Zemljom i oni su ti koji stvaraju nerede u zemljama, među narodima, kao i u životu pojedinca. Oni oblikuju naše duše s obzirom na svoje i (pokreću) aktiviraju ih ležeći u našim mišićima, koštanoj srži, venama, arterijama, pa i mozgu, dopiru do same naše utrobe.

15 – Daemoni, dodijeljeni svakoj zvijezdi, s obzirom na vrijednost (zasluge) pojedinog rođenja, zaposjedaju nas u trenutku kada se rađamo i udahnemo. Nikada ne stoje na mjestu već se kreću ukrug i mijenjaju položaj iz trena u tren. Kada ovi dusi siđu kroz tijelo u dva dijela duše, svaki je uznemiruje prema svojoj aktivnosti. No racionalni dio duše nedotaknut je vlašću ovih sila i slobodan primiti Boga.

16 – Kada je, putem Sunca, racionalni dio čovjekove duše osvijetljen zrakom svjetlosti (a takvih je ljudi malo) daemoni na njega više ne djeluju, jer ni jedan daemon niti božanstvo ne može nadjačati zraku vrhovnog Boga. No ostalim ljudima, i dušom i tijelom od rođenja upravljaju daemoni, čije aktivnosti oni vole. Misli su im zavedene, misli ih navode na krivo, ne ljubav. Stoga, putem naših tijela daemoni upravljaju svime na Zemlji, a tu vlast Hermes je nazvao Sudbina (heimarmenē).

Ideja da su nebesa nastanjena raznim bićima – daemonima bila je veoma raširena u ono vrijeme, tako i sveti Pavao govori o silama, prijestoljima, vlastima. (Kasnije će ovi anđeoski odnosno daemonski “zborovi” postati podložni Kristu i biti uvršteni u službenu crkvenu doktrinu.) Vjerovalo se da daemoni utječu na postupke ljudi, ili barem na niže dijelove ljudske duše odnosno na dijelove duše koje su oni sami oblikovali.

Ova nebeska bića izjednačavana su s planetima (ili zvijezdama, zodijakom) i smatralo se da upravljaju sudbinom ili pak, da se sudbina putem njih provodi. Ponovo, ni kod gnostika, ni hermetičara, pa ni kod platonista, ne nalazimo konsenzus oko pitanja – jesu li planeti (daemoni planeta) zla bića, neutralna ili pak pozitivna; je li “sudbina” izričito negativan fenomen ili nije. Tako je za rane stoike sudbina (heimarmene) bila pozitivan pojam, praktički nerazlučiv od pronoie (Božje providnosti) – dobrohotne božanske energije koja djeluje na čovječanstvo i usmjerava ga.

Stoički kozmos počivao je na razumu, te je kao i onaj platonički, u svojoj osnovi bio “dobar” čime je i sudbina imala pozitivno značenje. No jedan kasniji mislilac platonizma, Numenije, smatrao je da ljudska duša postaje inficirana grijehom dok se spušta na zemlju kroz Rakovu obratnicu. Zle sile koje djeluju na dušinu inkarnaciju, na materiju odnosno na tijelo, povezao je s planetarnim bogovima i takav Numenijev “pesimistični” pogled izvršio je utjecaj na ideje hermetizma i kaldejskih proročanstava.

Takozvani srednji platonisti pokušali su razdijeliti “sudbinu” na dva nivoa: na onu višu, “pozitivnu”, pronoiu –  odnosno Božju providnost, te na nižu sudbinu kojom upravljaju planetarne sile, daemoni – fatalističnu silu koja nas zarobljava odnosno heimarmene. Na taj način, jedan od glavnih zadataka gnostika, hermetista, pa i preteča ortodoksnih kršćana, bio je osloboditi se djelovanja ovih daemona, arhonata, planetarnih sila – sudbine. Jer, iako na čovjekovo tijelo i niže dijelove njegove duše djeluju daemoni / planeti / sudbina, koja ga potiče na grijeh, u njemu postoji i onaj drugi dio – božanska iskra, koja se može vratiti svome božanskom domu.

 

Gnostici

U “Tajnoj knjizi Ivanovoj”, gnostičkom tekstu poznatom i kao “Ivanov apokrif”, arhonte je izrodio Yaldabaoth (Demijurg) i dao im vlast nad sedam sfera. U spisu se navode njihova imena (i muška i ženska), te fizička forma uz napomenu  “ovo su sedmorica iz tjedna, ovi arhonti vladaju svijetom”.

(Rimljani su u početku imali tjedan od osam dana, Hebreji tjedan od sedam dana, no astrološki tjedan, povezan s kronokratorima – vladarima vremena, a kakav i danas imamo, uveden je u vrijeme kasne republike, ranog carstva i svjedoči o popularnosti astrologije.)

U gnostičkom spisu “Pistis Sofia” Isus pripovijeda učenicima kako je u njihova tijela stavio duše s viših sfera (“dvanaest moći od dvanaest spasitelja”), dok su arhonti mislili kako u tijela učenika stavljaju vlastite duše i na taj način učenici su rođeni bez arhontskih duša. Dalje Isus priča kako je, u nekoj vrsti svjetlosnog tijela, uzašao u drugu sferu, u sferu heimarmene (niže sudbine) gdje je njegova pojava izazvala opći kaos. Arhonti su postali veoma uplašeni i uznemireni – Isus je raspustio vladavinu njihove sudbine, pokidao sudbinske veze kojima su zarobljavali.

U sljedećoj sferi, onoj “12 eona”, Isusova pojava ponovo je izazvala nemir i prestrašila tamošnje vladare. Oduzeo im je trećinu moći i promijenio im putanju na način da šest mjeseci gledaju na desno, a šest mjeseci na lijevo. Na to ga učenica Marija pita, hoće li nakon ovoga ljudi, koje su pali anđeli poučili magiji arhonata i poznavanja sudbine, moći i dalje obavljati svoje poslove. Isus joj odgovara kako zlu magiju neće moći činiti kao prije, jer im je oduzeo trećinu moći, a za horoskope će biti u pravu u polovici slučajeva:* *

Ako je sfera, sudbina, okrenuta na lijevo sve što kažu će se obistiniti, no ako je okrenuta na desno bit će posve u krivu “jer sam promijenio njihove utjecaje i njihove kvadrate i trigone i oktagone”. Malo kasnije Isus kaže: “Po istom principu, ako prizovu imena arhonata, a ovi su okrenuti na lijevo, točno će im reći sve što upitaju njihove dekane”, no ako ih prizovu u vrijeme kada su okrenuti na desno “neće im reći istinu, već će im prijetiti i zbunjivati ih.”

Dok je Isus iz Pistis Sofije uzašao na nebesa kojima vladaju arhonti, u nekim drugim gnostičkim tekstovima nalazimo obratan motiv, silazak nekog višeg bića, spasitelja u, za njega, niže sfere. Ovime taj spasitelj unosi nered u vladavinu arhonata – mijenja putanje planeta i na taj način “uništava” sudbinu kao silu koja djeluje na ljude. Vjerojatnije je da se u ovakvim tekstovima misli na poništenje sudbine za one kojima je tekst i namijenjen, odnosno užem krugu inicijanata, nego da bi negativno djelovanje planeta bilo objektivno poništeno za čitavo čovječanstvo, odnosno za “heretike” ili “nevjernike”.

Ideju da najviše božanstvo spašava zle sudbine nalazimo i u tako zvanima orijentalnim religijama, kultovima ranih stoljeća nove ere. Egipatski bogovi su nosili titule “gospodara sudbine”, štovatelji Serapisa, Izide i Mitre također su vjerovali da njihovi bogovi mogu ukinuti njihovu sudbinu. Na primjer na jednom grčkom magijskom papirusu stoji čarolija – molitva upućena Serapisu: “sačuvaj me utjecaja zvijezda”, dok na jednom drugom piše “spasi me moje astrološke sudbine”.

Neki rani kršćani vjerovali su da se samim činom krštenja duša oslobađa sudbine, vladavine zvijezda i planeta. Tako gnostički učitelj Teodot (Theodotus) uvjereno kaže “sudbina je stvarna prije krštenja, no nakon njega astrolozi više nemaju pravo” odnosno da nakon što čovjek putem krštenja zaprimi “Duh” odozgo njegova duša više nije podložna utjecaju zlih arhonata – kršćanin zadobiva novo, pneumatsko (duhovno) tijelo.

Za krštenje je u to doba korišten termin “palingeneza” – ponovno rođenje, te se čini da su onodobni kršćani (gnostici kao i “proto-pravovjerni”) ovu riječ shvaćali u doslovnom smislu čime su krštenje vidjeli kao uistinu posve novo rođenje, novu “genituru”, novi “natal”. Time bi krštenje, između ostalog, označavalo novi početak (inicijaciju) u kojem kršćanin više nije pod vlašću svog horoskopa, odnosno – nije podređen sudbini.

 

Kaldejska proročanstva i kult Mitre

Treća “struja” ranih stoljeća naše ere prožeta astrološkim idejama je ona “Kaldejskih proročanstava”. Kaldejska proročanstva su skup stihova koji su nam očuvani tek u obliku određenih citata u djelima njihovih komentatora, neoplatonista. Često su nazivana “neoplatonističkom Biblijom”, budući da su ih neoplatonisti (4. stoljeće naše ere) držali za otkrivenje u rangu s Platonovim Timejem. Kasniji kritičari nazivali su ih “mračnim podzemljem platonizma”, smatrajući ih jednim od iracionalnih (u pejorativnom smislu) elemenata koji su se krajem antike upleli u filozofiju – budući da je Kaldejski kozmos nastanjen brojnim daemonima.

Sami stihovi razotkriveni su Julijanu Kaldejcu i njegovom sinu Julijanu Teurgisti, a naziv “kaldejski” tek je naknadno pridodan ovim proročanstvima. Iz Proročanstava saznajemo da daemoni vladaju sublunarnim područjem – Prirodom (sferom Prirode) koja je prostor Heimarmene, dok Teletarsi pomažu duši pri povratku ka izvoru. (Za razliku od gnostičke/hermetičke misli ovdje imamo slučaj da se daemoni nalaze na “našem terenu”, a ne da nastanjuju više, planetarne sfere). Teletarh Etera izjednačen je sa Helijem, mundanim suncem, a Teletarh Empireja sa Aionom, transmundanim Suncem.

Slične ideje nalazimo u mitraizmu, točnije, u “Mitrinoj liturgiji”, tekstu koji predstavlja barem jednu struju ovog kulta. Kao i u “Kaldejskim proročanstvima”, u Mitrinoj Liturgiji duša se u nebesa uzdiže putem sunčevih zraka i potrebno je da iz njih magičar udahne pneumu (duh/ dah). Prema tekstu Liturgije, na svom putu u vis magičar susreće bića koja su nam poznata iz Kaldejskih Proročanstava s tom razlikom da Aion ovdje nije najviše biće. U Proročanstvima je Helije bio mundano sunce, a Aion transcendentno, više sunce, dok je u Mitrinoj Liturgiji vrhovno i krajnje božanstvo Helije Mitra, dok se (niže) solarno biće na koje magičar nailazi naziva se Helije Aion.

Mitra je staro perzijsko solarno božanstvo, no njegov kult u Rimskom carstvu ima više platonističkih i hermetičkih elemenata nego li perzijskih, čime rimski kult Mitre nije istovjetan perzijskom Mitri, zaštitniku ugovora i zakletvi. U mitraeumima, pećinama koje su služile za obrede Mitrinog kulta, nalazimo prikaze drugih božanstava s kojima je Mitra izjednačen, ili/i koji su povezani s njegovim kultom. Na primjer lavljoglavog Aiona (na slici lijevo), koji je u Egiptu bio poznat kao bog vremena poput Mitre, a povezan je i sa Saturnom koji je, također, bio zamišljan kao zmija.

Mitra je bio izjednačavan s drugim solarnim božanstvima poput Apolona, Faetona i Fana (na slici desno) orfičkog božanstva, koje označava bezgranično svjetlo. Mitrina povezanost sa Sol Invictusom (Nepobjedivim Suncem) posebno je zanimljiva odnosno zbunjujuća. Na votivnim i drugim natpisima Mitru oslovljavaju kao: Sol Invictus Mithras, Deus Sol Invictus Mithras ili Deus Sol Mithras, Sol Mithras. Na reljefima i slikama često su prikazani obojica, te iako Mitra jeste Sol (Sunce), Sol je ujedno i Mitrin pratitelj.

Osim povezanosti Mitre sa Suncem, za našu temu je zanimljivo da u mitraeumima često nailazimo na prikaze zodijaka ili pak sedam planetarnih bogova, a poznato nam je i da je u Mitrinom kultu postojalo sedam stupnjeva inicijacije: Gavran (Merkur), Mladoženja (Venera), Vojnik (Mars), Lav (Jupiter), Perzijanac (Mjesec), Sunčev trkač (Sunce), Otac (Saturn).

Iako je Mitra solarno božanstvo najviši stupanj izjednačen je sa Saturnom, noćnim suncem (najudaljenijom sferom), dok Ptolomej piše kako Perzijanci štuju Saturna pod imenom Helije Mitra. S vremenom je ovaj kult postao veoma popularan u carskoj vojsci gdje je prosperirao sve do 392. godine kad je Teodozije posve zabranio štovanje poganskih kultova, dok je Sol Invictus došao i do ranga službenog državnog kulta.

U nastavku tekstova o Starom Rimu vidjet ćemo kako su Cezar i Oktavijan August koristili astrološku simboliku u političke svrhe, te kako je Sol Invictus postao najviše božanstvo u carstvu.

 

* prevela autorica teksta, uspoređujući nekoliko engleskih prijevoda

** ovo se čini kao odlično opravdanje za sve pogrešne prognoze

! Izvori tekstova bit će navedeni u bibliografiji na kraju 4. dijela teksta o Starom Rimu.

 

Sanja Marić