Solsticij je za stare narode bilo posebno, gotovo mistično vrijeme – točka preokreta, u kojoj Sunce ponovo dobiva na snazi, i svjetla, nakon perioda dugih noći i sve kraćih dana. Ovu promjenu bilo je lako povezati s idejama završetka, umiranja, te s idejom novog početka, novog rođenja.

Sam dan solsticija, u kojem Sunce dosiže svoju najnižu točku na ekvatoru, a dan svoje najkraće trajanje u godini, u prošlosti nije bilo tako jednostavno izračunati kao danas: sunčev disk nekoliko dana zaredom izlazi i zalazi što se golom oku čini da je praktički na istom mjestu, odnosno čini se kao da Sunce stoji – otuda i naziv za sunco-staj, od “sol sistere”. Zbog toga se solsticij obično obilježavao 25. prosinca/decembra, na datum kada Sunce zasigurno i već primjetno jača u svjetlosti i pobjeđuje tamu (rimski Sol Invictus).

U doba sveprisutne i uvijek “žive” električne energije više se ne oslanjamo na Sunce kao izvor svjetla i topline, te često i ne primjećujemo njegovo dobijanje na snazi nakon 21. prosinca, niti tome pridajemo posebno značenje, no ipak u vrijeme oko zimskog solsticija i dalje se održavaju slavlja.

Božićno vrijeme ponegdje nalikuje na konzumeristički kaos i kič, s druge strane – kaos i dekadencija i jesu odlike kraja vremenskog ciklusa, kraja godine. Moderni fenomeni “blagdanske” odnosno “božićne depresije” u suprotnosti su s duhom starih proslava sunčeve pobjede – zimske su svečanosti putem svijeća i vatre slavile svjetlost i toplinu, kojih je upravo tada najviše nedostajalo, dok su sama slavlja služila uzdizanju duha u tmurno i bezlično zimsko vrijeme.

KAOS I KALENDARI

Po tradicionalnom shvaćanju svijeta na kraju svake godine, na kraju vremenskog ciklusa, uređeni se svijet (kozmos) vraća natrag u prvotno, neuređeno stanje – u kaos: društveni poredak se ruši i izvrće, mrtvi se vraćaju u svijet živih, orgije, kockanje i slobodno ponašanje robova vladaju u vrijeme prije nove godine.

Da bi se ovaj kaos prevladao, a u svijetu ponovo uspostavio red – kozmos, svijet koji je u tradicionalnom poimanju izjednačen sa svjetlom i sa svetim – trebalo je ponoviti stvaralački čin. Ritualnim oponašanjem djela bogova iz mitskog doba trebalo je ponovno stvoriti, rekreirati svijet.

Kod tradicionalnih naroda prijelaz iz stare u novu godinu obilježen je protjerivanjem demona i bolesti (svega lošeg što se nakupilo u staroj godini), ispovijedanjem grijeha, postom i ritualnim pročišćenjima, ritualnim gašenjem, a zatim paljenjem vatre. Po ovom principu staro i grešno treba biti istjerano, uništeno, da bi nova godina mogla biti rođena. Eliade ističe kako se ovdje ne radi tek o “pročišćenju” već o regeneraciji, o ponovnom rađanju.

U starom Babilonu postojala je novogodišnja akitu ceremonija u sklopu koje se nekoliko puta recitirao Enuma Eliš, babilonski mit o stvaranju u kojem vrhovni bog Marduk pobjeđuje kaos, Tiamat, te od njena tijela stvara kozmos. Ovakvi bi obredi privremeno ukidali svakodnevni prostor i vrijeme, odvijajući se, poput mita kojeg oponašaju, u mitskom pradobu. Time su ponovo uspostavljali poredak i poput, u ovom primjeru Marduka – ponovno stvarali svijet.

Ostaci takvih novogodišnjih obreda dijelom su preživjeli u narodu kroz običaje kojima više nitko zasigurno ne zna pravo, odnosno prvotno značenje, no unatoč tome u narodnoj se svijesti održao osjećaj da “tako mora biti”, “da je takav red“. Ceremonija akitu trajala je 12 dana, a zanimljivo je da su i srednjevjekovne proslave Božića uspostavile dvanaestodnevnicu, “dvanaest dana Božića” do Sveta tri kralja/Bogojavljenja.

Osim seksualnih ekscesa, izvrtanja moralnih vrijednosti i društvene hijerarhije, vrijeme oko nove godine obilježeno je maskiranim ophodima koji predstavljaju dolazak duša pokojnih. Tako u slavenskim krajevima “kloledari”, koji obilaze selom u vrijeme nove godine i pjevaju koledne pjesme, predstavljaju mrtve, stanovnike Velesova svijeta (Veles = zmija = kaos).

Prema kolednim pjesmama, ukoliko im se ne udijeli dar, koledari prijete da će odnijeti dijete, što je ostatak slavenskog mita odnosno novogodišnjeg obreda u kojem Velesovi ljudi u kaotično vrijeme između dviju godina (stare i nove, koja je starim Slavenima počinjala na proljeće) odvode sina vrhovnog boga Peruna.

Kaotičnost i zbrku nalazimo i na temi samih kalendara, jer, iako su svi narodi završetak stare i početak nove godine držali veoma važnim događajem, duljina te godine i njen početak varirali bi kroz povijest, a i prostor. Rimljani su Novu godinu slavili najprije u martu (ožujku), zbog čega i danas u internacionalnim nazivima za mjesece septembar, iako po redu deveti, imenom znači “sedmi”, oktobar osmi, i tako dalje. Početak godine 1. siječnja (na januarske kalende) zaživio je u 2. stoljeću prije nove ere, izvještava Ovidije, dok je službeno uveden Cezarovom reformom.

Rimljani nisu bili ujedinjenog mišljenja o točnom datumu zimskog solsticija te su ga s obje strane “okružili” proslavama: 17. prosinca počinjao je festival Saturnalija, a od 1. do 3. siječnja slavile su se januarske kalende, “Nova godina”.

Saturnalije su bile veoma popularne u narodu, službeni religijski obred prinošenja žrtve u Saturnovom hramu na Forumu odvijao se 17. prosinca, a zatim bi uslijedila privatna slavlja koja su se u jednom periodu rimske povijesti protegnula na čak tjedan dana. U sklopu ovih privatnih proslava prijatelji bi razmjenjivali darove, najčešće svijeće kao simbole svjetla, a vesele družine među sobom bi izabrale godišnjeg “kralja” čija je uloga da radi zabave smišlja različite spačke, izdaje sramotna ili smiješna naređenja i slično.

U vrijeme Saturnalija javno kockanje je bilo dozvoljeno, a škole, dućani i sudovi bili bi zatvoreni; robove bi posluživali gospodari ili bi im barem bilo dozvoljeno da se s njima pogoste. Danas Saturna povezujemo s astrološkim planetom melankoličnog karaktera zbog čega se veselje može činiti neobičnim za Saturnov praznik, no rimski bog Saturn bio je i vladar starog, mitskog “zlatnog doba”.

S druge strane, sve do otkrića Urana upravo je Saturn vladao buntovničkim temama poput  “izvrtanja poretka”. Januarske kalende također su bile veseli no, u usporedbi sa Saturnalijama, mirniji blagdani, a jedan od važnijih običaja koji se kroz povijest održao bilo je novogodišnje darivanje uobičajeno za rimske kalende.

Kao dan Isusova rođenja Božić se u kršćanskom Rimu počeo obilježavati tek sredinom 4. stoljeća. Prema riječima jednog kršćanskog pisca 25. prosinca je odabran kao dan Isusova rođenja, jer je taj datum bio drag onovremenim kršćanima koji su rado 25. prosinca slavili rođendan Sunca – proslavu koju je tek 274. godine započeo car Aurelijan.

Istočne su crkve 6. januara slavile Bogojavljenje kao dan Isusova krštenja, no ubrzo se proslava ovog datuma proširila i na zapadne crkve, a blagdan se počeo povezivati i s nekim drugim zgodama iz Isusova života, poput svadbe u Kani, a na koncu i s posjetom tri mudraca u obliku u kakvom ga i danas poznajemo. Na crkvenom koncilu u 6. stoljeća odlučeno je da dan Isusovog rođenja, (Božić), Nova godina (januarske kalende) i Bogojavljanje sačinjavaju jednu cjelinu, te će u tom obliku Božić biti slavljen kroz čitavi srednji vijek, kao “dvanaest dana Božića”.

Sjeverni narodi poganske Europe po svoj su prilici imali neku vrstu zimske proslave koja se odvijala u vrijeme solsticija, kada Sunce dobiva na snazi i ponovo se rađa, i kada su započinjali novu godinu. Crkvenjaci su se i nakon perioda pokrštavanja, sve do 12. stoljeća, žalili kako je tamošnji narod sklon nekršćanskom, odnosno bučnom zabavljanju u vrijeme nove godine – ponašanje koje bi odražavalo duh poganskih zimskih proslava.

Iako su Englezi u 12. stoljeću odlučili preseliti Novu godinu s januara na mart, kako bi imena mjeseci, koje su preuzeli iz latinskog, odgovarala njihovom broju, stoga su godinu započinjali 25. marta – Nova se godina ipak nastavila slaviti u januaru, u sklopu dvanaest dana Božića. Ovo se održalo sve do 18. stoljeća, kada su Britanci uveli gregorijansku reformu, te vratili i službeni početak godine na januar. (Kroz povijest se Nova godina najčešće slavila ili u martu ili na zimu, budući da su i zimski solsticij, točka preokreta u korist svjetla, i proljetni ekvinocij, ravnodnevnica, buđenje prirode – prikladna doba za početak godine.)

Slična se promjena odvijala i u našim krajevima: nakon što je u 4. stoljeću 25. prosinac ustanovljen kao dan Isusova rođenja, Božić je ubrzo postao veoma popularan blagdan, toliko omiljen da se u zapadnoj polovici carstva Nova godina počela računati od 25. prosinca, a ne od 1. januara. Kako su Slaveni u srednjem vijeku prelazili na kršćanstvo, prihvaćali su i kršćanski, julijanski kalendar, kršćanske blagdane, te 25. prosinac kao datum slavljenja Nove godine.

Slaveni su svoju Novu godinu obilježavali početkom marta, a prelaskom na kršćanstvo i promjenom datuma preselili su svoje novogodišnje običaje na 25. prosinac (na Božić). Tek je s gregorijanskom reformom (16. stoljeće) Nova godina ponovo vraćena na 1. januar, no narod više nije selio svoje stare novogodišnje običaje s 25. prosinca na 1. januar. Zbog ovog u božićnim običajima slavenskih naroda postoji mnogo poganskih elemenata koji originalno potječu iz svetkovanja (proljetne) Nove godine. Običaji koji baš nikako nisu odgovarali zimskom periodu preseljeni su na obližnji veći kršćanski blagdan, a to je Uskrs.

Druga zbrka na našim prostorima, posve u duhu kraja godine, desila se jer je s prihvaćanjem julijanskog kalendara (na Nicejskom Koncilu 325. godine) Crkva prihvatila i njegovu urođenu grešku od 11 minuta godišnje. S vremenom je ova razlika između solarne i kalendarske godine postajala sve izraženija te je do vremena pape Grgura XIII. krajem 16. stoljeća narasla na čak 10 dana.

Reforma je postala neophodna i danas ju prema papi, koji ju je inicirao, nazivamo “gregorijanskom reformom”, odnosno gregorijanskim kalendarom. No, zbog političko-religioznih razloga reformirani, gregorijanski kalendar nije bio prihvaćen u isto vrijeme u svim zemljama: Engleska (odcijepljena od pape još od 1530-tih) opirala se sve do sredine 18. stoljeća; pravoslavne su ga zemlje prihvatile tek nakon Drugog svjetskog rata – dok njihove autokefalne crkve i danas svoje blagdane slave prema “starom kalendaru”. U zemljama koje su prihvatile reformu, običan bi puk znao “za svaki slučaj” sveca slaviti dva puta, prema starom i prema novom kalendaru.

BADNJAK

Božićni panj poznat je mnogim narodima; kod nas se zove Badnjak, u Britaniji Yule Log, a pod različitim imenima nalazimo ga na području od Atlantskog oceana pa sve do Kavkaza, iz čega se vidi da ne predstavlja indoeuropski, već mnogo drevniji običaj. O značenju riječi badnjak date su mnoge interpretacije, jedna od zanimljivijih je da potječe od pridjeva “badnji” (dan), a ne od glagola “bdjeti” (dan), te da, s obzirom na jednu vedsku novogodišnju himnu, označava dan na kraju, odnosno na dnu godine, (bu)dnji dan.

Kod nas je badnjak grana, deblo ili panj koji se u božićno vrijeme postavlja na ognjište, ili pak na zid kuće. Oko Našica badnjakom nazivaju posebnu granu koja se donosi iz šume i zatiče za strehu, dok su na Baniji tako nazivali snop slame koji se stavlja u peć. Panj i snop slame su ritualno zamjenjivi, primjenom jednog ili drugog  ništa se ne mijenja u značenju, kao što su međusobno zamjenjivi  lomača, ognjište i peć – istočni Slaveni nisu imali otvorena ognjišta stoga nisu poznavali badnjak u našem obliku već snop i krijes na otvorenom.

Među Slavenima postoji lik Dede Božića; posljednji snop iz žetve stavlja se za stol i zove ga se “djedica”, panj koji gori Hrvati zovu “did”, a u Podravini “panjdjed”. Ovog djeda se spaljuje nakon što ga se nudi hranom i pićem, odijeva u košulju, izrezbari mu se brada, što podsjeća na ideju spaljivanje starog u staroj godini, kao i na pozivanje mrtvog pretka na objed.

Kako kod Slavena postoje varijante badnjaka kao panja, grane ili snopa slame, u Britaniji nalazimo Yule Log (Julovo deblo) i Ashen faggot – snop jasenovih grančica, ili pak snop grančica lijeske ili vrbe. Termin “Yule” u Britaniju je stigao u 12 stoljeću za vrijeme danske vlasti kada je počeo označavati Božićno vrijeme.

Pretpostavlja se da je Yule originalno označavao (poganski) skandinavki zimski blagdan koji se odvijao u vrijeme solsticija, te da je etimološki povezan sa riječima koje označavaju “kolo” (kolo godine, solarni simbol); ili pak sa riječi “jolly” (veselje) budući da je Yule bio vrijeme veselih proslava; ili možda sa skandinavskim bogom Odinom kojem je jedan od naziva bio Jolnir – gospodar Yula – budući da je u zimsko vrijeme predvodio svoju vojsku mrtvih, tako zvani Divlji Lov.

Kao i kod nas, paljenje božićnog debla održavalo se uglavnom u seoskim krajevima gdje su debla i otvorena ognjišta bila dostupna. Druga sličnost Yule loga s našim badnjakom je što je narod obojici pripisivao čarobna svojstva: pepeo bi se prosipao na zemlju kako bi bila plodna, ostaci se čuvali da štite od nesreće ili vještica, i tako dalje. Najraniji zapis o Yule logu s kraja 12. stoljeća sačuvan je u Njemačkoj dok se kod Hrvata paljenje badnjaka prvi put spominje u Dubrovačkom statutu iz 13. stoljeća.

Koje je bilo originalno značenje paljenja božićne grane, debla, panja danas nismo sigurni: je li veliko deblo bilo potrebno tek kako bi grijalo poveću družinu u vrijeme produženog zimskog slavlja; paljeno kako bi pomoglo Suncu u kritičnom trenutku najdulje noći; da bi oslobodili životnu silu u novoj godini?

BOR

Ukrašavanje prostora cvijećem i zelenilom u vrijeme proslava bila je uobičajena pojava među starim narodima; u zimsko vrijeme u Britaniji su dugo vremena najpopularniji ukrasi bili božikovina i bršljan te imela, iz jednostavnog razloga što su bili lako dostupni. Kićenje bora u vrijeme Božića stiglo je iz germanskih krajeva; u Porajnju je poznato još od početka šesnaestog stoljeća dok se u drugim europskim zemljama ustalilo do sredine devetnaestog stoljeća.

Princ Albert, suprug kraljice Viktorije njemačkog porijekla, popularizirao je božićno drvce postavivši ga u Windsorsku palaču. Božić, kojemu je popularnost bila opadala posljednje stoljeće ili dva, u viktorijansko je doba redizajniran, očišćen od mnogih kršćanskih elemenata te prvenstveno propagiran kao obiteljski blagdan darežljivosti i velikodušnosti.

Uz Djeda Mraza jedan od glavnih simbola postalo je upravo Božićno drvce. Ono je bilo ponajviše usmjereno na srednju klasu koja je u svemu željela oponašati kraljevsku obitelj. Bolje stojeći darove bi vješali na grane božićnog drvca kako bi pokazali svu raskoš i vlastitu darežljivost – dok bi se radničke obitelji zadovoljile “Božićnom čarapom”, koju je bilo lakše ispuniti sitnijim poklonima.

Božićno drvce postalo je sveprisutno tek u dvadesetom stoljeću, a i samo darivanje preselilo se sa Nove godine na Božić tek početkom prošlog stoljeća. Zahvaljujući rimskim kalendama darovi su se kroz čitav srednji vijek razmjenjivali na Novu godinu. Obilježja glavnog junaka viktorijanskog Božića, Djeda Mraza/Božićnjaka  “složena” su ponajviše kombinacijom Svetog Nikole te skandinavskog Odina, a poput svojih pomoćnika u prvo je vrijeme i Djed Mraz bio patuljak.

Stablo svijeta – arbor mundi, analogno svjetskoj osovini i centru svijeta – stari su Slaveni zamišljali kao bor na čijem vrhu stanuje vrhovni bog, gromovnik Perun. Zanimljivo je da, bez obzira koju crnogoricu u stvarnosti kitili (smreku, jelu) i dalje govorimo o “kićenju bora”, drevnog slavenskog svetog drva. Vezano uz bor u narodu su se održala određena praznovjera; da ne smije nadvisiti kuću ili da ga uopće ne treba saditi u dvorištu kako sin ne bi otišao ili ga zadesilo kakvo zlo.

Čini se da ovakva vjerovanja potječu iz stare slavenske mitologije koja se nazire kroz božićne običaje; u kolednim pjesmama saznajemo da na dvoru u kojeg dolaze koledari kada odvode Perunova sina, stoji upravo bor, stoga, ako ne želimo da nas zadesi ista sudbina kao Peruna, ne trebamo saditi bor u dvorištu.

Sjetimo li se značenja bora kao arbor mundi/axis mundi, kao centra kozmosa i svjetske osovine, sushumne u mikrokozmosu – zvijezda koju stavljamo na njegov vrh može biti jedino polarna zvijezda: simbol nepomičnog centra oko kojeg se okreće manifestirani svijet, naše božansko biće za koje kažu da dolazi sa zvijezda.

 

Literatura:

~ Mircea Eliade: Cosmos and History (The Myth of the Eternal Return)

~ Rene Guenon:  Fundamental Symbols the Universal Language of Sacred Science

~ Vitomir Belaj: Hod kroz godinu, Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja

~ Ronald Hutton: Stations of the Sun: A History of the Ritual Year in Britain

 

Sanja Marić