Ako smo ikada pristali biti zarobljenici vlastitog straha, onda smo baš oduvijek znali kako je hodati po cesti sakupljajući sebe. Mi se zapravo nikada ni nismo raspukli, samo smo odbacili dijelove za koje smo nekada mislili da nas čine potpunima.

Venera je napustila odaje znaka Jarca i nekako, teže nego inače, ostavila Saturnove lekcije iza sebe. Preplavila nas je odgovornost, strah, posao, sve stvari sa kojima smo se nosili ili dobro ili nešto manje.

Kao da smo povukli crtu da bismo je opet prešli. Kao da smo se zaletjeli u prošlost, da bismo vidjeli budućnost. Nemogućnosti su nas ranjavale, prepreke su se gomilale, teret je postajao teži, naša čekanja, vječita i u nedogled, i kao da smo iz svega izašli sa jednim velikim ništa.

Gola je koža prošetala svoje ništavilo barem još jedanput. Na ovoj pisti života nismo brojali svoje kosti, samo smo se zagledali u istrošenost našeg glasa, trzaja, daha, samo smo izbrojali koliko puta smo sebi poklonili vječnost.

I tu smo. Othrvani od vlastitog bola. Misleći da nemamo ništa, u saznanjima da imamo baš sve što nam je potrebno. Rasplinuli smo svoje ruke čekajući nešto što nikad nije došlo. I postoji razlog.

Ponekad nam Univerzum uzme, baš da bi nam dao. Ponekad neimanje nečega ili nekoga, najveće je imanje sebe. Možda veća iskušenja ne bismo preživjeli. Možda bismo pali. I zato nam nije dato. Netko nas ipak dovoljno voli da nam uskrati još jedno bezglavo trčanje po obroncima svoje duše. Tijela smo imali i dovoljno.

I sada koračamo u nekom novom bezglavom ritmu. Nanošeni radošću koja nas pokreće. Sigurniji nešto, možda i više nego ranije. Venera je ušla u novu prijestolnicu Saturna. Njene odaje postaju nalik Vodenjaka. Razbacana na krevetu, osluškuje. Danas je baš dobro. Kao i svakog drugog, narednog dana.

Istinski smo obljubili to ogledalo. Vaspitana slika sebe pomalo strši. Izbrisane granice koje vješto kotrljamo daleko od sebe. Nepozvani gosti. Iznenadni. Lutalice naših srca. Nenadani orgazmi duše. Apstrakcija. Sve to u jednom ženi. U jednom čovjeku. U jednom ludilu.

Naša sjećanja doziraju naše mjere. Imamo negdje svijest o tome što se događa, ali zapetljana utroba još uvijek čuči onaj strah jednog Jarca. Još se bojimo otpetljati neuživljene granice svoje moći. Još uvijek imamo strah od nepoznatog. Od tuđih ruku. Zagrljaja. Od onoga što je sudbinski i što je naše.

Ali, Saturn ovog puta drži našu stranu. Oslonac je svim našim potezima. Koliko god naša htijenja bila luđačka, drži nas. Nismo ni svjesni. Naša se kičma ponekad odere o stanice i rubove nekih drugih dijagonala, ali dimenzija je uvijek ono što nam ostaje. Što god učinili, barem znamo da je tako. Oduvijek. Zapisano u nekoj memoriji naših sjećanja.

Iskotrljali smo se mnogo puta. Odbili i bili odbijeni. Ali sada, nekako bliže no inače, hvatamo čestice svojih snova. Raspuknuli smo se do granice neizlaznosti, i jedina opcija je bijeg. Onaj u nama. Pa neobični pozivi, poruke i pogledi, pa komunikacija nekih ljudi neviđenih ili dugo negledanih, pa naš virtualni muzej voštanih figura koji oživljava.

Svaka naša unutarnja drama sada dobija percepciju. Svaka naša misao ima mogućnost ostvarenja. I najveća nemoguća emocija, sada biva na dohvat nečijeg dlana. Ako se usudimo. Kad bismo samo znali i koliko.

I nema okova. Predumišljaja. Nema misli. Barem ne onih na koje se navikavamo od malena. I nema prostih rješenja. I volimo kompliciranost u kojoj tonemo. I volimo sebe. Jedino sebstvo koje nam zaista pripada. I neformalno se prepuštamo. Formalno gubimo iz vida. I pretačemo se. Gipko. Umjesno. Na jedini ispravan način – svoj!

Izgubljeni u svojim prijevodima napokon shvaćamo ljubav. Ljubav nema cilj. Ona se dogodi bez razloga, objašnjavanja, bez logike, bez razmišljanja. Ulaziti u odnose sa ljudima, samo zato što ti odnosi mogu dovesti do nekog cilja, nije ljubav. To je kalkulacija. Niža sfera trljanja osjećaja o pločnik. Barikada duše. Nokaut srca. To je čovjek. Ali, to nije ljubav.

Ljubav nema cilj. Čovjek ga ima. Brak nije cilj ljubavi, on je čovjekov cilj. Veza nije cilj ljubavi, ona je čovjekov cilj. I da se ne shvatimo pogrešno, nema ništa loše u čovjekovim ciljevima. Ali, to nisu ciljevi ljubavi, jer ljubav nema cilja.

I tako još jednom počnemo. I tko zna gdje završimo. U rapsodiji sebe…

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)