Izgubimo se tako u problemima. Boreći se sa našom srećom, nesrećom zaboravimo da uživamo u životu.  Zaboravimo vrijednost svakog trenutka. Živimo brzo, a žalimo se da je život kratak. Kratak jeste, za sve što nam je pruženo. Toliko toga nam je dato, a mi ne vidimo. Shvatimo nekad. Kad prođe.

Tokom tih misli, posmatram jedan cvijet. Često sam ovdje i nisam ga primijetila. Tako je divan. Ne moguće da juče nije bio tu. Kako je moguće da ga nisam vidjela. Ni juče, ni onda. Dolazim ovdje svaki dan. Divnih li boja. Divnih li listova. Latice su mi poznate. Reklo bih se da sam vidjela nekad. Ne, ne sigurna sam da nisam. Sjećala bih se.

Ovaj cvijet nisam vidjela nikad prije. Tako me podsjeća na jedan iz moje bašte. Moj je mnogo manji i mlađi. Doduše nisam ga dugo vidjela. Možda je i on sad porastao. Baš ću danas da ga obiđem. Čekaj, pa ovo i jeste moja bašta. Ovo i jeste moj cvijet. Da li je moguće? Koliko li je vremena prošlo? Mnogo? Kako se to desilo? Moj divni mali pupoljak, izrastao je u tako divan cvijet tako brzo. Ili i nije bilo brzo, samo ja nisam primijetila. Zašto?

Sjećam se vremena , kada  je tek nikao. Bila sam tako srećna. Baš njega sam voljela najviše od svih. Mogla sam da ga posmatram satima, da mu pričam priče, tajne  sve. On bi me slušao. On bi meni pričao. Slušala sam i ja njega. Najviše sam voljela da mu pričam priče za laku noć. Gledao bi me onim malim sklopljenim laticama. Tonuo je u san, a ja sam bila presrećna što sam i te noći uspjela da zaspe sa divnim najslađim osmijehom.

Voljela sam da se probudim prije njega i iščekujem njegovo buđenje. Voljela sam da se brinem o njemu i da ga štitim od svega. U tom periodu  mislila sam da imam super moći. Bila sam Mali princ, a on moja ruža. Dijelili smo sve. Sjećam se kad je dobio prvu laticu. Bila sam tako srećna. Čitav dan smo proveli zajedno. Nisam izlazila iz bašte. Jedva sam čekala da dobije sledeću. Željela sam da prisustvujem tome.

Donijela sam mnogo vode, misleći da će to ubrzati proces. Naravno, cvijet se samo smočio i oborio glavu. Uplašila sam se, ali srećom uspjela sam da ga osušim i opet se veselo osmjehivao. Shvatila sam da ću ipak prepustiti prirodnom toku da ga osnaži i da cvijet sam odraste. Više se ni ne sjećam kada sam prestala da ga posmatram i da iščekujem svaku sledeću laticu.

Čini mi se da se preko noći preobrazio. U stvari  i jeste. Dobro nije bas preko noći, al sigurno u kratkom periodu. Dok sam ja preživljavala , on je cvjetavao. Baš pored mene. Život je zaista ono što ti se dešava dok praviš planove za isti. Samo jedan oblak, bio on crn ili bijel može sakriti  tako veliko Sunce.

Ne želim da propustim više ni jedan trenutak njegovog života. Želim da mi uljepšava svaki dan. Želim da opet iščekujem jutro i njegovo buđenje i da dijelim dan sa njim. Da opet budem njegov Mali princ, a on moja ruža. Samo , na ovoj ruži bi mi i Mali princ zavidio.

Negdje u podsvijesti znamo mi da imamo lijepe cvjetove pored sebe, samo ih često zanemarimo. Prepustimo našu pažnju samo onom što nemamo, i bezglavo se upuštamo u borbu, i nesvjesno na tom putu izgubimo i ono što smo imali. Propustimo važne trenutke onih kojima je stalo do nas,  trudeći se da ukrademo tuđe, onih koji nas ne trebaju. To je kao da trebamo nositi u rukama mnoštvo lopti, a što ih duže nosimo manje će ih ostajati u rukama.

Često slušamo druge, njihove probleme i maštamo: “Gdje bi nama bio kraj da nam je to najveći problem? ” Nismo ni svjesni koliko smo različiti. Ne razmišljamo koliko li je obična kap kiše teška jednom cvijetu. Ne razmišljamo koliko je laganih pahuljica zatrpalo malih insekata koji nisu stigli na vrijeme da se sakriju. Naši problemi su mnogo veći. Mi smo ljudi. Šta nama može kap kiše? Šta nam može pahulja? Šta nam može….?

Ja imam svoj cvijet. Prelijep cvijet. Trudiću se da nadoknadim svoje odsustvo. Shvatiće on, zato što je poseban i zato što je najdivniji cvijet . Pa i Mali princ je morao da napusti svoju ružu. Bila mu je cijelo vrijeme u mislima, i naravno vratio joj se. Zna to i moj cvjetić.

Znam da nije lako biti cvijet ovih dana. Koliko li je teških kišnih kapi palo na njegove  latice?  Ko zna gdje sam ja bila  tada? Možda sam imala kišobran, a možda i ne? Mene nisu povrijedile sigurno, njega možda jesu. Ipak on se meni danas osmjehuje. Osmjehivaće mi se svaki dan. Koliko li sam srećna što ga imam! Želim da svi znaju koliko li sam bogata. Želim da svi shvate.

Želim da se svi okrenu oko sebe i uživaju u onom danom. Da poklone pažnju i svoje vrijeme  onima koji to zaslužuju. Zar ne bi bili srećniji? Život može biti tako divan, ako znaš pravila. Igra nije zanimljiva posmatračima, koliko i igračima. Nekad dobiješ, nekad izgubiš, a sve je ljepše kad s nekim podijeliš.

 

Danijela Kuzmanović