Čovjek je biće puno nepoželjnih emocija. Svaka od tih emocija plod je neznanja. Što više ne znamo, to ćemo više patiti. Neznanje razara zdravlja i odnose.

Kad bismo svi bili otvoreni primanju i davanju, kad bismo uistinu razmjenjivali ljubav sa svim i svačim, tada bismo osjetili drugačiji oblik postojanja.

Zašto u svijetu postoji toliko nerazumijevanja i nezadovoljstva?

Osnovni razlog je taj što nemamo dovoljno jak osjećaj sigurnosti i vlastite vrijednosti. To su dvije osnovne točke koje dovode do razdora u životu. Zbog nedostatka istih često dolazi do projekcija, te do neprihvaćanja sebe i drugih.

S osjećajem sigurnosti i vlastite vrijednosti razvijamo sposobnost razumijevanja, opraštanja i ljubavi prema sebi i drugima.

Svatko od nas nalazi se na putu osobnog razvoja. Svatko od nas ima svoju točku, svoje mjesto, do kojeg je u razvoju došao. Nismo svi na istoj razini razvoja, iako se svi krećemo na istom putu i imamo isti cilj.

Svi želimo doseći iste stvari, imati visoko vrijedne emocije te živjeti život kakav nam odgovara. Jedina razlika je u tome, koliko smo svjesni toga da se nalazimo na istom putovanju kojeg svatko prolazi na svoj način.

Svi se mi kontroliramo svojim strahovima i ignoriranjem. Svi se mi bojimo drugih ljudi, iako se u suštini bojimo sebe. Ali to su naši mehanizmi opstanka koje smatramo normalnima. Tako su nas odgajali, te sada tako živimo doživljavajući svijet kao mjesto gdje su svi međusobno nepovezani i daleki. Čast iznimkama.

Da bismo mogli prihvatiti druge, prvo trebamo naučiti prihvatiti sebe. A s obzirom da puno lakše neke stvari shvaćamo na primjeru drugih, odnosno na onome što se odvija oko nas, tada je najbolje početi objašnjavati proces obrnutim slijedom.

Svatko od nas ima sklonost projekcijama. Projekcija je mehanizam putem kojeg preslikavamo svoja stanja koja ne možemo prihvatiti, ili ih nismo svjesni, na druge osobe te zbog toga te osobe ne volimo, ili nam idu na živce, ili nas ljute, i slično.

Projekciju je vrlo lako prepoznati. Svaki put kad u blizini neke osobe osjećamo bilo kakvu nelagodu u sebi, obično se radi o nekoj vrsti projekcije, koje možemo ili ne moramo biti svjesni.

Svaka nelagoda koju osjetimo prema nekoj osobi, upućuje da nešto ne prihvaćamo u njoj. Ono što ne prihvaćamo najčešće je povezano s onim što ne prihvaćamo niti kod sebe. Projekcije znaju biti vrlo suptilne i teško uočljive, ali kad skrenemo pozornost na njih, ubrzo nam sve postane jasno. Svaka projekcija je obično povezana s emocijama ili ponašanjima druge osobe odnosno nas.

Da bismo uopće mogli prihvatiti druge ljude, trebamo razumjeti mehanizme koji se kod njih odvijaju. Osoba koju ne prihvaćamo ima problem, a to je ili da nema dovoljno osjećaja unutarnje sigurnosti ili osjećaja vlastite vrijednosti. Ako projiciramo, vjerojatno i mi imamo sličan problem, jer projiciramo ono što ne možemo niti kod sebe prihvatiti.

Mnoge percipiramo kroz prizmu neodgovornih, ljutih, teških, frustriranih, i slično, ljudi, umjesto da pogledamo uzroke njihovog ponašanja te da se zapitamo zašto su neodgovorni, ljuti, teški ili frustrirani. Uvijek je lakše ići linijom manjeg otpora, ali činjenica je da nikome od nas nije prirodno nijedno gore navedeno stanje.

Uzrok je u tome da se te osobe ne osjećaju dovoljno vrijednima ili toliko sumnjaju u sebe da nema teoretske šanse da djeluju pozitivnije od načina na koje trenutno djeluju. U skladu s tim i mi imamo blokadu potencijala u sebi, ali tu blokadu uočavamo izvan sebe.

Kad uistinu razumijemo proces prema kojem funkcioniraju drugi, a i mi sami, tek tada ćemo moći prihvatiti i sebe i druge. Svi mi učimo jedni od drugih na ovaj ili onaj način, i upravo zato su odnosi predivna stvar.

U prihvaćanje sebe ne ulazi ne prepoznavanje vlastitih grešaka i slabosti, već upravo obrnuto. Da bismo se mogli razvijati, potrebno je znati prihvatiti vlastite greške i slabosti te isto tako pronaći način za njihovo rješenje. Ako nismo sposobni prihvatiti vlastite pogreške tada će naš potencijal ostati zarobljen te ćemo se i dalje smatrati manje vrijednima, i sumnjati u sebe i svoju stabilnost.

Da bismo prihvatili sebe i druge, može nam pomoći poseban kut gledanja. S obzirom da se svi nalazimo na svom razvojnom putu, to znači da nitko od nas nije savršen. To možemo i ovako postaviti. Primjerice, ako radimo posao koji nam donosi ne samo prihode već i zadovoljstvo, taj posao, ako ga razvijamo i imamo definiran njegov krajnji cilj, nikad nije na istoj razini.

Da li to znači da bismo trebali odustati od njega samo zato što ne možemo odjednom dosegnuti krajnji cilj? Apsolutno ne. Svaka faza posla donosit će nam nova iskustva i uzbuđenja. Ista stvar je i s ljudima.

Ovakvi kakvi jesmo smo upravo savršeni. Nismo niti pogrešni niti neprihvatljivi niti nedovoljni, jednostavno jesmo ono što trenutno jesmo. Naše stanje će se s vremenom promijeniti. S vremenom ćemo postati netko drugi te ćemo raditi neke druge stvari.

Upravo u tome leži bit, ne u savršenstvu već u prihvaćanju sebe i drugih onakvih kakvi trenutno jesmo. Živimo ovaj život da bismo, ako odlučimo, promijenili neke stvari na sebi i oko sebe, a ne da bismo tendirali lažnom osjećaju već dokučene savršenosti.

Svi smo mi napola dovršeni radovi najboljih umjetnika. Svi se mi nalazimo na stazi razvoja, netko više netko niže, ali se nalazimo. Uvijek ćemo moći biti bolji nego što jesmo i ako odlučimo moći ćemo doći korak bliže toj savršenosti, ali nismo ništa manje vrijedni ako to ne odlučimo. Sve je stvar procesa i dinamike kretanja.

Svi moram proći određene faze da bismo bili kompletna osoba. I to je sasvim u redu, koliko god da svaka faza traje. Svaka naša faza je izraz privremene savršenosti na našem putu prema savršenstvu.

Kad uočavamo u drugima ono što nam se ne sviđa, počinjemo uočavati i dijelove nas koji nam se ne sviđaju. Tada umjesto da projiciramo, možemo na to gledati kao na dio nas koji treba narasti, razviti se kako u nama tako i u drugima.

To ne znači da trebamo poticati druge na razvoj tog dijela njih. Dovoljno je da uočimo u sebi zašto nam nešto smeta te da to promijenimo. Druga osoba će sama saznati kad joj je vrijeme za tu promjenu.

Prihvatiti nekoga ili prihvatiti sebe stvar je prihvaćanja tuđe ili vlastite nesavršenosti, umjesto da tu nesavršenost kritiziramo, odbacujemo ili se žalimo na nju. Drugi i mi ćemo procvasti u trenutku kad budemo dovoljno svjesni i odlučni da napravimo promjenu.

Svatko od nas zaslužuje ljubav i poštovanje upravo ovakav kakav je. Sve ostalo je pitanje odlučnosti i stremljenja prema onome što svi mi u suštini i jesmo.

 

Mladen Delhunija