Medicina srednjeg i ranog novog vijeka bila je u mnogo čemu različita od današnje, a jedna od razlika bila je i njena povezanost s astrologijom.

Medicinska astrologija, odnosno primjena astrologije u liječenju, postoji i danas te se njeni principi koriste. Na primjer, u horarnoj astrologiji gdje karta pokazuje daljnji tok bolesti, ukazuje na korisnost određene terapije, uspješnost operacije, i slično.

No, danas će malo koji kirurg u toku svog rada za ozbiljno uzeti ono astrološko pravilo da ne treba vršiti operaciju nad određenim dijelom tijela u vrijeme kada Mjesec prolazi znakom koji vlada tim organom. Njegov kolega iz razdoblja renesanse takve i slične konsideracije često je uzimao u obzir.

Isto tako, značajan broj renesansnih ljekarnika bi radio pripravke u za to astrološki povoljno vrijeme. Premda zbog prirode današnje farmaceutike ovo sada nije moguće i dalje možemo uz pomoć elekcijske astrologije odabrati najbolje vrijeme za uzimanje lijeka ili pak homeopatskog pripravka.

Povjesničari ističu kako nije moguće generalizirati o važnosti astrologije u medicini ovog razdoblja i svakako da nije svaki liječnik u svom radu bio vođen astrološkim postavkama. Ipak, mnogi jesu, a sama astrologija bila je dio kurikuluma za doktorsku diplomu medicine na sveučilištima.

U vrijeme kada je Aristotel bio glavni autoritet za “znanost” odnosno filozofiju prirode, nije čudno što se astrologija našla na sveučilištima, budući da je taj filozof u svojim prirodno-znanstvenim spisima (Metafizika, O generaciji i korupciji, Meteorologija, O nebesima) povezao kretanje planeta s promjenama u sublunarnoj sferi, te su po toj logici planeti, između ostalog, utjecali i na zdravlje.

Ova prirodna astrologija (astronomia naturalis) koja je uz prognoziranje vremena putem položaja planeta, uključivala i učenje o utjecaju planeta na zdravlje čovjeka, nije bila na udaru Crkve poput svoje sestre, judicijske astrologije koja se bavila osobnim i sigurnim prognozama. Srednjevjekovna i renesansna sveučilišta nisu izdavala posebne diplome za samu astrologiju već se ona učila u sklopu medicinskih studija.

Tako iz statuta bolonjskog sveučilišta iz 1405. godine doznajemo da su već na prvoj godini medicine studenti osim Euklidove matematike i ptolomejske sferične astronomije, učili i klasičnu te arapsku astrologiju. O snažnoj povezanosti astrologije i medicine svjedoči i podatak da je većina talijanskih sveučilišta među svojim zaposlenicima imala i jednog do tri profesora astrologije/astronomije, koji bi uz ove astrološke teme predavali i neki medicinski predmet.

S te strane, iako su ljudi tog vremena svakako poznavali razliku između astronomije (kretanja planeta) i astrologije (utjecaja tog kretanja na život i zdravlje čovjeka), unatoč slobodnom korištenju istog termina astronomia za obje nauke, a ponekad i obrtanjem značenja termina astrologija/astronomija, astronomija je bila smatrana “pomoćnom znanošću”, onoj u službi medicine i astrologije.

Naš renesansni kirurg imao je mnogo manje “društvenog prestiža” od svog današnjeg kolege, te je bio podređen suvremeniku liječniku, onom koji se školovao na sveučilištu. Liječnici (fizici) bili su “ljudi od pisama”, učeni filozofi kojima je glavna preokupacija bila proučavanje starih tekstova (Hipokratovih, Galenovih, Aviceninih), pomirenje njihovih teorija, teoretiziranje o uzroku i prirodi bolesti. Riječ physician i dalje u engleskom označava liječnika/doktora medicine, a dolazi iz latinskog korijena gdje je “fizika” označavala prirodne znanosti.

U aristotelijanskom konceptu sve promjene bile su oblik kretanja, te su i biologija i psihologija potpadale pod “fiziku”, kao manifestacije promjena na višim sferama. Iz ove perspektive su se i astrolozi, proučavajući kretanje nebeskih tijela, bavili “fizikom”. No, unatoč takvom “zemaljskom” nazivu, u praksi su liječnici bili poprilično manjkavi, te bi u vrijeme epidemija kuge bez grižnje savjesti pobjegli iz grada i ostavili “nižim” medicinskim praktičarima, odnosno kirurzima i empiricima (nekvalificiranim medicinarima), da se brinu o bolesnicima.

Ovom pristupu je doprinijelo oslanjanje na Galena i skolastički pristup medicini. Fizici su uglavnom tumačili njegove često kontradiktorne tekstove te razbijali glave zbog razlika između Galenovog i hipokratskog pristupa nekoj istoj temi (na primjer gdje i kada ubosti za puštanje krvi), te se nisu oslanjali na praksu i eksperiment smatrajući ih “nižim poslom”. Sam Galen, najutjecajniji rimski liječnik, rekao je kako onaj koji želi biti veliki liječnik prvenstveno mora biti filozof, stoga su fizici držali da je medicina znanost koja se uči iz knjiga, a ne nauka koja se razvija putem iskustva.

Oslanjanje na Galena bilo je toliko ukorijenjeno da i kada bi dokazi njegovih grešaka bili objelodanjeni, fizici bi našli opravdanja za svoj autoritet. Nakon što je Vessalius, pionir moderne anatomije, eksperimentalnom metodom pokazao stvarno stanje ljudskog tijela, koje se razlikovalo od onog u starim knjigama, galenisti su rekli kako mora da je “ljudsko tijelo degeneriralo od antičkog doba”, otuda razlike između Galena i stvarnosti.

U takvoj situaciji iako bi se plemići u vrijeme bolesti okružili i desetinama liječnika, često ne bi prošli ništa bolje od manje imućnih bolesnika (koji bi se obraćali “nižim” medicinskim radnicima), budući da su ionako bili okruženi filozofima (u pejorativnom smislu).

Kirurzi, brijači, brijači-kirurzi bavili su se vanjskim dijelom tijela – vidali rane, namještali dislokacije i frakture, amputirali udove i puštali krv (pod nadzorom fizika), dok su se liječnici po pravilu bavili unutrašnjošću tijela.

Treća “klasa” medicinskih radnika bila je ona apotekara, čiji je posao bio priprema i prodaja lijekova, prema naputku liječnika/filozofa. U staro doba lijekovi se, dakako, nisu prodavali u gotovom obliku već su bili pravljeni u samoj apoteci. Otuda suvremeni izraz “recept” koji u korijenu znači “uzmi”, odnosno liječnik je upućivao ljekarnika “uzmi taj i taj materijal, i pomiješaj ga s drugim”, kako piše u receptu.

Jedna od teorija značenja simbola kojim još danas započinju recepti (RX) oslanja se na tu praksu, no druga teorija, koja nije bez podloge, kaže kako cijeli simbol RX ili barem njegov “X” dio (pogotovo u starijem obliku pisanja) potječe od simbola za Jupitera, planeta/boga koji vlada srećom, što dolazi iz vjerovanja da će lijek djelovati uz Jupiterov blagoslov.

Osim ove trojice renesansnih medicinara, fizika, kirurga i apotekara, običan narod se za liječenje često obraćao lokalnim travarima, babicama (za ženske probleme i porod) te raznim šarlatanima ili pak magovima. Dozvola za prakticiranje medicine, onima koji nisu zadobili sveučilišnu diplomu, mogla se nabaviti putem jedne rupe u zakonu odnosno kroz “demonstraciju vještine i iskustva u liječenju”.

Klijenti su od onih koji ih liječe očekivali realne rezultate, te bi ih sudski tužili ukoliko “prekrše ugovor”. Iako su od svih pružatelja medicinskih usluga učeni fizici vlastite usluge najviše naplaćivali, s obzirom da su bili profesionalci, sud je primoravao na plaćanje njihovih usluga, a ne samih rezultata.

Stav iz kojeg su učeni fizici s visoka gledali na “praktičare” empirike dolazi iz onovremene “definicije” znanosti po aristotelijanskim principima, prema kojima svaka “znanost” počiva na logičkoj podlozi te je jedan od glavnih zadataka znanosti utvrđivanje uzroka. Za razliku od ovog, empirici su se bavili rješavanjem problema, ne nužno teorijom o problemu i uzrocima bolesti. Prema filozofima, budući da nisu poznavali uzrok, empirici su mogli ublažiti bolest no ne i iskorijeniti je.

 

HUMORI  I  TEMPERAMENTI

Renesansna medicina temeljila se na učenjima Hipokrata i Galena pa time i na idejama o humorima (tjelesnim tekućinama) i temperamentima.

Kada danas za nekoga kažemo da je “temperamentan” koristimo staru ideju da ta osoba izražava svoj kolerični (vatreni) temperament, gdje je žuta žuč dominantan humor koji određuje njegovu psihološku i tjelesnu konstituciju.

Riječ temperament znači “miješanje”, označava način na koji su kvalitete toplo, hladno, suho, vlažno međusobno pomiješane odnosno u kakvom se omjeru nalaze humori unutar nekog čovjeka.

Riječ humor pak, označava tekućinu, budući da su humori bili percipirani kao tjelesni sokovi.

Zbog ove povezanosti humora kao tvari i temperamenta kao psihološke posljedice, današnji doživljaj osobina poput “smisla za humor” polazi od ideje da humoristična osoba za dominantan humor ima onaj dobri, sangvinični, Jupiterski, ili pak dobru balansiranost kvaliteta unutar tijela.

Flegmatičnu (vodenu) osobu i danas doživljavamo kao pasivnu i apatičnu, no ovu njenu “vodenost” ne treba miješati s vodom kao principom emocionalnosti, intuicije i slično (ljudi koji prema modernoj astrološkoj tipologiji imaju naglašen element vode, nisu nužno flegmatici po starom principu). Današnji doživljaj elemenata u natalu nije jednak starom sustavu temperamenata, niti se tip određuje prema istim pravilima astrologije.

Humoralna teorija o četiri tjelesne tekućine, četiri tvari (crna i žuta žuč, flegma i krv) povezala se s fizionomijom, naukom u kojoj se čovjekov karakter prosuđuje prema tipu, izgledu tijela, i tako stvorila temperamentologiju, u kojoj dominantni humori određuju psihološke i tjelesne karakteristike.

U ovom biološko-psihološko-fizičkom obliku oformljena je oko 3. stoljeća nove ere. No, njeni elementi sežu u daleku prošlost. Još je Hipokrat, otac medicine, povezao fizičke karakteristike čovjeka s njegovim ponašajnim obrascima, a prvi fizionomski spis pripisan je Aristotelu.

U pogledu samih humora, Empedoklo je pridonio svojom idejom o četiri primarna elementa (vatra, voda, zemlja, zrak) gdje su sve promjene u kozmosu i unutar čovjekovog tijela posljedica promjena/preslagivanja tih elemenata.

Pitagorejci su od Filistena preuzeli ideju o parovima suprotnosti, odnosno kvaliteta – toplo, hladno, suho, vlažno, koje će u kasnijim fazama ideje svojim kombinacijama tvoriti elemente – vatra je suha i topla, voda vlažna i hladna, zrak topao i vlažan, a zemlja hladna i suha.

Pitagorejci su naglašavali princip da je zdravlje posljedica balansa ovih kvaliteta unutar tijela. Sami humori, kao tvari unutar tijela koje su analogne Empedoklovim elementima, otkriveni su empirijskom metodom.

Hipokrat je promatranjem krvi razlučio četiri komponente, a viđani su i u tjelesnim izlučevinama bolesnika, na primjer kao crna žuč/melankolični humor prepoznata je crna tvar koja bi se našla u ekskretu.

U starogrčkoj medicini humori su u samom početku smatrani za toksične/neprobavljive materijale u organizmu, koji bi potom izazivali bolest, imali su posve negativne konotacije uzročnika bolesti. No, kada je ideja humora iz medicine bila povezana s filozofijom prirode (idejom o kvalitetama i elementima), humori su povezani s primarnim elementima:

Žuta žuč je poput vatre topla i suha, flegma poput vode vlažna i hladna, krv kao i zrak topla i vlažna, a crna žuč, kao i zemlja, hladna i suha. U ovom novom konceptu, humori više nisu bili štetne tvari i uzročnici bolesti već elementarni materijali (sokovi) ljudskog tijela, koji kada su u balansu, dovode do zdravlja.

Dominantni humor u tijelu određivao bi tjelesnu konstituciju i davao predispozicije za određene tipove bolesti. Ideja “balansa” je od početka bila problematična, jer postojanje dominantnog humora a prirori označava da organizam nije u balansiranom stanju te da je apsolutno zdravlje bilo nedostižan ideal.

Doživljaji i vrednovanja pojedinih temperamenata su se mijenjali tokom povijesti. Dok je za Galena “sangvinični temperament” označavao diskraziju (previše toplog i vlažnog, previše “krvi” naspram ostalih kvaliteta) sangvinični temperament je kasnije postao mjerilo zdravlja.

I dok je Galen sangvinika okarakterizirao kao “veselog blesana”, u srednjem je vijeku sangvinik postao dobrodušna, umjerena i privlačna osoba.

Nasuprot tome, za Galena je naglasak na toploj i suhoj kvaliteti “koleričnosti” omogućavao oštru percepciju i dobru pamet, no kasnije je kolerik postao tek nasilan, nagao, “usijan” tip.

Sa melankoličnim temperamentom je priča kompliciranija te ćemo se njome pozabaviti u nastavku.

Ortodoksni galenisti srednjeg i ranog novog vijeka imali su drugačije stajalište od “humoralista”, budući da se Galen u svojoj tipologiji konstitucija nije služio humorima kao takvima (gdje je kolerična konstitucija suha i topla poput vatre, flegmatična vlažna i hladna poput vode, i tako dalje, već samim kvalitetama – toplo, hladno, suho, vlažno.

U tom sustavu složio je četiri jednostavna temperamenta (topli, suhi, hladni, vlažni) te četiri složena (toplo suhi, toplo vlažni, i tako dalje), od kojih ovi složeni odgovaraju standardnim humoralnim temperamentima. Galen je svoje kombinacije mjerio prema idealnom tipu u kojem su sve kvalitete jednako zastupljene, dok je kod srednjevjekovnih humoralista slika idealnog tipa bila drugačija.

Oni su, naime, sangvinični temperament (zračni, sačinjen od tople i suhe krvi) smatrali optimalnim (complexio temperata odnosno umjerenom mješavinom) dok su ostali temperamenti bili njegove degeneracije. William Iz Conchea kaže kako su životinje melankolične, flegmatične ili kolerične, nikada sangvinične te da je Čovjek stvoren sangviničan, no da je nakon Pada (izlaska iz Raja) degenerirao i u ostale tipove. Sangvinični temperament imali su, dakako, učenjaci (intelektualci) koji su i pisali te tekstove, stoga nije čudno ako su bili pristrani prema ovom tipu pomiješanosti humora.

Dakle, za humoraliste je naglasak (višak) određenog humora bio baza za određivanje konstitucije i temperamenta, gdje se tjelesni poremećaji javljaju tek u slučajevima patološkog jačanja dotičnog humora, dok je za ortodoksne Galeniste svaki višak kvalitete/humora zapravo patološko stanje.

Nije bilo konsenzusa, a ovaj podatak nam je važan i za astrologiju.

Temperamentna teorija stigla je u kršćanski svijet putem pisaca iz kasnog Rimskog Carstva te je u 6. i 7. stoljeću činila generalni fond znanja sjeverne i zapadne Europe. Tako o temperamentima pišu već Izidor iz Sevilje u svojim Etimologijama, kao i Beda Časni u 7. stoljeću nove ere.

Kasnoantički liječnik Vindicijan, inače prijatelj Svetog Augustina, u jednom pismu objašnjava humoralnu tipologiju i navodi kako sangvinični temperement karakteriziraju jednostavnost i dobrota, kolerični temperament ljutnja, prevrtljivost i škrtost, melankolični temperament tuga, zavist i sramežljivost, dok flegmatičnim temperamentom dominiraju zamišljenost i mirnoća.

Dok je antička fizionomija svoju moderniju inkarnaciju proživljavala kroz ideje o frenologiji (gdje je oblik lubanje pokazatelj inteligencije i karaktera), temperamentalna tipologija našla je novo ruho kroz Jungovu podjelu na četiri psihičke funkcije – intuitivnu (vatrenu), osjećajnu (vodenu), senzitivnu (zemljanu), i onu misaonu (zračnu).

U drugom dijelu teksta pogledat ćemo na koji način su se ove ideje o kvalitetama i temperamentima koristile u astrologiji, kao i u samoj praksi liječenja.

 

Sanja Marić