MirjanaIgreObrazovanje

Svedoci smo da pored raznih stručnih usavršavanja nastavnika i dobre volje da se deci pomogne imamo mnogo slučajeva lošeg učenja.

Isto tako i primera uzimanja privatnih časova, loših rezultata na inicijalnim testovima i međunarodnim testiranjima.

Slažemo se svi da su naša deca jednako sposobna kao i druga u svetu.

Šta je onda to što ih sprečava da dođu do uspeha?

 

Uspešna deca

U izuzetnim slučajevima učenika sa razvijenim sposobnostima vidimo vrhunske rezultate iz matematike, računarstva, sporta, umetnosti.

Ova deca uspevaju da u istom školskom sistemu, u kome većina podbacuje i ne radi u skladu sa svojim intelektualnim kapacitetima, isplivaju i daju nadu da će budućnost biti svetlija te da će kao mladi ljudi imati snage za inovacije, napredak i rešavanje problema.

Kako to njima uspeva?

 

Matematika i Transakciona analiza

Nedavno je na Sajmu novih obrazovnih tehnologija jedan profesor izložio tezu koja “pije vodu” i daje objašnjenje za loš uspeh većine dece vezan za učenje matematike. Parafraziraću je ovde:

Naša deca jesu sposobna da uče, ali za to nemaju vremena, ni energije, jer osim na kompjuterskim igricama gube snagu i u “psihološkim igrama” koje igraju sa svojim roditeljima i nastavnicima.”

U vreme tranzicije, gde spoljašnje okolnosti nisu stabilne, a roditelji se trude svim silama da njihova deca to ne osete, i uz to u eri liberarnog vaspitanja, dešava se da deca odrasle “vrte oko malog prsta” u igrama, a na svoju štetu.

Iako naziv “igre” tako obećava, ove igre uopšte nisu zabavne. Kada se često igraju, nakon završetka, ostavljaju igrače prazne i nesrećne. Igru možemo povezati sa nizom međusobnih interakcija učesnika u kojima postoji neki skriveni motiv i u kojima u jednom trenutku dolazi do zamene uloga.

 

Koje su to igre?

Po principima psihoterapeutskog pravca Transakcione analize, postoji dramski trougao uloga “spasilac – žrtva – progonitelj”, u koji razne osobe upadaju svakodnevno sve dok ne osveste ove uloge i ne odluče da ih više neće igrati.

Za igranje uloga treba uložiti dosta energije, a ograničena psihička energija koja se utroši na njih, nije nam više dostupna za kreativan rad. Kako je matematika često bauk za mnoge đake, upotrebićemo je ovde za primer ulaženja u uloge u “dramskom trouglu”.

 

Školski trougao

Ako za početak postavimo učenika u ulogu žrtve, možemo razmotriti kako se on ponaša? Žali se na matematiku (čitaj bilo koji drugi predmet koji ne voli da uči), žali se na nastavnika (koji ga obavezno “mrzi”), žali se na rokove, težinu zadataka, preklapanje termina kontrolnih vežbi.

On je jadan i mi bismo trebali da ga žalimo. Niko ne vodi računa o njegovim potrebama, svi žele da ga iscrpe, upropaste… Skriveni motiv deteta ovde je da natera odrasle da rade umesto njega.

Žrtva je inače osoba koja traži od drugih da urade nešto umesto njih, pre nego što će to uraditi sami. Žrtve sebe omalovažavaju i potcenjuju svoj kapacitet da misle i deluju samostalno. Žrtva može sebe videti kao slabića i često se oseća bespomoćno.

Bez obzira što žrtva omalovažava sopstvenu snagu, ona ima snage da inicira zamenu uloga u igri (što im daje puno snage u odnosu). Tako i naši učenici polako stiču moć. Ovde učenik može lako da postane progonilac nastavnika, a to tome ćemo malo kasnije, pošto objasnimo ostale učesnike u ovoj igri.

Nastavnik, u odnosu sa učenikom žrtvom predstavlja progonioca. On je taj (iz ugla žrtve), koji po svaku cenu želi da porazi žrtvu. Progoni ga svojim zahtevima – da uradi domaći zadatak, ponese školsku svesku, ima olovku na času, pribor za geometriju, da shvati zadatke, proziva ga, ocenjuje, poziva roditelje na razgovor… sve što je inače deo redovne aktivnosti svakog nastavnika, a što žrtva tumači kao proganjanje.

Svaki progonilac zanemaruje kapacitet drugih da misle i da postupaju po svojim merilima. Progonilac ima skriven plan kažnjavanja i omalovažavanja ljudi na neki način. Tako i ovde učenik vidi zloću nastavnika. “Nastavnik me mrzi, uzeo me je na zub, ja sam mu antipatičan…”, kažu učenici kada prebacuju svu odgovornost na nastavnika, koji baš za njih kuje planove.

Roditelj se ovde nalazi u ulozi spasioca, ponekad, mada ima i slučajeva kada se pridružuje nastavniku u proganjanju i onda niko ne vodi računa o osećanjima jadnog deteta.

Žrtva se oseća odbačenom od svih, povlači se u svoj svet, često “natuče” slušalice, odvrne muziku i brani se mehanizmom nerazmišljanja. Međutim, ako roditelj pokaže da “voli dete” on će ući u pravog spasioca i obezbediti mu “privatnog” nastavnika, koji će srediti stvari i postati spasilački nastavnik.

Spasilac isključuje kapacitet drugog da misli i ponaša se onako kako misli da je najbolje za njega. To je uvek osoba koja ima listu dnevnih obaveza koje treba da uradi za druge ljude. Njeno skriveno uverenje je da drugi nisu sposobni da to urade sami, što stavlja spasioca u nadređenu poziciju.

Skrivena pretpostavka je često nesvesna i većina Spasilaca su dobronamerni. Ipak, uobičajeno spasilac pomaže ljudima ne pitajući i radeći više nego što je njegov deo, i obavezno završi radeći stvari koje ne želi.

Imamo mnogo spasilačkih majki koje svoje odrasle sinove zovu telefonom da provere da li su se probudili i doručkovali. Roditelji – spasioci učenika osnovnih i srednjih škola rade domaće zadatke umesto dece, zovu telefonom druge roditelje da provere šta ima za domaći zadatak, razrednog starešinu u koju smenu se ide u školu… Kao da deca ne mogu da zapamte, zapišu ili sami provere informacije kod drugara. Kao da nisu dovoljno sposobna da to urade sama, i potreban im je “veliki roditelj” da te probleme reši.

 

Početak “igre”

Igra počinje kada dvoje ljudi prepoznaju da su u suprotnim ulogama. Na primer – spasilac i žrtva.

Ovde učenik prepoznaje da postoji mogućnost da u situaciji kada dobije lošu ocenu iz matematike, ne želi da preuzme odgovornost, optužuje nastavnika, otpisuje svoje sposobnosti za učenje i žali se roditelju: “Jadan ja, nastavnik me mrzi, treba mi tvoja pomoć!”.

Spasilački supermenski roditelj uskače i rešava problem bespomoćnog deteta. Roditelj se oseća velikim i nadmoćnim, a dete jadno i bespomoćno.

 

Mehanizam nerazmišljanja

Tinejdžeri često primenjuju ovaj mehanizam odbrane kada nisu sposobni da se suoče sa realnošću životnih izazova. Kada ne mogu da se opredele, i hteli bi, i ne bi. Svesni su svojih sposobnosti i talenata, a opet svesni i napora koji treba da se ulože u učenje i razmišljanje.

Voleli  bi da ostvare svoje želje i privlači ih uspeh, ali sa druge strane ne mogu da se pomire sa tim da je ulaganje truda, odricanje od zadovoljstava sastavni deo rada.

Da ne bi morali da se opredele, pošto ne mogu da istolerišu pozitivna i negativna osećanja u sebi prema istom cilju, oni odlučuju da ne razmišljaju o tome. I tada ” bleje”, “kuliraju” pred televizorom, računarom. Kada ih podsetite da treba da uče uglavnom odgovaraju sa “evo, sad ću!”

Nije da oni ne žele da budu dobri đaci, nego ne mogu da prihvate i manje privlačne strane učenja. Obezvređuju svoje sposobnosti za učenje. Kada se oni opuste u stanju – misliću o tome sutra, roditelj može da se uspaniči i sam sebe da stavi u ulogu spasioca i traži rešenje spolja za svoje inertno dete.

 

Spasilac

Na početku rada svaki privatni nastavnik je spas! Roditelji misle: “Samo kada bi onaj u školi ovako dobro radio sa decom!” Istina je, najčešće, da i taj “privatni” nastavnik ima iste probleme na svojim časovima, dok ga ovako, “jedan na jedan”, bolje slušaju i to je sve. Ima tu malo i činjenice da nešto vrednujemo tek onda kada platimo ili znamo da smo uložili – novac, vreme ili emocije.

Dok sve teče po planu, ocene se popravljaju, naš privatni nastavnik raste od ponosa i sve je veći spasilac! Kada padne prva slabija ocena, situacija se menja – roditelj ulazi u ulogu progonioca i privatni nastavnik postaje žrtva – “Zašto ga plaćamo?! Ne trudi se, ne daje detetu domaće zadatke, tera ga da sam radi zadatke, strašno!”

Ovde redovan nastavnik može da se pojavi kao spasilac, ako pozove roditelje na razgovor da ih podseti da on od početka školske godine redovno drži dopunsku nastavu, i da je dovoljno da se dete pojavi i čuje osnove koje će biti na pismenom zadatku.

Na ovaj način se možemo u krug vrteti u ulogama. Progonilac može postati i dete, i to prema privatnom nastavniku, ako ga ovaj “tera” da uči. Njegov motiv može postati omalovažavanje i kažnjavanje drugog, radi sticanja moći, kako bi se on osetio većim i kako ne bi više bio bespomoćan.

“Meni nije jasno!”, može postati rečenica koju učenik izgovara da bi se nastavnik iscrpeo, i da učenik sam ne bi angažovao svoje misaone procese. Kada nije iskrena, nego manipulativna, ova rečenica ima za cilj igranje uloga, a ne unapređivanje procesa učenja.

“Reci mi, i ja ću zaboraviti. Poduči me, i ja ću se setiti. Uključi me u rad, i ja ću naučiti.”  (Bendžamin Frenklin)

Rešenje je u izlasku iz dramskog trougla. Ako nastavnik i roditelj za početak, kao odrasle osobe, pretpostavljamo zrele, reše da ne ulaze u ove uloge mogu pomoći detetu, jer je “učenik – matematika” odnos koji je dovoljan da bi se učenje desilo.

Nastavnik je tu da usmerava proces i otvara vrata kroz koja učenici sami moraju da prođu. Negovanje kulture traženja krivca i traženja žrtve ne doprinosi razvoju deteta. Znamo da je ljubav aktivna briga za rast i razvoj druge osobe, a ne manipulisanje i optuživanje.

Pošten odnos svih učesnika u obrazovnom procesu može da donese napredak. Deci će vršnjačka igra uvek biti zanimljivija od škole, ali ih od ovih psiholoških možemo spašavati, umesto da ih u njih uvlačimo. Uključivanje u rad, u učenje, a isključivanje iz dramskog trougla, predstavlja izlaz iz ovakvih situacija.

 

Koje je rešenje ako sebe prepoznajete u ulogama dramskog trougla?

Najpre razmislite u kojoj ulozi najviše prepoznajete sebe? Da li vam se sviđa ta uloga? Možete li se setiti kada ste ušli u igru sa nekim? Kako se to desilo i šta ste rekli sebi posle toga? Kako ste se osećali kada se igra završila? Koja je vaša omiljena pozicija, kada dođe do zamene uloga?

Iako ste svesni šta se događa, možete osećati da ste uvučeni u igre. Međutim ima tu i vaše odgovornosti. Uvek je više ljudi umešano u igranje igre, tako da vi sigurno nečim doprinosite da budete njen deo. Nešto dajete, a nešto dobijate. Učenik dobija pažnju, privatnom nastavniku raste ego, roditelj se oseća kao veliki moćni spasilac.

Zapamtite, kada ste autentični, više niste podložni skrivenim motivima igre, tako da je pravi put biti realan i svoj. Ne pristajte na manipulisanje sobom i drugima, osvestite svoje jake strane i iskoristite svoje kapacitete, ostavljajući i drugima prostor da preuzmu odgovornost za svoj život i svoj razvoj.

 

Dobre osobine uloga u dramskom trouglu

Postoje dobre osobine u svakoj ulozi koje ne treba zanemariti. Spasilac može biti dostupan ljudima , ali ne treba da daje više nego što želi. Drugi će morati da se snađu sa manje podrške spasioca i da popune prazninu drugačije – razviju sopstvenu snagu, pitaju druge ljude…

Žrtva treba da se suoči sa sopstvenom slabošću, ali i sa odgovornošću da prihvati svoje životne zadatke. To je na kraju ipak njihov život. Progoniočev posao je da razvije sopstvenu snagu, ali da ne tera druge da trpe zbog toga.

“Čitanje je najbolje učenje.”  (Aleksandar Puškin)

Zaključak vezan za učenike mogao bi biti da ne treba oduzimati odgovornost deci, ako želimo da im pomognemo u njihovom razvoju.

Pružimo im mogućnosti da razvijaju sopstvene sposobnosti, sopstvene snage, da pitaju drugove za pomoć u učenju, da vežbaju komunikaciju, saradnju i vršnjačko učenje.

Ne narušavajmo i negujmo njihov odnos sa knjigom!

 

Mirjana Kokerić, nastavnik matematike, nečija tetka i životni trener O.L.I. Psihodinamskog integrativnog metoda