Krajem antike astrologija je uživala veliku popularnost u Rimskom Carstvu, o čemu svjedoče i periodični progoni astrologa te zabrane njihovog djelovanja.

Carevima, još od Augusta, nije bilo u interesu da astrolozi rade “na svoju ruku” budući da na taj način mogu manipulirati mišljenjem javnosti, a njihovu vladavinu dovesti u pitanje.

Apsolutna zabrana astrologije donesena je za Dioklecijana, a od Teodozijevog kodeksa ova zabrana je permanentno ušla u statute. U očima naroda, zabrane samo potvrđuju vrijednost astrologije.

No, u periodu između pada Zapadnog Rimskog Carstva i arapskih osvajanja, te usporedno s rastom utjecaja kršćanstva, centar astrološke aktivnosti se premješta na istok, u arapske zemlje.

Za razliku od onovremenih kršćana, muslimani su bili vrlo otvoreni prema znanosti i filozofiji, držeći kako je spoznaja svijeta u skladu s Kuranom, ne protiv njega. Dinastija Abasida koja je u 8. stoljeću došla na vlast u kalifatu, usmjerila se na prikupljanje svog znanstvenog i filozofskog materijala do kojeg je mogla doći. U Bagdadu je otvorena velika knjižnica, idejna nasljednica stare Aleksandrijske knjižnice, a u sklopu prvog svjetskog sveučilišta nazvanog Kuća mudrosti.

Kuća mudrosti bila je centar intelektualne aktivnosti u arapskom svijetu; prepisivali su se i prevodili Platon, Aristotel, Euklid (geometrija), Galen i Hipokrat (medicina), te Ptolomej (astronomija), što kroz dostupne sirijske i perzijske verzije, što kroz grčke originale.

Abasidi su slali delegacije u susjedni Bizant uz molbe da im se ustupe znanstvena/filozofska djela iz sačuvana iz antike. Prikupljali su se i astrološki spisi iz perzijske tradicije, a zabilježen je i diplomatski posjet indijskih astrologa koji su s Arapima podijelili svoja astronomska znanja.

Na taj način, arapska astrološka tradicija je s jedne strane sačuvala samu srž originalne helenističke astrologije, na primjer Doroteja, Valensa, Antioha, one autore koji su na zapadu bili zaboravljeni u korist Ptolomeja. S druge strane je u svoj astrološki sustav uklopila i ona perzijska te indijska dostignuća u ovoj umjetnosti, koja su se u kasnoj antici razvijala paralelno s helenističkom astrologijom. Uz ovo dvoje, arapska tradicija  je izumila i neke nove tehnike, te će u takvom obliku stići na zapad u 12 stoljeću.

Drugi centar učene (pa tako i astrološke) aktivnosti bila je Umajidska Kordoba u Španjolskoj i velikim dijelom je upravo preko ovog europskog centra astrologija u 12. stoljeću, zajedno s filozofijom (i filozofijom prirode odnosno znanošću) ostvarila svoj veliki povratak na zapad.

Bagdadski kalifi osmog i devetog stoljeća okružili su se astrolozima kao savjetnicima pa je tako i vrijeme izgradnje same prijestolnice bilo odabrano putem elekcijske astrologije.* U ovom poduhvatu sudjelovali su perzijski astrolog Nawbakht i njegov asistent, kasnije vrlo istaknut astrolog, židov Masha’allah.

U karti postavljanja kamena temeljca za Bagdad (koji je do tada bio lokalno seoce) vidimo kako je vladar AC-a, benefik Jupiter, u konjukciji sa točkom AC-a, snažan u vlastitom znaku Strijelcu. Jupiter u elekcijskoj karti čini trigon sa Suncem, koje je, također, u svom domicilu, Lavu, te u visokoj i sretnoj devetoj kući.

Ovaj trigon s kombinacijom lavovskih i strijelačkih tema svakako je zaslužan za onovremeni ugled i slavu Bagdada kao centra znanosti, kulture i učenosti, u isto vrijeme kada su se Europljani mučili s osnovnim astronomskim problemima, poput određivanja datuma Uskrsa.

Grad živi još i danas, no Mars u sedmoj kući otvorenih neprijatelja elekcijske karte svjedoči o čestim razaranjima i ratovima kroz koja je Bagdad prošao u svojoj povijesti, što nas podsjeća da nema idealne elekcije.

Velika prevodilačka aktivnost koja se odvijala u Bagdadu okupila je neke od najvećih arapskih**  umova tog vremena, pa tu nalazimo prvog arapskog filozofa Al Kindija. Al Kindi je smatrao kako antička filozofija nije u suprotnosti sa islamskim učenjem budući da oboje razotkrivaju istinu i pod njegovim nadzorom su se prevodila neka od najznačajnijih filozofskih djela.

Osim filozofijom i znanošću Al Kindi se bavio i astrologijom te je pokušao astrologiju i neke magijske prakse objasniti putem znanstvenih principa odnosno bez da u te procese upliće djelovanje duhova i nadzemaljskih bića. U spisu De radii (O zrakama) izložio je svoje viđenje utjecaja planeta putem “zraka i zračenja”. Kao aristotelovac prihvaćao je učenje ovog antičkog autoriteta – da planetarne sfere utječu na Zemlju putem mehaničnog trenja, putem kretanja koje zatim uzrokuje svo kretanje i promjene na Zemlji (Aristotelov rast i propadanje), no bavio se i ovom drugom idejom u kojoj planeti emaniraju neku vrstu zraka.

Poznata je i priča kako je upravo Al Kindi zainteresirao jednog od najutjecajnijih arapskih astrologa za ovu umjetnost. Učenjak Albumasar (Abu Mashar) često je zamarao Al Kindija svojim protestima protiv astrologije, te mu je Al Kindi, umoran od polemika, savjetovao da najprije prouči ovu znanost. Ostalo je, kako kažu, povijest, i baš je Albumasar olakšao prihvaćanje astrologije od strane kršćanskog zapada, u vrijeme kada je njegovo astrološko djelo prevedeno na latinski.

Naime, da bi astrologija u kasnom srednjem vijeku dobila “kredibilitet” u očima učenih kršćana, bilo je potrebno povezati je s Aristotelovom filozofijom prirode, dati joj logičku podlogu i objašnjenje. Kako je kršćanski zapad prihvatio Aristotela kao autoritet u znanosti, bio je “primoran” prihvatiti i astrologiju, a ovome su pridonijeli Albumasarovi komentari i objašnjenja u pomirenju Aristotela s vlastitom religijom.

O Albumasarovoj slavi i astrološkoj kompetenciji svjedoči i priča koja nam je došla iz pera arapskog povjesničara Ibn Khallikana. Priča govori kako je neki dužnosnik pobjegao da bi izbjegao uhićenje, i budući da je znao kako će vladar od Albumasara tražiti da ga pronađe putem astrologije (horara), odlučio je zbuniti astrologa. Sjeo je na zlatni mužar postavljen u zdjelu koja je bila ispunjena krvlju.***

Albumasar je proučio kartu i rekao vladaru da se prema karti bjegunac nalazi “na zlatnoj planini u moru krvi”, no da ne zna gdje bi se takvo mjesto nalazilo u svijetu. Vladar je na kraju uspio bjegunca namamiti natrag , obećavši mu amnestiju, i kada se ovaj vratio te opisao svoj “trik” vladar je bio oduševljen i pohvalio Albumasarov opis mjesta gdje se dužnosnik skrivao.

Arapski astrolozi izvršili su ogroman utjecaj na zapadne astrologe iz kasnog srednjeg vijeka i renesanse, a među njima su bili (osim spomenutih Masha’allaha, Abu Ma” shara, Al Kindija) i Abu ‘All al-Khayyat (Albohali), Haly Abenragel (Albohazen), Abraham Ibn Ezra, Al Biruni.

U zlatno doba arapske astrologije koristile su se ponajviše horarna astrologija (koja je oformljena negdje u ranom srednjem vijeku) i elekcije, budući da su obje imale praktičnu svrhu dok većina ljudi ionako nije znala svoje vrijeme rođenja. Arapi su koristili i mundanu astrologiju (astrologiju naroda, država), te izumili tehniku solarnog povratka za godišnje prognoze natusa, kao i mundanu tehniku prognoziranja Sunčevim ulaskom u znak Ovna (Aries Ingress).

Što se tiče sustava kuća, kao i helenistički astrolozi, koristili su sustav kuća/znak, no i sustav kuća zvan alchabitus. Zapadni astrolozi, koji su se većinom vodili Polomejem, te poznavali samo točku fortune, pretpostavili su kako da su arapi izmislili arapske točke, zbog čega ih danas tako i zovemo.

No, bili su u krivu, Arapi su svakako izumili mnogo novih točaka, no one originalno potječu iz dijelova helenističke prakse koja Ptolomeju (Tetrabiblos) nije bila poznata. Al Biruni se požalio kako ih već u njegovo vrijeme ima previše, no koliko god da nam se računanje točke krastavaca danas možda čini smiješno, pitaču poljoprivredniku je (bilo) od velikog značaja. Za razliku od Ptolomeja, Arapi su se oslanjali na slučajna vladarstva, gdje planet označava i temu kuće kojom vlada.

Iako se astrologija održala na zapadu i u ranom srednjem vijeku, mada među elitnijm krugovima i kroz djela Firmika i Manilija, do njenog povratka na veliku pozornicu došlo je u “renesansi dvanaestog stoljeća”. Kršćani su u to vrijeme postali gladni znanja, znanosti, filozofije i astrologije, križarski ratovi su im otvorili prozor u novi svijet te su mnogi putovali u arapske zemlje i područja gdje su arapske knjige bile dostupne, ponajviše u Španjolsku i južnu Italiju. Prevodili su sve do čega su mogli doći, od Aristotela, Ptolomeja, Euklida, pa do Albumasara i ostalih arapskih astrologa.

Među onima koji su sudjelovali u ovom pothvatu našao se i filozof s naših područja, Herman Dalmatin. Hermana je želja za znanjem odvela u Španjolsku, zemlju prepunu arapskih spisa, gdje je radio na prevođenju s Englezom Robertom iz Chestera. Njih dvojica su bili vrlo zainteresirani za astrologiju zbog čega su željeli što bolje razumjeti sve kompleksnosti Ptolomejevog astronomskog spisa, Almagesta.

No, u prevođenju astroloških djela prekinuo ih je Petar Časni, opat iz Clunyja koji ih je zatražio da prevedu Kuran. Na zamolbu opata preveli su Kuran na latinski, kao i još neke spise o muslimanskim običajima (koji su do tada bili posve nepoznati onovremenim kršćanima). Petar se u jednom privatnom pismu požalio kako je ovu dvojicu morao “potkupiti” velikom sumom novca da bi privremeno zapostavili svoje astrološke interese i okrenuli se prevođenju Kurana.

Herman Dalmatin je na latinski preveo Euklidove Elemente i Albumasarov Veliki Uvod u Astronomiju (u kojem Albumasar pomiruje Aristotela s islamom), dok je Robert zaslužan za prvi prijevod jednog alkemijskog teksta na latinski jezik.

Do sredine 12. stoljeća sva važnija astrološka djela postala su dostupna latinskim čitateljima, a do polovice 13. stoljeća, prevedeni su svi antički spisi filozofije prirode te su postali dio sveučilišnih programa.

Ipak, povratak astrologije kao legitimne znanosti nije prošao bez teškoća. Trebalo je najprije pomiriti Aristotela s kršćanskim naukom, očistiti iz nje sve magijske prizvuke koji su došli kroz arapske i neoplatonističke tumače, kao i uskladiti astrologiju sa stavom crkvenih otaca koji su je osudili još u startu.

Sve u svemu, veliki povratak astrologije na zapad išao je usporedno s povratkom znanosti. Astrolozima su za izradu karata potrebna znanja iz geografije, astronomije, matematike, trigonometrije, znanja koja su stoljećima bila izgubljena na zapadu i koja su se vratila kroz radove arapskih mislilaca.

Ova antička znanja (Euklidova, Ptolomejeva djela) Arapi su u međuvremenu nadograđivali i razvijali, a pronašli su i način da antičku filozofiju prirode (Aristotelovu kozmologiju) i astrologiju, pomire s religijskim pitanjima koja su bila značajna kako muslimanima tako i kršćanima.

Sveučilište u Bolonji imalo je katedru za astrologiju još od 1125. godine, a druga sveučilišta u Italiji, koja je postala centar astrološke aktivnosti u Europi izvan muslimanske Španjolske, imala su zabilježene profesore astrologije u kontinuitetu od ranog trinaestog stoljeća nadalje.

Među zapadnim astrolozima u srednjem vijeku imamo zanimljiv slučaj Pape Silvestra II (10 stoljeće) za kojeg se zna da je otišao na školovanje u Španjolsku gdje je, između ostalog, učio i Firmikovu astrologiju. Matematički i znanstveni interesi u to su vrijeme još poticali asocijacije na magiju i heretičnost te su kružile legende da je Silvestar do Svete Stolice došao uz pomoć “pakta s vragom”.

Najznačajniji zapadni astrolog u srednjem vijeku bio je svakako Guido Bonatti (13. stoljeće), toliko poznat da mu je Dante u svojoj Božanskoj Komediji osigurao mjesto u osmom krugu pakla, zajedno s ostalima koji gledaju okrenutih glava, kao kaznu što su za života pokušali gledati predaleko u budućnost.

Bonattijevo životno djelo, Liber Astronomiae, pokušaj je da prezentira čitavu astrološku umjetnost (sa svim njenim granama) i onima koji ne znaju ništa o drugim znanostima. Iako je djelo opsežno i kompleksno, Bonattija su “optužili” da je astrologiju učinio razumljivom i “domaćicama”.

U djelu Liber Astronomiae, koje se bavi horarnim pitanjima, saznajemo što je zanimalo Bonattijeve srednjevjekovne klijente, te doznajemo horarnu tehniku pomoću koje se može odgovoriti na pitanja poput – “da li se isplati prihvatiti poziv na ovu gozbu?” ili “koliko će vrsta jela biti posluženo?”.

No, Bonatti je bio ozbiljan astrolog te je u službi vojvode Guida od Montefeltra morao davati odgovore na ona egzistencijalna pitanja poput – “kada da napadnem neprijatelja?” i “kako da pobijedim u bici?”. Tako je vojvodi predložio strategiju uz pomoć koje su obranili svoj grad Forli od napada vojske pape Martina IV. Sam Bonatti je u toku te bitke bio ranjen no, prema priči, i to je bio predvidio te je radi pobjede bio spreman na ovakvu osobnu žrtvu.

Po Bonattijevim riječima, zanimanje astrologa je uzvišenije od zanimanja liječnika, budući da se ovaj drugi bavi inferiornim (nižim), kvarljivim elementima, odnosno materijalnim tijelima, dok se astrolog bavi superiornim (višim), nekvarljivim planetarnim tijelima, sačinjenima od kvintesencije, eteričnog petog elementa. Je li mu uzvišen stav prema vlastitoj profesiji bio iskren poticaj da sebe učini dostojnim tog poziva, ne znamo, no znamo da je imao veliko povjerenje u mogućnosti astrologije kao i u vlastite sposobnosti tumačenja.

Naime, za razliku od većine tadašnjih astrologa Bonatti je objavio: “Sve su stvari astrologu poznate. Sve što se desilo u prošlosti, sve što će se desiti u budućnosti – sve se njemu razotkriva, jer poznaje prošle, sadašnje i buduće utjecaje nebeskih tijela, zna u koje će vrijeme djelovati i kakve će posljedice proizvesti.”

Dakle, Bonatti je bio uvjeren da se putem astrologije mogu saznati sve tajne. Ovom temom sigurnosti prognoze, mogućnostima astrologije i njenom ulogom u srednjevjekovnom društvu pozabavit ćemo se u idućem nastavku članka.

 

* pomoću elekcijske astrologije odabiremo povoljan trenutak za početak neke akcije, na primjer, za stupanje u brak, osnivanje firme, kupovinu stana i slično.

** uvjetno rečeno, radilo se i o Židovima i Perzijancima pod arapskom vlašću.

*** u horarima gdje tražimo odbjegle životinje, nestale predmete ili ljude najveći je problem kako pravilno prevesti simbole iz karte u stvarni okoliš, budući da ima toliko mogućnosti, a ne vidimo konkretni prostor.

 

Sanja Marić