Još od mita o Rajskom vrtu čini se da je jedan muškarac stvoren za jednu ženu – i obrnuto!  Gledajući stvarni život i suvremeni svijet ta mi se teza čini gotovo nemoguća! A monogamija u smislu da cijeli život imamo jednog jedinog partnera – neostvariva!

Pa ipak, većina se svojski trudi ostvariti bar privid toliko popularne monogamne zajednice sa sretnom dječicom, zanemarujući pri tom svoju svrhu, put i smisao.

No, to ne znači da želje ostaju neispunjene! Sve potajne, skrivene želje koje ne ispunjava poslom, djecom i kućnim poslovima premorene zakonite ženice ostvaruju se u naručju ljubavnice. One su obično puno mlađe, zgodnije, dotjeranije, ali to ne mora biti pravilo!

Bitno je da su spremne slušati, biti dostupne i čekati kraj telefona kad god ih on poželi vidjeti ili čuti, pune razumijevanja za njegov naporan poslovni ritam, probleme i “neshvaćenost” u bračnoj zajednici od strane zakonite supruge.

I najvažnije – moraju biti dovoljno naivne da progutaju cijelu priču i uvjeravanja da voli samo njih, kako je baš Ona žena njegovog života, kako bi dao sve da budu zajedno, ali…

Djeca su još mala, žena zmaj nezgodnog karaktera koja će mu maznuti teško zarađenu zajedničku imovinu ili bolesna sirotica koju nipošto ne može ostaviti bez nadzora, pritom su suvlasnici poduzeća, pa bi njegovom ugledu to teško naškodilo ako je javna osoba, i tako dalje.

Ali nakon ove priče baci se mrvica nade za budućnost – jednog dana!

Kada djeca odrastu, kad se obrne velik novac i riješi pitanje kuće, tvrtke, vikendice, automobila, kada dođe pravo vrijeme da se stvari iznesu u javnost i drugo.

Meni je cijela priča toliko nevjerojatna da mi se čini kako ne bi prošla ni kod djevojčice od 14-15 godina! Zašto onda prolazi kod odraslih, zrelih, lijepih i uspješnih žena?!

Žele li da priča bude istinita, pa zavaravaju same sebe?

Samopouzdanje im je jako nisko, pa se zadovoljavaju mrvicama?

Boje li se samoće i pristaju na ovakvu kombinaciju pod sloganom “Bolje išta, nego ništa!”?

Ne vjeruju da su dovoljno dobre, lijepe i pametne da privuku partnera koji će biti samo njihov?

“Drže” ih bajke iz djetinjstva, pa očekuju da se pojavi dobra vila i jednim potezom čarobnog štapića riješi sve njihove probleme?

Ljubavnik je pun love, pa im omogućuje lagodan i bogat život bez rada?

Uspješne su poslovne žene kojima je ovakva vrsta veze dovoljna i neobavezna, jer nemaju vremena za brak i djecu?

Stvarno ne znam!

Ono što mi se čini je da im se život pretvara u čekanje nečega što vjerojatno nikada neće doći, jer većina tih muškaraca nikada doista nije namjeravala napustiti svoju ženu!

Djeca su jako “ljepilo” za vezu, čak i ako veza sama ne funkcionira!

A navika je jaka stvar, bez obzira čini li nas sretnima ili ne…

Što preostaje ljubavnicama? Nastaviti očekivati nemoguće, prekinuti vezu i pokušati pronaći nekog drugog, slobodnog ili nešto treće?

Zar je rješenje sjediti kod kuće i nadati se da će kad-tad one biti izabrane i sretne – dok pravi život prolazi pokraj njih.

Osim toga, čak i ako se on odluči za ljubavnicu, koje je jamstvo da ju neće prevariti baš kao i prvu ženu? Nisu rijetki slučajevi…

U ovome tekstu namjerno ne spominjem duhovne, etičke ili moralne zakonitosti. Zanima me emotivna strana ženske priče, njihovo samozavaravanje i zatvaranje očiju pred stvarnosti…

Ni na kraju svega ovoga ne mogu proniknuti u namjere i osjećaje tih drugih žena.

Kad razmišljam o ljubavnicama, u srcu mi je nekako sjetno i tužno, jer bez obzira na skupe poklone i svjetlucave trenutke, to su žene koje cijeli život zapravo provode same.

 

Željka Tokić