U bazi, u korijenu svakog oblika i vida straha nalazi se strah od gubitka života, od smrti. Možda bi se moglo pomisliti da sam se moguće smrti uplašila kada mi je dijagnosticiran rak? Bilo bi logično, zar ne? Međutim, nisam. Ne. Ta “životinjica” u meni nije izazvala ogromnu paniku. I preboljela sam je. Izliječila se. Bez ikakvih većih trauma.

Ono što me je prestravilo, što mi je kosti zaledilo, bio je strah kada sam uskočila u “vlak bez voznog reda” moje životne promjene, promjene smjera kretanja za 180 stupnjeva. Koju sam svjesno željela, jer je bilo očito da me život nije bez razloga “udario tavom po glavi” mojim obolijevanjem od raka. Iz dna duše sam tu promjenu željela, jer je duša sama vapila za njom.

Svjesna toga, radila sam sve da do nje što prije dođe. Slagala sam kockice, upotpunjavala puzzle nacrta novog načina življenja. Ali, kako to već u životu biva, mi sami nikada ne možemo vidjeti širu sliku i uzeti u obzir varijable kojih nismo svjesni. Tako da u konačnici, sve se i nije odvilo baš kako sam željela. Život, ta stara varalica koja asove uvijek skriva u rukavu, pobrinuo se da bude zanimljivo. To i je dio njegovog šarma, iako to ne vidimo dok taj dio igre (u kojoj vara) traje.

I što onda? Našla sam se u vakuumu, zrakopraznom prostoru unutar sebe same. Bez posla, bez novca, bez ičeg iole sigurnog u životu. Možda, bar na tren, i bez sebe. Ali samo na tren (u redu, moram priznati da ne znam koliko je taj tren zaista trajao), jer su moji snovi, ideje, želje i planovi, uvijek bili prisutni i željni realizacije.

Tu je situaciju raskoraka iskoristio moj um i počeo slagati svoje scenarije. Um, uvjetovan uvjerenjima “da se bez stalnog posla ne može živjeti”, “da se za uspjeh mora puno i naporno raditi nauštrb svega, i obitelji i djece i sebe samog”, “da u ovoj zemlji kruha nema”, “da novac ne pada s neba”, “da si moderna žena ne može dopustiti biti bez posla”, i tako dalje, (popis na ovoj listi je podugačak), nije prestajao sa svojom crnom produkcijom.

Najgori scenario uma bio je da se kćer i ja, gladne do iznemoglosti i sasvim plave, smrzavamo do umiranja bez krova nad glavom, na cičoj zimi. Scenario je užasavajući! Da sam bila sama, sigurna sam da me to ne bi toliko pogodilo. Ali, sa mojom kćeri, srcem srca moga…

Dobro, rekla sam si, hajde, plaši me, hajde da te vidim. Izazvala sam ga, moj um. I taj strah. U redu, umrijet ćemo. Nastaviti ćemo nekom drugom prilikom. I bit ću kćeri dužna za ovaj neuspjeh (osim ako ga ona nije već predvidjela i na njega pristala). Nije da mi je drago, ali… Pa što? Što hoćeš od mene? Hoćeš da se zbog tvoje uvjetovanosti prepustim? Predam? Da niti ne pokušam uspjeti? Hajde! Uplaši me do kraja!

I jest! Osjećaj groze nestajanja je užasan. Boli i trga komadić po komadić smrznutih mišića, kosti i kože. Snaga istječe i nestaje. I ostaje crnilo, praznina. I prepuštanje, jer druge nema. Neopisivi užas. I tuga. Jer nisam uspjela. Zbog sebe. Zbog kćeri.

Ali, nakon nekog vremena, klečeći na podu sa glavom među rukama, otvorila sam oči, pomakla ruke i noge, digla glavu. Taj scenario nije bio stvaran. Jedino moji preživljeni osjećaji jesu. Bili su užasno stvarni. Sada znam da živim, da sam živa. I da me nije pokolebao. Da sam se s njim suočila. I što sad znači neka neugodna životna okolnost? Neka neispunjena želja? Neka nesigurnost, pogrešno uvjerenje? Pored smrti same?

Koliko želim živjeti? Isto koliko i uspjeti (makar mnoge i razne uspjehe do sada brojim). Koliko želim uspjeti? Isto koliko i živjeti. To suočavanje je nešto najužasnije i najkorisnije što sam napravila. Jer, dok ne shvatimo smrt (i strahove koji joj prethode), ne možemo shvatiti niti život.

 

Žaklina Ivana