DANIJELINE PRIČE
A oni nesvjesno, tako maleni i lagani, nose tako težak teret. Teret neizgovorenih riječi. Začetih u dubini duše, ali ne izgovorenih. Dođi! Vrati se! Ostani! Zagrli! Trebaš! Čekam. Čekaj me! I odlaze…. Pomisliš nekad da ih zaustaviš. Da zadržiš. Da napraviš branu na potoku, pa da zauvijek ostanu tu, kraj tebe. Da ih gledaš samo. Samo pomisliš. Njima daš još jedan teret, sada neostvarene misli koju je u sekundi zamijenila […]
