Svakodnevni unos vode u organizam iznimno je važan za zdravlje. Odraslom čovjeku preporuča se dnevno unos najmanje dvije litre vode. Osim, naravno, na kvalitetu tekućine, pažnju je potrebno obratiti i na ambalažu. Najpreporučljivije su staklene čaše i flaše. Ukoliko su vam nepraktične, dobra zamjena su aluminijske flaše sa zaštitnim slojem, koji sadržaj drži odvojen od aluminija.

Zašto je tome tako?
Toliko česte plastične boce, koje ne samo da su teško razgradive, upravo zbog svog sadržaja mogu izazvati više štete nego korisnosti i praktičnosti.
Plastična ambalaža zbog svog kemijskog sastava nosi u sebi razne opasnosti, pa je potrebno provjeriti oznake na dnu flaše, kako bi ustanovili koja je neškodljiva za organizam.
Plastične ambalaža sa oznakama s oznakama HDP, HDPE, LDPE, PP ne otpuštaju kemikalije u vodu, dok su ostale plastične ambalaže dugoročno opasne na zdravlje, jer je napitak u njima podložan kemijskom ili temperaturnom djelovanju, a kod naknadnog punjenja i bakteriološkom.

 

Svaki proizvođač dužan je označiti sastav boce, pa se tako na njima nalaze razne slovne i brojčane oznake, poput:

1 – PET ili PETE – označava flaše namijenjene jednokratnoj upotrebi. Moguće je da ispuštaju teški metal antimon i kemijsku tvar EPA, koji ometaju djelovanje hormona, kao i neke kancerogene spojeve.

2 – HDP ili HDPE – plastika koja vjerojatno ispušta najmanje kemikalija u vodu.

3 – PVC ili 3V – ispušta dvije otrovne kemikalije, koje ometaju djelovanje hormona u ljudskom tijelu, a najčešće se koristi za izradu flaša.

4 – LDPE – plastika koja se ne koristi za izradu flaša, nego za izradu plastičnih vrećica, iako ne ispušta kemikalije u vodu.

5 – PP – još jedna ‘dobra’ plastika (bijele ili poluprozirne boje), koja se koristi kao ambalaža za sirupe ili za čaše za jogurt.

6 – PS – ispušta u vodu kancerogenu tvar Stiren, a naviše se koristi za izradu čaša za kavu za jednokratnu uporabu i za ambalažu brze hrane.

7 – PC ili bez oznake – najlošija plastika za prehrambene proizvode, jer izlučuje kemikaliju BPA, usprkos tome, koristi se kod izrade bočica za dojenčad, sportskih flaša i posuda za spremanje hrane.

 

I znanstvenici su dokazali da se u PET-ambalaži nalaze po zdravlje štetne kemikalije (heksanon, oktan, nonan, benzen, toulen). No, isto tako eksperimentima dokazuju kako mogućnost zagađenja sadržaja u boci je gotovo nemoguća.

Kad se za nešto kaže da je ‘gotovo nemoguće’, sumnja u štetnost ostaje, a na samim potrošačima je da se odluče. Da li da vjeruju u bezopasnost ili u tvrdnje da se pod utjecajem svjetlosti i temperature struktura PET polimera razgrađuje, čime se otrovnim produktima zagađuje sadržaj flaše?
Kako bilo, PET prozvodima, opasnima ili ne za čovjeka i prirodu, zasad i dalje raste potražnja.