Jeste li se, kada i koliko puta već do sada zapitali – zašto se sve urotilo protiv mene? Vjerujem da jeste. Ja jesam. Istina, bilo je to prije dosta godina, ali me i dan danas, ponekada lavina događanja zna iznenaditi. Više baš ne i zaskočiti, ali iznenaditi da. A to samo znači da neka nova stepenica shvaćanja čeka da je svladam.

Zašto si postavljamo to pitanje? Zato jer u danom trenutku ili periodu zaista imamo dojam da se sve protiv nas urotilo, da je sve naopako, da se sve ruši ili da ništa nije onako kako mislimo da treba biti, ili onako kako želimo. Ili pak, onako kako smo osvijestili da bi bilo baš dobro za nas.

Recimo da smo krenuli na put samorazvoja, da radimo već neko vrijeme odabrane tehnike, ali ništa ne djeluje. Dapače, sve je još gore. I zaista, što sad? Znači li to da tehnike, za koje su nam uvjereno govorili da pomažu, ne vrijede? Ili pak da ne vrijede samo za nas? Trebamo li probati neku drugu tehniku, ili na neki drugi način? Jer mi smo, zaista, jedan težak slučaj!

No, jesmo li zaista težak slučaj? Može li biti da tehnike samo nama ne djeluju? Mislim da to nije slučaj. Ali nešto se ipak dešava, neko nas neshvaćanje ipak koči i smeta.

Prva mogućnost je da nam tehnika zaista i nije najbolje legla, ne paše nam na onoj razini da je možemo zaista iz cijelog srca i svom našom puninom provoditi. I onda, ni rezultati ne mogu biti na razini koja bi garantirala naše zadovoljstvo. Jednostavno, ili na nešto kliknete ili ne. Prisila tu niti malo ne pomaže, dapače. Tu ne kažem da olako treba odustajati, i čim malo zaškripi odmah dizati ruke.

Moramo shvatiti da će naš unutarnji saboter (podsvijest, programi) čekati i najmanji znak neugode, pa da se pobuni. A ako nismo uporni i dosljedni u namjeri i naumu da se život treba promijeniti, odustajanje je neminovno. Tolike godine radimo stvari po automatizmu i život nam je na autopilotu, da se to ne može puckanjem prstom promijeniti.

Naš nas intelekt tada vrlo uspješno sabotira nepodržavajućim mislima, te uslijede neugodni osjećaji, i u treptaju oka smo na istom mjestu s kojeg smo i krenuli – u začaranom krugu uvjerenja da nas život ne podržava. I da nam se stvari, na koje mi nemamo baš nikakav utjecaj, samo nekontrolirano dešavaju.

Druga stvar koju moramo shvatiti jest da je za bilo koju promjenu nužno potrebno vrijeme. Koliko godina smo živjeli po starim principima, s pogrešnim uvjerenjima i zastarjelim preuzetim šablonama? 20? 30? 40? A sada bismo željeli, dapače zahtijevamo, da se sve promijeni u mjesec dana! To je neizvedivo! Shvatimo to. I nema s time nikakve veze tehnika koju smo odabrali. Iako nam možda i nije najbolje legla, ne može nam niti dati bolje rezultate u tako kratkom vremenu. Pa da joj, potaknuti vidljivim rezultatom, damo još veće povjerenje i više otvorimo srce dubljem uranjanju u suštinu rada s njom.

Rezultati na početku ne mogu biti veliki. Moramo se naučiti primjećivati “male” stvari i “sitne” pomake. A onda će “veliki” slijediti kao sljedeći logičan korak. Isto tako, pri shvaćanju potrebnog vremena, pogledajmo koliko vremena treba da se rodi dijete. Devet mjeseci. Koliko je dugo, recimo, Ester Hicks meditirala i to svakodnevno po nekoliko sati, da bi dobila mogućnost i sazrela dovoljno da može kanalizirati Abrahama? Devet mjeseci.

Na neka rješenja u svom životu čekala sam i nekoliko godina, dok su se neka druga riješila u nekoliko mjeseci. A ne u jednom danu, niti za jedan mjesec. Shvatimo da se sve treba desiti u pravo vrijeme, kada sve okolnosti sazriju i sinkroniciteti se podese. Inzistiranjem na instant rješenjima radimo samima sebi medvjeđu uslugu, s obzirom da se tako potencijal na klatnu opasno nagne na neželjeni način ili u neželjenom smjeru.

Treća, najneugodnija stvar, barem meni, jest ta da kada počnemo čistiti taj naš, masom nepotrebnih stvari zakrčeni i prašnjavi podrum, na kojega predugo nismo obraćali dovoljno (ili uopće) pažnje, sve više smeća izranja van. To je taj dio kada imamo dojam da se sve urotilo protiv nas. Jer što više čistimo zakrčene energetske kanale, taj prljavi podrum naših misli ili pak ustajalu močvaru osjećaja i sjećanja, to više prašine, paučine ili mulja dolazi na površinu. Da je očistimo.

Da bismo mogli u jednom trenutku svjedočiti da nije do nikakve tehnike kojom se bavimo, nego da je do nas. I da nam tehnika pomaže, koliko god da nama to neugodno bilo. I da isto tako nije niti do podruma ili močvare, nego do toga da smo te dijelove predugo zapostavljali. I da dobijemo barem mali pojam u svu kompleksnost našeg postojanja i aspekata o kojima pojma nemamo.

Četvrta stvar koju smo izuzetno slabo osvijestili jest ta da mi suštinski ne kontroliramo ništa i ne odlučujemo ništa. Nije baš ugodna ova tvrdnja, zar ne? Pa za naš ego i nije, do trenutka kada zaista srcem shvatimo, u naletu božanski vođene inspiracije osvijestimo, “lupi nas mokra krpa uvida po čelu” – čemu služi ova osobnost koju živimo u trenutnoj inkarnaciji. Čemu ili kome služi? Našem Višem Ja, našoj Duši! Kroz ovu trenutnu osobnost se Ona, na svoje specifične načine, izražava i živi. I Ona zna što je to što je za nas najbolje. Ne mi, na razini osobnosti.

Dokle god imamo bahati stav i prepotentno uvjerenje da mi odlučujemo ili pak kontroliramo smjerove i načine kretanja u ovoj inkarnaciji, do tada živimo disbalanse u svim aspektima života. Od fizičkih i psihičkih bolesti, preko problema u odnosima svih vrsta, emocionalnih i inih blokada, pa do egzistencijalnih teškoća, i tako dalje. Jer mi nismo ti koji odlučuju, ali jesmo ti koji sve što mogu zakompliciraju. Dok ne shvatimo da smo tek alat u rukama božanskog.

Dakle, da li se zaista sve urotilo protiv nas, ili smo beskrajnim strpljenjem, prihvaćanjem i razumijevanjem vođeni posložiti živote prema višem planu i za ostvarenje više svrhe našeg vlastitog postojanja? Hoćemo li jednom zaista uspjeti izaći iz već dosadne uloge žrtve, i shvatiti kreaciju, prepuštanje i jedinstvo? Na svakom je da zaključi za sebe. I ispravnom namjerom usmjeri svoj život prema željenom cilju.

 

Žaklina Bokun